Stvaralaštvo jednog od najvećih pisaca u povijesti ruske, ali nedvojbeno i svjetske književnosti Ivana Sergejeviča Turgenjeva po mnogo čemu je specifično i izdvaja se od drugih; prvenstveno širokim odabirom tema kojima je dao svoj originalan pečat, kao i ljepotom i snagom pisma kojim je form(ul)irao duh vremena, promišljajući one probleme koji su opterećivali njegovo doba i društvo, ali i vječna, egzistencijalna pitanja (be)smisla čovjekova života, posebice, na neponovljiv način apostrofirajući međuljudske odnose, odnose čovjeka i prirode i nadasve (ne)moć i veličinu ljubavi kao najuzvišenijeg, gotovo ontološkog osjećaja koji svemu daje ton, a životu radost i ljepotu, pa čak i onda kada svršava tragično. Istinska, iskrena ljubav nas preobražava, to je snaga kojom se »pomjeraju planine«, a ne vjera koja je tek slabašan derivat, utjeha iznevjerenim nadama. Turgenjev je bio agnostik, nije mario za »religioznu mistiku« i utoliko je često dolazio u sukob s fanatičnim oponentima i bio meta pravoslavnih klerikalaca, ali usprkos tome, u romanu »Plemićko gnijezdo«, ispjevao je pravu odu predanosti vjeri u onih koji se moraju odreći ljubavi, jer čvrsto drže do moralnih načela, pa i pod cijenu da si uskraćuju sreću, kao što je to učinila Liza Kalitina, jedan od najupečatljivijih ženskih likova u povijesti ruske, ali i svjetske literature.

Turgenjev je (roman »Očevi i djeca«, kroz lik Jevgenija Bazarova) također snažno naglašavao potrebu smislenog društvenog angažmana; svojom je literaturom senzibilizirao čovjeka/čitatelja za »činjenje dobra«, poticao ga na borbu za pravednije društvo (grozio se kmetstva), a posebice je inspirativno pisao o (ruskoj) prirodi, ljepoti šuma, nepreglednih prostranstava stepa, »beskrajnog plavog neba iznad ruskih rijeka«; uopće ruskog pejzaža, smatrajući da priroda i čovjek čine neponovljivo jedinstvo, harmoniju, prema kojoj bi trebalo urediti i naš društveni život. Ideal prirode ima u njega ne samo estetski, već i etički značaj, to je paradigma prema kojoj bi trebao težiti ljudski rod, jer prirodni su zakoni vječni i savršeni i stoga treba naš život s njima uskladiti. A, uz sve to, Turgenjev je bio istinski čarobnjak (ruskog) jezika, što je posebice vidljivo u knjizi novela »Lovčevi zapisi« (na koju je i osobno bio najponosniji), ali i u »Pjesmama u prozi«, tako da su ga po ljepoti rukopisa često uspoređivali s francuskim klasikom Gustaveom Flaubertom, s kojim je inače bio u bliskom, prijateljskom odnosu.

U vrhovima književnog Parnasa

Književnost Turgenjeva prošla je sve one faze koje su karakterizirale ruski duhovni život 19. stoljeća: hegelijanizam 40-ih godina, ideje »suvišnog čovjeka« uokvirene defetizmom nakon poraza Rusije u Krimskom ratu i razočaranjem carskom despocijom, nostalgijom i melankolijom za »starim, dobrim vremenima«, koja je Turgenjev na svoj suptilno ironičan način ismijavao, nihilizam 60-ih godina i desetak godina kasnije pojavu tzv. novih ljudi, revolucionara, svojevrsnog ruskog donkihotizma sa svim pratećim, kontekstualnim (i)racionalizmom i »duhovnim transformacijama i transcendencijama« koje su se iz Zapadne Europe reflektirale i na rusku stvarnost, gdje se nesmiljeno vodila, u biti jalova borba slavjanofila i zapadnjaka, kao konstanta koja je o(p)stala sve do danas. Zapad se u Rusiji intelektualno »osjećao« prvenstveno preko utjecaja ideja Artura Schopenhauera i književnosti Emila Zole i Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmanna, a to su autori koji su, između ostalih utjecali i na duhovno sazrijevanje Ivana S. Turgenjeva. Uostalom, on je više živio izvan nego u Rusiji, u Francuskoj, gdje je najviše i najduže boravio (zamak i imanje Bougival, pored Pariza) stekao je gotovo kultni status; bio je najpoznatiji ruski pisac na Zapadu, preveo je mnoge ruske autore na francuski i njemački jezik, ali istodobno bio je i veliki promotor zapadnoeuropske književnosti u Rusiji, tako da je »povratno« prevodio, po svom izboru, najvažnije francuske, engleske, njemačke i španjolske pisce na ruski.

