Davor Rostuhar, poznati hrvatski putopisac, fotograf, istraživač i autor, prije nekoliko je dana gostovao u riječkom Art-kinu Croatia kako bi predstavio svoj najnoviji projekt – »Lovci sakupljači«.

Riječ je o kompleksnom kompletu multimedijalnog predavanja, knjige te VR kina, kojim priča priču o životu afričkog plemena Hadze. Tom smo prigodom razgovarali s njim o projektima, dosadašnjim putovanjima i radu, objavljenim knjigama, ali i odgovorima koje traži tijekom svojih ekspedicija.

Jedan od njegovih najznačajnijih projekata je »Polarni san«, gdje je postao prvi Hrvat koji je samostalno i bez vanjske pomoći stigao na Južni pol.

Osim toga, Rostuhar je autor devet knjiga i tri dokumentarna filma, od kojih je najpoznatiji »Ljubav oko svijeta«. Treći film, »Lovci sakupljači«, napravljen je u formi virtualne realnosti, a tijekom ljeta će ga predstaviti publici putujućim VR kinom.

Koji je bio ključni trenutak u vašem životu koji vas je potaknuo na istraživanje svijeta?

– Ne postoji određeni trenutak koji ti promijeni kurs života, to su priče za malu djecu. Barem ja nisam taj. Ja sam jednostavno malo-pomalo počeo putovati kao klinac, a poslije sve više i više, sve dalje i slobodnije, i to mi se svidjelo. Tako sam nastavio dalje korak po korak. Nikakva revolucija, samo razvoj i evolucija.

Foto: ANA KRIŽANEC

U potrazi za odgovorima

A poznajete li ljude koji su imali taj ključni trenutak nakon čitanja vaših knjiga?

– Znam ljude koje sam inspirirao, kao što su mene inspirirali brojni drugi ljudi koje sam ja čitao, gledao, slušao i upoznao. Nije mi se dogodilo da je netko pročitao moju knjigu pa odlučio dati otkaz na poslu, ostaviti ženu i djecu i ići na put. Ali bilo je, naprimjer, kad su se ljudi dvoumili što će studirati, pa su inspirirani mnome odlučili slijediti ono što im je bliže srcu, umjesto onog što im kaže društvo.

Ljudi poput vas koji nonstop traže nešto više, opasnije, avanturističnije – imaju li neku »dijagnozu«?

– Ne bih rekao. Kao svaka druga populacija životinja, imaš one progresivne i one konzervativne, one koji probijaju zone komfora i traže nove stvari i one koji se zabijaju u sigurnost.

To je normalno i u svakoj zajednici ih ima. Tako se događa napredak, evolucija. Ti koji odu izvan komforne zone utabanih staza nadrapaju, poginu, polude, ali neki ne. Ne znam je li to stvar osobnosti, učenja ili odluka koje donosiš u životu. Nije jedno od toga, nego sve od toga.

Kako se vaš pristup putovanjima promijenio od prvih ekspedicija do danas? Što ste tražili prije, a što tražite sad?

– U početku, kad sam bio klinac s 19-20 godina, sjeo sam na bicikl i otišao do Egipta ili 10 mjeseci putovao »backpackerski«, klošarski po Aziji, puno autostopirao, nisam imao novca…

To je normalno za tu dob. Iako, ne bi bilo krivo da sad, 20 godina kasnije, isto putujem na taj način, dapače. Ali to me više ne privlači. Na putovanjima uvijek tražim odgovore, a te sam odgovore već pronašao. Naprimjer, u svojoj drugoj knjizi »Na putu u skrivenu dolinu« vuklo me u Nepal i Tibet kako bih pronašao odgovore u vezi duhovnosti i filozofije života i pronašao sam odgovore koje sam tražio. Lijepo bi bilo da to mogu reći u jednoj rečenici, ali ne mogu. Zato i pišem knjige.

Naprimjer, u četvrtoj sam knjizi, »Degustacija slobode«, pisao o filozofiji putovanja, o tome kako je putovanje samo po sebi poteklo iz tri razna korijena, a to su hodočašće, trgovina i rat.

Svi oblici današnje motivacije za putovanjem mogu vući korijene od toga. Masovni turizam bi se mogao smatrati ratom – oni koji su došli i opustošili mjesto, ostavili sve strvinarima. A ideja je da budemo hodočasnici – da imamo tu razmjenu s lokalnim mjestima i narodima, da putujemo održivo i sa smislom i da ne štetimo nikome.

U tom kontekstu, svaki čovjek koji putuje kao hodočasnik i s nekim ciljem, mora nadići pitanje s kojim je krenuo. Mora pustiti traženje tog odgovora, da bi on zapravo došao.

Davor Rostuhar tijekom ekspedicije za projekt »Lovci sakupljači«, Foto: DAVOR ROSTUHAR

Susret kultura

Kako to možemo primijeniti u kontekstu projekta »Lovci sakupljači«? Što ste tad tražili, a što ste dobili i naučili?

