Toliko stotina puta je u raznim emisijama, tekstovima, dokumentarcima, objašnjeno zašto žrtve ne prijavljuju nasilnike odmah, to je opće mjesto koje svi znaju, da samo majmun koji je jutros sišao s grane može postaviti pitanje »zašto nije prijavila ranije«, komentirala je na Twitteru pjesnikinja Frida Šarar. Ipak, i nakon ispovijesti Milene Radulović mogu se čuti komentari – zašto je silovanje prijavila nakon toliko godina.

– Bilo bi predivno da svi znaju zašto žrtve ne prijavljuju odmah. Nažalost, skoro svaka žena koja je korisnica usluga u našem Savjetovalištu imala je iskustvo da je netko to pita. Kad kažem netko, mislim i na osobe iz sustava, osobe koje su u redovnom doticaju sa žrtvama i trebale bi biti educirane, kao što su pripadnici MUP-a, državnog odvjetništva ili suci i sutkinje, pojašnjava Lorena Zec, psihologinja koja radi u Savjetovalištu za žrtve obiteljskog, partnerskog i seksualnog nasilja udruge SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava.

– Postoji ogroman broj opravdanih razloga zašto žrtve šute, ne prijavljuju ili prijavljuju tek nakon vremenskog odmaka. Razlozi idu od nepovjerenja prema institucijama, straha od počinitelja, osjećaja srama i stigme. Žrtve se boje da im nitko neće vjerovati, a kako da ih i razuvjerimo kada je dovoljno pogledati komentare na društvenim mrežama koji su puni nepovjerenja prema žrtvama. Morate imati na umu da je seksualno nasilje trauma i da se ljudi različito nose s njom. Ponekad je osoba u šoku koji smrzava emocije, ponekad to postaje dugoročni obrambeni mehanizam jer su pravi osjećaji preteški i prebolni. Postoji mnogo slučajeva seksualnog nasilja, pogotovo u djetinjstvu, kada se sjećanja probude nakon puno godina. Ovdje bih spomenula da je seksualno nasilje ponekad i neprepoznato, to se posebno odnosi na djecu kad su žrtve nekog tko im je poznat. Osobe koje su preživjele seksualno nasilje se često pitaju što su napravile da su to zaslužile, nalaze krivnju u sebi i zbog toga ne prijavljuju. Budimo realni, često šutimo i prešućujemo stvari koje nas muče i koje nam se ne sviđaju. Neka svatko krene od sebe i razmisli što je to o čemu šuti i zašto mu je teško o tome pričati. Probajte se staviti u ulogu nekoga kome se dogodilo nešto toliko strašno, nešto neopisivo. Probajte zamisliti koliko je teško pričati o tome.

Teret tajne

Kažete da silovanje treba promatrati u kontekstu odnosa. U Mileninom slučaju radi se i o poziciji moći.

– Silovanje ne služi samo za zadovoljavanje seksualne potrebe silovatelja. Ono uvijek ima i tu ulogu zloupotrebe moći, stavljanja nekoga u podređenu poziciju. Uloga autoriteta može biti raznolika, od oca ili djeda, preko učitelja ili sportskog trenera do liječnika koji nas primi na pregled. Osobe koje su preživjele seksualno nasilje često mogu imati osjećaj da nema smisla boriti se protiv autoriteta, boje se da im ne bude »još gore« ili da im se počinitelj ne krene osvećivati.

Koliko dijeljenje traumatičnog iskustva pomaže u oporavku nakon traume?

– Način nošenja s traumom je različit za svaku osobu koja je to doživjela i ne bi trebalo generalizirati. Nekim ljudima oporavak počne tek kad prijave nasilje, nekima kad počnu pričati o tome u užem ili širem krugu ljudi, a nekima priča uopće nije potrebna da bi se oporavili. Ono što bih savjetovala žrtvi je da prati i sluša sebe, da radi ono što misli da joj je potrebno. Ipak, važno je znati da su često tajne te koje stvaraju veliki teret za žrtvu i koje su na neki način toksične. Svaka žrtva će pričati tek onda kada bude na to spremna i kada se dovoljno osnaži, a naš je zadatak da budemo podrška u procesu kroz koji prolazi. Ponekad je dovoljna jedna osoba kojoj se žrtva može povjeriti, s kojom može prekinuti tišinu.