Uloga i značaj, danas nepravedno zaboravljenog velikana ruske i europske književne, ali i šire kulturne scene je ogromna, teško je i zamisliti kultni status koji je u 19. i početkom 20. stoljeća uživao diljem svoje zemlje, ali i Zapadne Europe, a to zahvaljujući prvenstveno činjenici da je kao nitko prije njega tako suptilno i lepršavo, nadahnuto i duboko osjećajno, ali i kritički promišljeno pisao o svakoj temi koju bi književno obrađivao, a posebice je bila inspirativna snaga i vještina »umijeća riječi« kojima je oslikavao svoje junake. Međutim, pravo savršenstvo koje još nitko, na takav način nije ponovio, ostvario je veličanstvenim opisima prirode; oduševljavao se ljepotama prirode, u njoj je pronalazio svijet koji živi po svojim pravilima i imperativno je zahtijevao da se ona poštuju. I ne znajući koliko je bio ispred svog vremena Turgenjev je instinktivno ekološki osvještavao naš svijet, poticao zaštitu prirode, uvjeren da čovjek kao biće može opstati samo i ukoliko poštuje njezine vječne zakone i savršenu, neponovljivu ljepotu. I stoga, nimalo slučajno čitatelji i kritika s pravom su Turgenjeva uzdigli u same vrhove književnog Parnasa, gdje nesumnjivo s pravom i pripada.

Prvi književni radovi

Ivan Sergejevič Turgenjev rođen je 28. listopada po julijanskom, odnosno 9. studenoga 1818. po gregorijanskom kalendaru u Orelu i potjecao je iz izrazito bogate aristokratske obitelji. Njegov otac Sergej Nikolajevič, pukovnik carske ruske konjice, pripadao je osiromašenom plemstvu, ali se oženio jednom od najpoželjnijih udavača tadašnjeg visokog društva, prebogatom i pet godina starijom Varvarom Petrovnom, koja je nakon smrti očuha (koji ju je zlostavljao) naslijedila brojna imanja. To je bila iznimno obrazovana žena, ali i izrazito autoritarnog ponašanja i svoju je djecu (tri sina) podvrgavala strogoj disciplini i kažnjavala ih je za najmanji propust, što je Ivana »vuklo« na očevu stranu koji je bio nježan prema svojim sinovima, ali često je boravio izvan doma, tako da je svu vlast u kući imala majka. Stoga je Ivan utjehu pronalazio u ogromnoj obiteljskoj knjižnici smještenoj na njihovom spahijskom imanju u Spasko-Lutovinovu, gdje je provodio najsretnije dane. Majka je velik značaj pridavala obrazovanju, tako da je Ivan (zajedno s braćom Nikolajem i Sergejem) već od ranog djetinjstva bio izložen »drilu« svakodnevnog učenja, svladavanju širokog obrazovnog programa, uz asistenciju kućnih učitelja i guvernanti i već je s 12 godina savršeno vladao francuskin i njemačkim jezikom, nešto slabije engleskim i španjolskim koje je kasnije usavršio.