– Svaka knjiga ima nekakve slojeve koje komuniciram i istražujem. Vanjski sloj je onaj površni, ali uzbudljivi – neka avantura, ekspedicija, egzotika. Potom, tu je dublja priča o sadržaju koji istražujem – ljudi, čovjek, tko smo mi, naš odnos s prirodom i unutar društva. Ali tu postoji još mnogo drugih niti koje se provlače. Na primjer, priča o postkolonijalizmu, naš pogled na druge.

Čovjek se, da bi spoznao sebe, obično stavlja u relaciju s drugim. U tog drugog projicira svoje ideje, predrasude i strahove. To ljudi oduvijek rade i zato svi prebacuju odgovornost na druge.

To je jedna karakteristika ljudskog roda. Tako u pogledu putovanja i međukulturalnih susreta, mi smo uvijek te »druge«, plemena koja još nisu dio našeg kulturnog kruga, gledali kao na brutalne, opasne, primitivne ljude. Kasnije smo ih počeli romantizirati i misliti da oni žive neki savršen život uklopljen s prirodom, u nekom izvornom stanju.

Ja sam provlačio taj pogled kroz ekspediciju i zapravo sam se suočavao s vlastitim kolonijalizmom uz pitanje zašto mene uvijek privlače ti drugi, zašto uvijek tražim što veću razliku i egzotiku, što je u tome da mene tjera na daleke opasne ekspedicije da bih pronašao ljude koji žive načinom života koji je udaljen od našeg. To sam preispitivao i time naučio puno toga o sebi.

Kako ste se prilagodili životu među različitim kulturama tijekom putovanja? Postane li prirodno nakon nekog vremena?

– Ja se ne prilagođavam na način da npr. jedem što oni jedu i živim kako oni žive, nego donesem svoj svijet tamo i zapravo se ne trudim miješati te svjetove.

Naravno, uz jedno veliko poštovanje prema lokalnoj kulturi. Recimo, kod lovaca sakupljača, nisam htio jesti njihovu hranu iako su bili vrlo gostoljubivi, jer sam znao da su njihovi resursi oskudni, nego sam donio sa sobom sve što nam treba da boravimo s njima tri tjedna, uključujući i struju, i laptope, i kamere, i hranu, i ekspedicijski šator koji nam je postao ured pa bi preko dana radili, snimali, bili s njima, a navečer bih to pregledavao, prebacivao, provjeravao što smo snimili.

Znači, možemo reći da ja svaki put donesem svoj svijet, ali prilagodim se pravilima svake kulture. Uvijek se trudim slušati domaćine, konzultirati se s njima što je u redu, pitati njihovu privolu za sve što radimo unaprijed. Poštovanje prema domaćoj kulturi je nužno jer smo mi gosti na njihovom terenu. Smatram to susretom kultura, ja dolazim kao ono što jesam i ne želim puno utjecati na njihov svijet.

Univerzalne vrijednosti

Postoje li neke univerzalne stvari koje su prisutne u svakoj kulturi?

– Naravno da postoje i to je jedna od glavnih stvari koje sam naučio na putu i koje me zanimaju u međukulturalnim susretima i zašto sam baš tražio veliku raznolikost. Kada pronađem ono što nam je zajedničko, a to su te univerzalne ljudske vrijednosti, onda su one tim jasnije i tim podcrtanije što je veća ta razlika među nama.

Na primjer, moj prvi susret s lovcima sakupljačima bio je u Papui 2001. godine kod jednog plemena. Bio je to rezultat tri godine istraživanja i sedam ekspedicija. To pleme živi u džungli, močvarnom području. Grade kuće na drveću, love divljač lukom i strijelom, nemaju ništa iz vanjskog svijeta, koriste kameno oružje i oruđe, kuhaju isključivo na vatri. Do njih nisu došli ni misionari ni nitko tko bi im donio drugačiji svjetonazor.

Upravo tada kada sam boravio s njima i proveo noć visoko u krošnji drveća i promatrao ih, vidio sam kako su nježni prema djeci, kako uspavljuju djecu pjesmama, iz prve ruke vidio nježnosti između njih, prijateljstvo, ljubav između muža i žene – to su to neke univerzalne vrijednosti koje imamo, pa čak i ta neka gostoljubivost prema strancima koje nikad prije nisu vidjeli.

U prvom kontaktu su bili sumnjičavi i na distanci, ali kad smo se upoznali, bili su vrlo prijateljski nastrojeni. To su univerzalne vrijednosti koje nas čine ljudima. Ja to tražim putujući svijetom – to ljudsko u nama. A što su veće kulturološke razlike među nama, to više univerzalne karakteristike dolaze do izražaja i to se trudim prenijeti kroz svoj rad i svoje priče.

Ljudi koji vas prate i čitaju, idu li na mjesta i među kulture iz vaših knjiga, idu li vašim stopama?

– Znaju mi se javiti ljudi koji odu, ima ljudi koji ponavljaju moje ekstremne ekspedicije. Ali javljaju mi se i ljudi koji putuju više turistički. Gdje god da putujem, ja promišljam i uvijek nađem nevjerojatne stvari i na bližim destinacijama i lokacijama.

