Ako ste u posljednje vrijeme na svojoj društvenoj mreži primijetili videozapise u kojima netko u kafiću traži besplatan kolačić ili pita potpunog stranca želi li napraviti usklađenu tetovažu, najvjerojatnije ste naišli na sadržaj posvećen “terapiji odbijanjem”.

Premisa zvuči pomalo neobično: osoba namjerno izlazi iz zone komfora s ciljem da dobije negativan odgovor i tako postane opuštenija s idejom odbijanja. Neki videozapisi završavaju smijehom i slijeganjem ramenima, dok drugi na opće iznenađenje završe s neočekivanim “da”.

No, u svojoj suštini, terapija odbijanjem oblik je terapije izlaganjem, dobro poznatog alata koji se već dugo koristi za ublažavanje anksioznosti, a ljudi su ga sada počeli sami primjenjivati u svakodnevnom životu.

Što se zapravo događa u vašem mozgu tijekom terapije odbijanjem?

Ideja iza terapije izlaganjem vrlo je jednostavna: izlažete se nečemu čega se bojite i s vremenom taj strah počinje blijedjeti. Razlog zašto ova metoda funkcionira leži u ponovnom treniranju živčanog sustava. Kada se izložite nečemu što vas plaši, a nakon toga se ne dogodi ništa strašno, mozak i živčani sustav postupno shvaćaju da ta situacija u stvarnosti nije opasna.

U praksi to znači da osoba koja namjerno zatraži besplatni kolačić u kafiću ubrzo shvati da svijet neće propasti ako dobije negativan odgovor. Doživjet će kratku neugodnost, osjetiti blagu sramotu i nastaviti sa svojim danom. Ponekad se može dogoditi i suprotno — hrabra osoba koja je preuzela rizik može zapravo dobiti “da” i počastiti se besplatnim kolačićem.

Ova metoda izravno cilja obrazac izbjegavanja u koji ljudi često upadaju kada se nečega duboko boje. Što se neka situacija više izbjegava, to anksioznost oko suočavanja s njom postaje jača i prisutnija.

Zašto je važno početi s malim koracima?

Iznimno je važno započeti s jednostavnijim situacijama u kojima ulozi nisu veliki, prije nego što se pređe na odbijanja koja izazivaju stvarni strah.

To se može usporediti sa strahom od pasa. Ako se netko boji pasa, izlaganje maloj čivavi dugoročno će pomoći u smanjenju straha puno više nego ako se odmah stane ispred njemačkog ovčara. Koristi od ovog pristupa ne ostaju ograničene samo na tu jednu specifičnu situaciju. Namjerno izlaganje situaciji koja izaziva strah predstavlja prakticiranje hrabrosti, a što se više odvažnih poteza povuče, to se više hrabrosti stječe.

Uzeti ćemo primjer osobe koja se više od godinu dana bojala zatražiti promaknuće na poslu jer je bila uvjerena da će odgovor biti negativan. Umjesto da odmah pređe na taj veliki i zastrašujući zahtjev, prvo je zatražila samo povratnu informaciju o svom radu od nadređenog — što predstavlja manju, bezopasniju verziju istog razgovora. Svijet nije propao, dobivene su korisne informacije, a nekoliko mjeseci kasnije uslijedio je i sam zahtjev za promaknuće.

Kako izgleda napredak?

Potpuna otpornost na osjećaj nelagode zbog odbijanja ne postoji. Odbijanje i dalje može peckati, čak i kada se izgradi visoka tolerancija na njega. Napredak ponekad znači da strah potpuno nestaje, no u mnogim slučajevima jednostavno znači da je strah i dalje prisutan, ali više ne upravlja odlukama.

Cilj nije prestati mariti za ishode, već promijeniti signal koji “ne” šalje u mozgu. Kada metoda urodi plodom, postaje lakše preuzeti proračunate rizike i podnijeti anksioznost koju odbijanje nosi. Reakcija se tada mijenja iz osjećaja potpunog poraza u obično razočaranje — nešto iz čega se može učiti i dalje razvijati.

Stoga, sljedeći put kada se osjetite odvažno i poželite isprobati malo terapije odbijanjem na vlastitoj koži, možda da zamolite u kafiću besplatno dopunjavanje kave ili da pitate potpunog stranca u parku želi li s vama odigrati rundu neke igre za sunčanog dana. Odgovor bi vas mogao iznenaditi!