Majka je bila velika ljubiteljica književnosti i poticala je Ivana u tom pravcu uočivši njegovu veliku predanost čitanju i nadarenost za pisanje. Razdoblje 1821. – 1826. Ivan je s roditeljima uglavno proveo u inozemstvu (najviše Baden-Badenu, gdje se okupljala bogata ruska aristokracija) i na obiteljskom veleposjedu, ali kada je došlo vrijeme (1827.) za pohađanje nastave u višim razredima, Ivana su smjestili u moskovski internat i nakon mature, kao jedan od najboljih učenika u generaciji, upisao je (1833.) na tamošnjem sveučilištu studij književnosti. Tada je počeo pisati i prve književne radove; 1838. u časopisu Savremenik objavio je dvije pjesme, ali se ubrzo prebacio na carsko sveučilište u Petrogradu, gdje je 1837. i diplomirao. Tijekom studija umro mu je otac, ali i mlađi brat Sergej, tako da je nakon toga Ivan odlučio nastaviti školovanje i pohađati doktorske studije u Heidelbergu (1837. – 1841.), gdje je paralelno upisao i dovršio studij starogrčkog i latinskog jezika jer je želio čitati antičke autore u originalu. Magistrirao je ipak u Moskvi očekujući da se zaposli kao profesor filozofije na tamošnjem sveučilištu koje je planiralo otvoriti katedru i studij povijesti filozofije. Ali kada su prosvjetne vlasti odustale od tog nauma, vjerojatno im nije bio po volji mladi i oduševljeni liberal, agnostik, sklon zapadnoeuropskim kulturološkim standardima, Ivan se prebacio u Petrograd želeći u prijestolnici nastaviti karijeru. Tu je 1843. upoznao slavnu opernu pjevačicu Pauline Viardot (1821. – 1910.) koja mu je posvema poremetila planove; naime on se, iako je bila udana (i nikada se od supruga nije razvela) u nju »smrtno« zaljubio i nakon toga cijelog ju je života pratio, čak se na koncu i nastanio u blizini njezina ladanjskog prebivališta u Francuskoj (u Bougivalu je kupio zamak s imanjem), iako je zapravo sve do danas ostala zagonetna vrsta njihova odnosa: bili su iznimno bliski, ali jesu li bili i ljubavnici? Međutim, ne znamo ništa više izuzev nagađanja.

Književne junakinje

Inače, Turgenjev je imao i prije i poslije Pauline brojne ljubavne veze, iz jedne takve mu se i rodila kći Pelagija/Paulina (1842.), koju je službeno priznao tek 1857., ali bez obzira na česte »izlete« gotovo se 40 godina neprestano nalazio u blizini »odabranice svog srca«. Za Turgenjeva, nakon što ga je upoznao, Dostojevski je zadivljen konstatirao: »Eh, kakav je to čovjek! Pjesnik, talent, aristokrat, ljepotan, bogat, mudar, obrazovan. Ne znam što mu sve priroda nije podarila.« Zaboravio je dodati i nadasve human, velikodušan i dobar čovjek. Dakle, Pauline mu je ostala cjeloživotna muza i inspiracija za gotovo sve njegove književne junakinje: od Natalije Lasunske u romanu »Rudin«, preko Jelene Stahove u romanu »Uoči novih dana«, do Lize Kalitine u »Plemićkom gnijezdu«, koje je tako maestralno, umjetnički životno (iz)vajao. Osim toga, 1867. napisao je libreto za glazbu koju je komponirala P. Viardot, ali djelo nije doživjelo veći uspijeh na muzičkim podijima Pariza.

