U Galeriji O.K. večeras je otvorena izložba „AesthEthic“ na kojoj su svoje umjetničke koncepte predstavili Anamarija Ami Podrebarac, Paola Rakić, Aleksandar Vejnović i Marko Mrvoš. Završni je to ishod projekta „Estetski, etički i ontološki izazovi postdigitalne umjetnosti“ provedenog u suradnji Centra za inovativne medije (APU) i Katedre za estetiku (FF) Sveučilišta u Rijeci. Sadržaj kolegija odnosio se na postdigitalnu umjetnost, posebno uz problematiku digitalnih alata vezanih uz umjetnu inteligenciju i njihovu upotrebu u umjetničkom radu, uz isticanje humanističke perspektive u  odnosu na umjetnu inteligenciju.

Čovjekovo aktivno traganje za estetskim iskustvima

Izložba AesthEthic, zajedno s povezanim okruglim stolom koji će se održati 15. veljače, istražuje područje postdigitalne stvarnosti, postavljajući naglasak na „čovjekovo aktivno traganje za estetskim iskustvima“, kao i na mogućnost aktivističkog dosega suvremene umjetnosti u kontekstu društvenih, ekonomskih i političkih problema poput ekologije, zdravstvene krize te ratnih sukoba.
Kustosi, mentori i organizatori projekta nastavnici su i vanjski suradnici Sveučilišta u Rijeci pri Centru za inovativne medije APU te Katedre za Estetiku FF, Tomislav Brajnović, Iris Vidmar Jovanović, Ingeborg Fülepp i Dijana Protić.

Kako je objasnila Ingeborg Fülepp, suradnici na projektu su se mijenjali, ali je uvijek postojala jedna dobra sinergija i jedan dobar odnos prema onome što žele napraviti, a to je baviti se jednom vrstom estetike, tj. etike onoga što danas uz postdigitalnu umjetnost objašnjavaju, a to je zapravo vraćanje čovjeka.

Korištenje umjetne inteligencije u umjetnosti

Iris Vidmar Jovanović osvrnula se na korištenje umjetne inteligencije u umjetnosti, uzimajući u obzir umjetničke prakse koja je prožeta umjetnom inteligencijom da je postalo teško razaznati što je „man-made“, a što „A.I.-made“.

– U filozofiji smo poprilično zabrinuti za ono što nam umjetna inteligencija nosi, ne samo po pitanju toga kako će utjecati na naše kognitivne, etičke, političke i druge momente, nego i u užoj domeni estetike i filozofije umjetnosti propitujemo na koje će se načine sada pojam umjetnosti, stvaranja, izražavanja i vrednovanja promijeniti u narednom razdoblju kada sve više umjetničkih praksi postaje prožeto radom umjetne inteligencije – istaknula je Vidmar Jovanović.

U multimedijalnom radu „Svijest o stvarnosti“ Marko Mrvoš istražuje odnos optičke iluzije i prostora. Ovdje su vidljivi i podaci s društvene mreže X koji se sastoje od komentara korisnika i predstavljeni su kao mreža, jer su svi ,,umreženi”.

– Fakultet za informatiku je provodio projekt gdje su skupili ogromnu količinu objava i komentara s platforme X na temu covida i obrađivali te podatke na razne načine uz pomoć A.I.-a. Svaka točka s plavim linijama je jedan komentar, jedan podatak koji je smješten u prostoru. To je bila ogromna Excel tablica s puno podataka koju sam pretvorio u 3D element i njega ukomponirao u prostor koji je zapravo jedna moja serija koju sam ranije radio, ali s drukčijim elementima. Komentari dolaze iz digitalnog prostora koji je inače vrlo dosadno prikazan, a ja sam to htio napraviti na drugi način, sa puno spojeva koje i naš mozak ima. To je digitalni prikaz nečega što je došlo iz ljudskog mozga, pretvorilo se u digitalnu informaciju i zatim se ponovno vratilo u taj mozak koji dolazi i vraća se nama u stvarni svijet – objasnio je Mrvoš.

Plesni video “Kapsula zatočeništva”

U plesnom videu „Kapsula zatočeništva“ Paula Rakić opisuje subjektivni doživljaj simulacije, kloniranja, tehnologije i A.I.-a. Kapsula kao svijet A.l.-a i simulacija u ovome radu predstavljena je kao jedina stvarnost u kojoj se pojedinac nalazi, a kroz ekspresivne pokrete autorice se postiže osjećaj nemira, izolacije, zatočeništva i apsurdnosti okruženja.

– Ovo je jedan video sastavljen od više različitih videa plesa gdje sam plesala na više različitih glazbi s tom jednom idejom, a to je eksperimentiranje pokretom, nije toliko ples koliko osjećanje sukoba, kako se može nešto napraviti i dočarati ekspresivno. Pojavljuju se i efekti stupanja, a podsjećala sam na tu apsurdnost postavljajući pitanje zbog čega ljudi toliko vjeruju u napredak tehnologije, a ne rješavaju probleme poput ratova. Mislim da su uvijek potrebni osjećaji empatije, inspiracije, kao i drugi ljudi, dok sam u ovom radu sama, vlada osjećaj empatije. Tu je i asocijacija svojevrsnog vođe za kojeg ne znamo kamo nas vodi – kazala je Rakić.

Aleksandar Vejnović u audiovizualnoj instalaciji „Komšijske priče“ istražuje poslijeratno razdoblje. Zvuk audiovizualne instalacije baziran je na riječi rat koja permutira u različite zvukove, dok zvučni i vizualni dio instalacije nisu međusobno povezani, asocijacije su prepuštene posjetiteljima, kao i sam čin ulaženja i izlaženja iz instalacije. Autorica Anamarija Podrebarac u video-loopu i dva digitalna ispisa naslovljena „Unbuilt“ istražuje odnose arhitekture i struktura jednostaničnih organizama dinoflagelata koji nastanjuju oceane.