Ako su brojne individue ovih dana bile zakinute za proljetne užitke, (samo)izolirane između četiri zida nebodera, izuzev onih privilegiranih koji imaju vrt, ostalo im je tek da prelistaju svoj mali online filmski herbarij. Buket crvenih gladiola u Hitchcockovoj »Marnie«.

Hibiskus u ustima Davida Bowieja u Oshiminu »Sretan Božić, gospodine Lawrence«. Tratinčica u rukama Whaleova »Frankensteina«. Polje zumbula u »Pianu« Jane Campion. Anturijumi u »Zapisano na vjetru« Douglasa Sirka, čija boja korespondira s telefonom Dorothy Malone. Neveni u »Utjecaju gama zraka na sablasne nevene« Paula Newmana. Strelicije na glavi Takeshija Kitana u »Točki vrenja« (»Jugatsu«). Karanfili bliskog susreta Gotfrieda Johna i Hanne Shygulle u Fassbinderovoj miniseriji »Osam sati nisu dan«. Cvjetna kruna na glavi heroine Asterova »Midsommara«, koja združuje »Lado« i hipije.

Alstroemerije koje uzgaja Clint Eastwood u »Muli«. Bizarne skulpture od šimšira u Burtonovu »Edwardu Škarorukom«. Divlje trave Alaina Resnaisa, koje izranjaju iz pukotina asfalta (»Les Herbes folles«).

Botanika i filmofilija nikad nisu bile tako blizu. Izolirani smo maštali o odlascima u šumu filma u zanosnom 3B – breza, Babaja, Bergman. Promatrali smo usamljenu brezu iz Bergmanova »Djevičanskog izvora« s Maxom von Sydowom. Japanski javor u Mizoguchijevoj »Gospođici Oyu«. Alepski bor u »Empedoklovoj smrti« Huilet & Strauba. Palme u Lynchevu »Mulholland Driveu«. Platanu u »Bez krova i zakona« Agnes Varde. Danas nam zagrebačko kino »Tuškanac« nudi Bergmana online. Hvala na ponudi, ali ipak ga preferiramo na velikom platnu. Ni Fellinijeve »Dangube« nismo mogli pogledati u kinodvorani, već u drive-in kinu naše nove (ne)normalnosti, izolirani u našim autima. U atmosferi koja pripada nekom drugom filmu, s Tarantinovim kaskaderom Cliffom Boothom, izoliranim u traileru parkiranom na rubovima holivudskog drive-ina.

Može, ne može

Tu je i ona hrpa mirisnog peršina koji u završnici Sabreova »Sela jednog čovjeka« sjecka autorov usamljeni Libanonac eda bi gostima poslužio slasni tabule. Njegova (samo)izolacija traje vječno. Ta maštanja o savršenom tabuleu povlače za sobom stanoviti paradoks.

Jer autor ovog teksta može recimo kupiti u riječkoj prodavaonici organske hrane svježi i netom ubrani peršin uvezen iz Italije i pakiran u plastičnoj kutiji, dopremljen kamionom iz zajednice Borgoricco blizu Padove (u protivnom bi se osušio). Ali zato ne može otići u Padovu kupiti taj isti »prezzemolo«, posjetiti prijatelja, ući u tamošnju knjižaru i usput popiti s nogu fini macchiato, jer bi u protivnom završio u dvotjednoj karanteni, nakon što bi mu u čelo poput pištolja uperili beskontaktni termometar.

Jer onaj godardovski »Zbogom jeziku« u recentnim koroniziranim vremenima znači i zbogom slici. Ostali su tek digitalizirani suncokreti, koji u Godarda više nisu žuti nego crveni, iako time ne gube ljetnu egoističnu raskoš, s plavim nebom u pozadini (»Moj pogled je poput suncokreta«, napisao je veliki portugalski pjesnik Alberto Caeiro, aka Fernando Pessoa).

On znači i zbogom teatru. Barem onakvom koji smo nekoć poznavali. Jer kad se naša granica nije otvorila Talijanima, onda im se simbolično otovrila nova sezona distanciranog riječkog HNK-a Ivan pl. Zajca, s dobro raspoloženom Serenom Ferraiuolo, koja se refrira na sve naše karantene i samoizolacije (šifra: »Bonsai ima kratke grančice«).

Blizu i daleko

Predstavu je režirao onaj isti ekscentrični Giuseppe Nicodemo, koji je na protokolarnom dijelu svečanog otvorenja EPK-a na samom kraju uletio na pozornicu i »oteo« mikrofon voditeljima, naoružan »tricoloreom«, ne bi li se čula i talijanska riječ. Kao da je time poručio, »Bella ciao je OK«. Svi je volimo i svi je pjevamo. A mi Fiumani? Nema industrije i nema nas.

U sličnom diskursu promatra se i njegova monokomedija koja priča o samoizoliranim Drugima. Njihovoj ljubavi prema starim filmovima. Njihovoj ljubavi prema songovima Wilme Goich. Njihovu bonsaiju, kao krajnjem antipodu svetog baobaba iz »Vjetra« Souleymanea Cissea. Njihovoj umjetnoj inteligenciji nazvanoj Alexia, čije ime priziva Spikea Jonzea (šifra: »Her«).

Trenutno nam je Italija tako blizu i tako daleko. Zato u toj novoj (ne)normalnosti prizivamo izgubljena vremena Ivoryjevih toskanskih čempresa iz »Sobe s pogledom« i Wylerova »Praznika u Rimu« sa svim našim svibanjskim azalejama pored kojih smo sjedili na stepenicama Španjolskog trga. Što nam donose kina nove normalnosti? Situacija je prilično konfuzna.

Oscari na distanci

Brojni filmovi zaustavljeni su zbog pandemije u različitim fazama postprodukcije, poput Caraxove »Anette« s Adamom Driverom. Cannes je otkazan, a njegov Marche će se dogoditi online. Hoćemo li na idućoj Mostri dočekati scenarij »Smrti u Veneciji«, s Covidom-19 umjesto kuge? Hoće li se Oscari dijeliti na distanci? Online? Zamislimo obrnutu situaciju od one koju smo ovih dana proživljavali. Virus je izbrisao sva računala na ovom svijetu.

Ljudi bi odmah odjurili u kina, kao što se to dogodilo stotinama milijuna ljudi nakon Drugog svjetskog rata, prije no što se pojavila televizija. Zvuči poput »Zone sumraka«. Jer nijedno virtualno mjesto ne možemo nazvati kinom.

Dobra je vijest da riječko Art-kino kreće s projekcijama 26. svibnja u velikom stilu, sa »Sinonimima« Nadava Lapida. I junakovim kaputom boje suncokreta.