Nakon što mu se izjalovila akademska karijera, bolje rečeno, nakon što je od nje odustao, Turgenjev je dvije godine, od 1843. do 1845. (da bi udovoljio majci) radio u Ministarstvu unutarnjih poslova, ali zapravo isključivo se bavio literaturom i pisanjem i proučavanjem problema ruske inteligencije. Ujedno je prevodio Shakespearea i lorda Byrona i intenzivno se družio i upoznavao istaknute ličnosti ruske književne i intelektualne elite: Tolstoja, Dostojevskog, Gončarova, Žukovskog, Puškina, Gogolja, Ljermontova, još za studentskih dana družio se s Bakunjinom, a poslije se zbližio s Hercenom, Bjelinskim, upoznao je Njekrasova, Dobroljubova, Černiševskog, Pisareva…, a kasnije i značajne zapadnoeuropske autore: Flauberta, Maupassanta, Merimeea, Daudeta, Zolu i George Sand koja mu je, oduševljena njegovim rukopisom, popularizirala knjige u svojoj domovini. Intenzivne je veze ostvari(va)o i s Edmondom de Goncourtom, Theodorom Stormom i Gustavom Freytagom, a kada se definitivno nastanio u Francuskoj, mnogim Rusima je otvorio vrata svoga doma: P. L. Lavrovu, G. A. Lopatkinu i Kropotkinu. Malo se zna da je bio i veliki ljubitelj i znalac šaha i da je na takmičenjima postizao zavidne rezultate.

»Lovčevi zapisi«

Pod utjecajem Gogolja (koji mu je predavao filozofiju u školskim danima) i Ljermontova počeo je pisati poeziju i kraću prozu i tada nastaju »Balade« (1841.), »Ispovijest« (1845.), a prvi veći uspjeh ostvario je 1843. kada mu je bila tiskana poema »Paraša«; V. G. Bjelinski je visoko (o)cijenio njegovo djelo (jednako kao i Hercen) i ubrzo se izmeđa dva istaknuta pisca razvilo dugo i iskreno prijateljstvo; istina prolazilo je i kroz burne faze, ali nikada se nije prekidalo. Zasićen obvezama dolaska u ministarstvo, dao je otkaz i posvema se posvetio pisanju i prevođenju, a kada mu je umrla majka (1850.) podijelivši ogromno, naslijeđeno bogatstvo s bratom Nikolajem, financijski neovisan i materijalno bogato osiguran do kraja života, odlučio je pisanjem pridonijeti modernizaciji i liberalizaciji Rusije, po zapadnoeuropskim standardima. Naravno, ubrzo je shvatio da je to i više nego teška i zahtjevna zadaća, ali uporan i dosljedan nije odustajao od svog nauma. Turgenjev je bez ikakve sumnje svojim pisanjem pridonio ukidanju kmetstva u Rusiji (1861.); uostalom to mu je i bila moralna misija kojoj se »zakleo«, ali daleko prije carskog ukaza sam je na svom imanju oslobodio kmetove (oko tisuću duša) i poduzeo je niz radnji da im osigura što lakši i pristojniji život. To je bilo i doba kada se zainteresirao za slavjanofile Homjakova i Kirjejevskog i njihove ideje; iako ih je kritizirao, visoko je cijenio iskrenost njihovih nastojanja da pomognu Rusiji da se izvuče »iz srednjovjekovnog, feudalnog mraka«.