Tako otkrijem nova mjesta na koja puno ljudi ode i istraži ih, pogotovo kad se radi o dostupnijim destinacijama. Ali ljudi se zapute i na ekstremne ekspedicije. Na projektu »Ljubav oko svijeta« intervjuirali smo puno ljudi koje su drugi kasnije potražili ili ih slučajno našli. Super mi je to, ali se brinem da moj utjecaj ne »pokvari« ta mjesta.

Kao naprimjer, National Geographic je znao objaviti super mjesta i posljedično ih pokvariti jer su preko noći postala mjesta masovnog turizma. Kada sam radio za National Geographic, kako bih zaštitio mjesto ili ljude, znao bih izmijeniti ili sakriti točnu lokaciju kako bismo to izbjegli, ponekad i na zamolbu ljudi koje sam objavio.

Što vam ljudi najčešće kažu da su naučili od vas?

– To ćete morati pitati te ljude, jer ja ne mislim da sam nešto posebno donio ovom svijetu. Samo pratim druge ljude, umjetnike, znanstvenike, mislioce, pa možda jednostavno od njih preuzmem misli i ideje i dodam na njih svoje.

Ali vjerujem da tu nema baš puno neke originalnosti. Svi težimo originalnosti, ali ja sam previše iskren prema samom sebi da bih si dopustio umisliti da sam nešto zaista smislio. Sve je to kombinacija i rezultat puno drugih utjecaja kojima sam bio podložan, a onda ih ja preformuliram i preobličim u svoj stil i prenosim dalje. Sva znanja i inspiracije kolaju kroz svijet, a ja sam samo medij koji ih prenosi u svom kontekstu.

Višegodišnji projekti

Što planirate nakon »Lovaca sakupljača« i kad?

– Svi moji projekti traju barem tri godine – godina dana da otputujem i isproduciram tu priču, godina postprodukcije da sve uobličim i predstavim u obliku knjige, filma, izgradim kino… što već treba da bi ta priča mogla doći do publike. Onda još godinu-dvije putujem s tom pričom, šaljem je u svijet i želim je donijeti ljudima.

Tako i u ovom projektu. Sad smo tek na početku širenja priče i tek je krenula turneja. Još ćemo neko vrijeme to raditi, ali ja uvijek razvijam neke nove projekte. Ne bih konkretno o tome, ali recimo da će biti na ovom tragu jer su me uvijek privlačila fascinantna putovanja, priroda i ljudi.

Volim sve aspekte putovanja, ali uvijek se trudim doći na neka mjesta koja su daleko, koja nisu baš dostupna, volim ekspedicije i koristiti svoju snagu, hodanje, veslanje, jahanje da dođem negdje gdje se ne može doći busom, vlakom ili džipom. Tamo nađem neku kulturu koja još nije na Instagramu ili turističkoj ruti, a ima što za ponuditi i pod utjecajem globalizacije je nažalost ugrožena.

Sva ta raznolikost na svijetu nestaje i to je neminovan proces koji se ja ne trudim zaustaviti, ali vrlo sebično i osobno sam fasciniran tom raznolikošću. Mislim da je ona zdrava i dobra, zato je želim bar nekako doživjeti i dokumentirati dok još postoji. Svjestan sam da, kad moje male bebe budu velike i krenu putovati, puno toga više neće postojati u svijetu.

Želim to zabilježiti, a mislim da je VR baš najbolji medij za to. U tom obliku najbolje ćemo moći doživjeti te ljude i poruke koje imaju za sve nas, za čovječanstvo. Sad me to interesira i pokušao bih to raditi još neko vrijeme pa ćemo vidjeti kamo će me odvesti.

Što savjetujete drugima koji žele biti istraživači i dokumentaristi?

– Savjetujem im da promišljaju o sebi, da budu samokritični. Da ne uzimaju nikakva uvjerenja i znanja zdravo za gotovo i onda idu u svijet tražiti nešto što će potvrditi njihova prethodno formirana uvjerenja, nego da budu otvoreni za to što će pronaći. Da se stalno preispituju – sebe, svoje misli, ponašanja, postupke i odluke.

Da stalno razmišljaju što stoji iza toga i je li to zaista ispravno, jer na kraju krajeva, ne postoji nešto što jest i nije ispravno, nego samo ono što mi biramo i svakom svojom odlukom direktno formira to što mi jesmo i što ćemo biti u budućnosti.

Ako želimo biti istraživači dokumentaristi, mislim da moramo biti spremni napustiti svoja stajališta da bismo bili spremni za prihvaćanje nekih novih stvari koje istražujemo.

Jer ako odemo na put istraživanja da bismo potvrdili svoje predrasude, onda nismo istraživači, onda smo samo turisti, kao oni ljudi koji odu u neki resort pa ponesu sve sa sobom iz svog svijeta – i psihički i fizički – iako se nalaze u nekoj egzotičnoj zemlji, drugačijem krajoliku i kulturi, zapravo nemaju doticaja s njom i vraćaju se s tog putovanja nepromijenjeni, nisu ništa novo naučili ili svoje stajalište uzdrmali ili promijenili.

Mislim da oni koji žele biti istraživači moraju uzdrmati svoja stajališta i biti spremni promijeniti ih kad nađu ono što su krenuli tražiti.