Koji je udio lažnih prijava?

– Znanstvena istraživanja pokazuju da se lažne prijave događaju u otprilike 2 do 6 posto, a to je postotak koji korespondira i s lažnim prijavama za ostala kaznena djela. Možda da se radije zapitamo zašto se samo kod kaznenog djela silovanja toliko spominju lažne prijave? Zašto na vijest da je netko prijavio počinitelja krađe ne pomislimo odmah – »ah, sigurno laže da bi od toga imao neku korist!« S druge strane, razmislite o postotku žrtava silovanja koje nikad ne prijave, koje cijeli život nose tu veliku tajnu, a taj se postotak kreće i do više od 60 posto. Potaknula bih vas na razmišljanje i o tome da je otprilike svaka četvrta žena imala u životu bar jedno iskustvo koje možemo opisati seksualnim uznemiravanjem ili nasiljem.

Podrška ohrabruje

Otkud tako velik broj podijeljenih iskustava i ima li smisla činiti to anonimno?

– Moja pretpostavka ide u smjeru međusobnog osnaživanja, ali i otvaranja prostora da se glas žrtava čuje. Ako sam dobro popratila slučaj u Srbiji, žena koja je proživjela seksualno nasilje, izišla je u javnost tek kad je vidjela da uz sebe ima skupinu žena koje joj vjeruju i kojima se, nažalost, dogodilo isto. Zajedno smo jače i u solidarnosti i empatiji leži snaga osoba koje su preživjele nasilje. Njihova su iskustva potaknula i druge da izađu s iskustvima, a onda se stvorio i kontekst i mjesto za dijeljenje iskustava u vidu društvenih mreža. Žrtve seksualnog nasilja čitaju tuđe priče i prepoznaju sebe u nekima te spoznaju da nisu same, da imaju podršku i to ih ohrabruje. Naravno da ima smisla to činiti anonimno jer cilj dijeljenja iskustva na društvenim mrežama je prvenstveno osvješćivački za javnost i iscjeljujući za žrtve, a za to postići nitko ne mora znati njihov identitet.

Naveli ste da seksualno uznemiravanje može prethoditi težem djelu.

– Uznemiravanje je samo po sebi već oblik seksualnog nasilja i kažnjivo je. Upravo zbog toga što može biti najava nekog još težeg djela, važno je da se i sankcionira pravedno i pravovremeno.

Može li se napadnuta osoba obraniti?

– Situacije zlostavljanja su jako različite. Kako da se obrani djevojčica koju seksualno zlostavlja djed? Kako da se obrani žena kojoj muž prijeti da će nauditi djeci ako ne pristane na seksualni odnos? Kad pitamo kako da se napadnuta osoba brani, radimo dvije greške. Prva je podupiranje mita o pravom silovanju koji predstavlja krivo uvjerenje da se seksualno nasilje događa negdje u mračnoj uličici u kojoj nepoznati netko napada ženu, ona se brani i zadobiva vidljive tjelesne ozljede. Ono što je istina je da su počinitelji najčešće njima poznati muškarci, često oni kojima vjeruju ili koji su dio kruga bliskih osoba i/ili obitelji. Druga greška je da, kad razmišljamo kako da se žrtva brani, zanemarujemo narativ koji bi govorio da silovatelj ne napada svoju žrtvu. Odgovornost za ono što se dogodilo stavljamo na žrtvu i dovodi nas u zamku da kažemo – »zašto se nisi pokušala obraniti?«. Mi kao zajednica moramo prestati govoriti ženama kako da se zaštite od silovanja, moramo početi govoriti o tome kako je za silovanje odgovoran isključivo počinitelj.