A kada je 1852. umro Gogolj, njegov veliki književni uzor, Turgenjev je nadahnuto napisao instruktivan nekrolog koji je petrogradska cenzura odbila/zabranila objaviti, ali to mu je ipak bilo dozvoljeno u Moskvi, da bi nakon toga, na osobnu carevu inicijativu bio kažnjen zatvorom od mjesec dana i progonstvom u trajanju od dvije godine na svoje vlastelinstvo u Spasko-Lutovinovu. Veliko i s ukusom, bogato uređeno imanje koje mu je bilo inspiracijom za novele objavljene u knjizi »Lovčevi zapisi« (1852.), drama »Mjesec dana na selu« (1850.) i »Provincijalka« (1851.), odnosno »Dnevnik suvišnog čovjeka« (termin koji je kasnije postao općim mjestom ruske kulture) i dalje mu je bilo snažan poticaj za pisanje: tu su nastale potresna priča »Mumu« (tiskana 1854.), zatim »Asja« (1857.), kao i nacrt »Prve ljubavi«, djela tiskanog 1860. Ali, nakon što je na carski tron stupio Aleksandar II. (1854.), Turgenjev je bio amnestiran i odmah nakon toga odlučio je napustiti Rusiju i na duže vrijeme proboraviti u inozemstvu. Naravno, i dalje je intenzivno pisao i tako su se zaredala djela »Rudin« (1856.), roman zamišljen kao prvi dio velike kronike/petoknjižja iz života ruskog društva, uslijedila su »Plemićko gnijezdo« (1858.), »Uoči novih dana« (1860.), »Očevi i djeca« (1862.), ali niti jedno nije doživjelo takav uspjeh kao »Lovčevi zapisi« koje je Gončarov proglasio »jednostavnim, uzvišenim, klasičnim crtama i zvucima sjajnog stvaralaštva«, a Mereškovski »čarolijom riječi«. Ta jedinstvena zbirka novela pravi je poetski pogled na selo, jednostavan, a opet tako začudno jedinstven seljački život, rusku prirodu, gdje se neprestano, (in)direktno naglašava nepravednost sustava koji ih nasilno drži u ropstvu i bezočno iskorištava. Za Turgenjeva je kmetstvo bilo nedopustiva, protuprirodna pojava, a kada je knjiga izašla, tadašnji ministar prosvjete napisao je caru Nikolaju I. kako se radi o knjizi koja je uperena protiv vlastelina, optužio ju je za širenje mišljenja po kojem je takav sustav nepravedan i štetan i da može prouzročiti negativne, po postojeće društvo opasne posljedice. I bio je, na svoj način u pravu, mnogi u Rusiji su je shvatili kao književnu prolegomenu ukidanju kmetstva.

Plodan pisac

Nakon što je napustio Rusiju, zgromljen neočekivano žestokim kritikama romana, nesumnjivog remek-djela »Očevi i djeca« u kojem je problematizirao sukob stare aristokracije i mladih, obrazovanih plebejaca koji traže duboke društvene reforme, za vrijeme boravka u inozemstvu Turgenjev je, usprkos stvaralačkoj krizi u kojoj se našao, nastavio s radom: objavio je »Dim« (1867.), priču o ruskom društvu okupljenom u jednom lječilištu, »Proljetne bujice« (1872.), poetizacija tragične ljubavi, »Novine« (1877.), dramu »Veče u Sorentu« (1882.), a godinu potom jednu od svojih najpoetičnijh knjiga »Pjesme u prozi« (1883.), gdje se obratio moćnim silama prirode, tražeći utjehu u bolesti koja ga je već dobrano zahvatila (rak kostiju). Za svoj rad primio je niz priznanja, a 1879. sveučilište u Oxfordu ga je promoviralo u počasnog doktora znanosti. Iako je dugo odlagao odlazak u Rusiju, napokon se 1878. odlučio posjetiti domovinu, a nakon oduševljenog dočeka, još se u nekoliko navrata, do 1881. vraćao u zemlju koju je toliko volio, ali sve manje je razumio. A od 1882. kada ga je bolest svladala, bio je osuđen na boravak u svom dvorcu, da bi ga kasnije u svoj dom prebacila Paulina Viardot koja je do kraja o njemu brižno skrbila i kojoj je izdiktirao svoju posljednju pripovijetku znakovitog naslova »Kraj«/»Une fin«, da bi ubrzo potom 22. kolovoza po julijanskom, a 3. rujna 1883. po gregorijanskom kalendaru preminuo. Po osobnoj, izričitoj želji kovčeg s posmrtnim ostacima prevezen je u Petrograd, gdje je pokopan na Volkovskom groblju, u blizini svog prijatelja Visariona Bjelinskog.

Kao pisac, Turgenjev je bio neobično plodan i po tome se ne bi razlikovao od svojih velikih suvremenika Lava Tolstoja i Fjodora Dostojevskog, ali svojim stilskim perfekcionizmom kojim je oblikovao savršene »rečenične sklopove« izdvajao se i razlikovao od svih ostalih. A to je posebno vidljivo u njegova dva, u svakom pogledu veličanstvena romana »Očevi i djeca« i »Plemićko gnijezdo«, te novelama sakupljenim u knjizi »Lovčevi zapisi«; kanonsko izdanje iz 1880. sadrži 25 priča, među kojima najistaknutije mjesto zauzimaju: »Tvor i Kalinič«, »Šuma i stepa«, »Špan« i »Bežin lug«, novela po kojoj je slavni sovjetski redatelj Sergej Eisenstein snimio 1937. revolucionaran/avangardan, preprovokativan film, čak i za njegova, inače radikalna umjetnička gledišta. Ali Eisenstein je kasnije objašnjavao što je ovim filmom želio postići; na tragu Turgenjeva promatrati život sela i seljaka, njihovu stopljenost s prirodom, opisati ljepotu/poetičnost prirode i natjerati gledatelja, kao što je to svojedobno pokušavao Turgenjev s čitateljima, da osvijesti pitanja i probleme sužanjstva. Ujedno mu je savršena ljepota prirode (po)služila kao kontrapunkt zlokobnoj društvenoj stratifikaciji i stoga je, poput Turgenjeva, smatrao da svojim, filmskim jezikom pretoči njegovu literaturu u »svoj« medij i prikaže sva četiri godišnja doba sa svim cikličkim mjenama (nalik Vivaldiju), kako bi obuhvatio univerzalnu sliku, boju i zvuk »čuda prirode«. Kao protutežu ljudskim sudbinama, prikazanim kroz patnje seljaka i okrutnost plemića.

Neprijatelj kmetstva

U svojim memoarima Turgenjev je zabilježio nastanak »Lovčevih zapisa«: »Zarekao sam se da ću žestoko napasti ono što najviše mrzim, a to je kmetstvo, ono je bilo moj neprijatelj i u to sam ime sabrao novele i usredotočio se protiv čega sam se nakanio boriti do kraja i bez ostatka. Kmetstvo je bilo sve s čim se neću, niti sam se mogao pomiriti.«

»Plemićko gnijezdo« je duboko melankolična priča, prepuna nostalgije za vremenima koja su nepovratno prošla, razumijevanja za vlastelinski svijet, ali ono što ovo djelo čini iznimnim to su dva lika: Fjodor Ivanovič Lavrecki i Liza Kalitina, koji su izrasli do simbola ruske literature, ali i tzv. ruske duše. Lavrecki je inteligentan i pošten čovjek koji teži samousavršavanju i želi iskoristiti svoj um i talent za dobro ljudi i Rusije. On voli Rusiju, ali svjestan je i njezinih mana. Nažalost, njegova se aktivnost ograničava samo na preuređenje vlastitog imanja; iako je Lavrecki daleko od frazerstva jednog Rudina, on se ipak osjeća suvišnim čovjekom, jer ne zna kako proširiti polje svoje djelatnosti. Sin spahije i jedne seljanke cijelog života je nastojao zadovoljiti očeve prohtjeve, sustavno se obrazovao, studirao, ali sve ga to nije ispunjavalo i pomalo je karakterno nalik, zapravo prethodi Tolstojevom Pjeru Bezuhovu, koji tek u ljubavi pronalazi smisao postojanja. Kao i Pjer, Lavrecki se zaljubljuje u lakomislenu ljepoticu Varvaru Pavlovnu, ženi se njome, ali ubrzo otkriva da mu je nevjerna. Tada raskida sa suprugom i vraća se iz inozemstva u Rusiju.

Najvažniju ulogu u prikazivanju Lavreckog igraju njegovi odnosi s junakinjom romana Lizom Kalitinom, jedinstvenom osobom koja se odlikuje posebnom produhovljenom ljepotom. Oni osjećaju kako imaju zajedničke poglede i između njih se javlja jedan poseban odnos koji za oboje predstavlja svojevrsni duhovni preporod. Međutim, ova je ljubav osuđena na neuspjeh onog trenutka kada se Lavreckom iz inozemstva vraća supruga za koju je mislio da je umrla. On njezin dolazak vidi kao kaznu za raniji isprazni društveni život i u njemu dolazi do moralnog prijeloma; do tada ravnodušan prema religiji, Lavrecki prihvaća ideju kršćanskog smirenja. Više ništa ne očekuje od budućnosti i ostatak života radi kako bi popravio sve ono što je ranije propustio. Liza Kalitina zadivljuje sve oko sebe svojom ljepotom, ali i obrazovanošću i istinoljubivošću. Pod utjecajem svoje bake Marfe Timofejevne, sklona je »modernim idejama«, ali je istodobno iskrena vjernica predana molitvi što joj omogućuje da živi neprimjećujući vulgarnosti okoline u kojoj se nalazi. Ima jasan pojam dužnosti koji se manifestira kroz priču o nesretnoj ljubavi prema Lavreckom. Kada oboje shvate da se moraju rastati, Liza s kršćanskom mirnoćom poziva Lavreckog da prihvati sudbinu govoreći mu: »Sreća ne zavisi od nas, već od Boga.« Svoju dužnost ona vidi u napuštanju taštine i ispraznosti društvenog života, u služenju Bogu i ljudima i zato je njezina odluka da se povuče u manastir sasvim logična. Prema ovom romanu slavni ruski redatelj Andrej Mihalkov-Končalovski snimio je 1969. godine sjajan film u kojem su Irina Kupčenko kao Liza i Leonid Kulagin kao Lavrecki odigrali maestralne uloge. Turgenjev se inače nije bavio religijskim pitanjima i zamjerao je i Tolstoju i Dostojevskom što se toliko vezuju za vjerske teme, a osim toga, za razliku od svojih kolega, smatrao je da se Rusija treba okrenuti Zapadu, krenuti njezinim reformskim stopama, dok su Tolstoj i Dostojevski bili uvjereni da Rusija mora ostati dosljedna sebi i svojoj tradiciji. To je na koncu dovelo do sukoba između Tolstoja i Turgenjeva (1861.) nakon čega nisu 17 godina govorili, ali ipak su se pomirili, a ubrzo nakon Turgenjevljeve smrti, Tolstoj je njemu u čast napisao djelo »Smrt Ivana Iljiča«.

»Očevi i djeca«

Ali, bez sumnje, najpoznatije djelo Ivana Turgenjeva, roman »Očevi i djeca«, koji je imao širok odjek i utjecaj, ne samo u Rusiji, već i diljem Europe, izazvao je niz polemika i rasprava. Dok je Dmitrij Pisarov hvalio djelo, s konzervativne strane su pljuštali prigovori kako se radi o djelu kojim se želi potkopati stabilnost ruskog carskog sustava. Claudio Magris, poznati talijanski književnik, je napisao da je motiv nihilizam, koji je djelu donio svjetsku slavu, istodobno i etiketirao i pisca i djelo potiskujući u pozadinu druge, puno važnije i dublje elemente i sadržaje. Roman je prije svega nenadmašan prikaz složenih međugeneracijskih odnosa koji se ne daju jednodušno podvesti pod nihilizam – pojam koji je u značenju nijekanja svih vrijednosti prvi uporabio njemački pisac Friedrich Jacobi. Glavni lik romana Jevgenij Bazarov (i njegov prijatelj Arkadij) zapravo i nisu nihilisti u izvornom značenju riječi; da, oni poriču tradicionalne vrijednosti, poredak, autoritet, patrijarhat, gnušaju se kmetstva, društvenih i sentimentalnih konvencija, ali vjeruju, kao i svi naprednjaci, u znanost, pravdu i društvene reforme. I sam je Turgenjev vjerovao u napredak, ali je istodobno bio i svjestan kako se čovjekov moral teško mijenja. Kada Turgenjev govori o napretku, on o tome govori s pozicije liberala, osobe nesklone slavjanofilstvu, a u zapadnjačkom načinu života pronalazio je rješenje za većinu ruskih boljki. »Očevi i djeca« nisu samo veličanstveni prikaz sukoba među naraštajima, svi likovi u romanu, počev od Bazarova kompleksni su, a to se najbolje oslikava u strasti, ljubavi između Bazarova (koji u početku u ljubav ne vjeruje, kao ni u umjetnost, i govori »po mom mišljenju, Rafaelo ne vrijedi prebijene pare«) i Odinceve, koja na koncu propada, ali to je uz već spomenutu ljubav Lavreckog i Lize, jedna od najvećih ljubavnih priča u povijesti ruske literature. To je priča o »čaroliji, patnji, sreći i tuzi, tako često utkanih u ljubav, za koju je teško reći je li dar, ili nesreća.«

Poslije Krimskog rata (1853. – 1856.) u kojem je Rusija doživjela poraz, zemlja i društvo su se našli na velikom raskrižju; trebalo je krenuti novim putovima, ali nitko nije znao kako i kamo. Roman »Očevi i djeca« (zamišljen 1860., dovršen godinu dana kasnije), Turgenjev je objavio prvo u časopisu Ruski vjesnik, ali iste te godine (1862.) i kao zasebnu knjigu, a djelo je posvetio svom prijatelju Bjelinskom. Djelo je nastalo u burnim godinama pripreme i objavljivanja manifesta o davanju slobode seljacima i to je bilo ostvarenje stoljetnog sna seljačke Rusije za zemljom i slobodom, ostvarenje sna dekabrista i petraševaca. Osnovna ideja Turgenjevljeva romana bila je pokazati sukob starih i novih ljudi u taboru naprednih snaga Rusije. Bazarov je otjelotvorenje pogleda na svijet tzv. raznočinske/plebejske inteligencije i stoga ne čudi da je pojava romana u ruskoj javnosti odjeknula poput erupcije vulkana. Kritičari su se pitali: »Uz koga Turgenjev to stoji; uz očeve ili sinove?«; konzervativci su smatrali da je roman apoteoza idejama nihilizma i Bazarova, dok je Pisarev naglašavao da ono što govori Bazarov nisu i stavovi samog autora, ali je pokušao obraniti piščevog junaka naglašavajući da, iako prezire narod, svojim idejama i djelatnošću želi iskorijeniti primitivizam i zaostalost ruskoga društva. On uzdiže Bazarova do simbola odricanja starog svijeta i čovjeka koji je spreman upustiti se u avanturu traženja i izgradnje novog. Ali, bez obzira, kako god shvatili Bazarova, to je lik koji se zauvijek pamti; on je bio umni, istina gnjevni, ali ponositi plebejac koji je izazivao divljenje čak i kod onih koji se ni u čemu s njim nisu slagali. Plijenio je svojom snagom, asketizmom, nepomirljivim odnosom prema dogmama, i u sebi je nosio onu čaroliju kojom su obdarene samo iznimne ličnosti. Kako je zamijetio Pisarev: »Bazarov druguje s Hamletom i Don Quijoteom, jer on je trajna ljudska sudbina, svojevrsna suma svijesti i savjesti, moralna snaga koja želi srušiti stari poredak i raščistiti mjesto za stvaranje novoga svijeta.« Kada je Turgenjev počeo pisati o Bazarovu, mislio ga je »sasjeći«, ali kako se roman razvijao, glavni mu je junak postajao sve simpatičniji; pisac nije dijelio njegove radikalne poglede, ali ih je sve više razumijevao. Na koncu oba su željela isto: ublažiti muke svakodnevnog trpljenja.