Ako politička elita, ona lijeva i ona desna, ne izvuče iz ovog slučaja jedan od osnovnih političkih poučaka – nemoj da ti promakne kada je ljudima zaista prekipjelo – zagrebački bi se scenarij za tri godine mogao preslikati na razinu države
Nevjerojatno je kako visoka politika nije prepoznala situaciju u Zagrebu. To je stvarno veliko postignuće. Istina, situacija u Zagrebu nije revolucionarna, ali nije baš ni do kraja uobičajena. Među građanima se nakupilo toliko ogorčenosti i bijesa da je trebao doći samo netko da ubere već potpuno zrele plodove. Da su to shvatili jedino aktivisti iz Možemo, veće je iznenađenje čak i od astronomskog broja glasova koje su im birači dali u nedjelju. Pa ovakva je izborna pobjeda ležala godinama na cesti, šokirana da je nitko ne želi pokupiti i staviti u džep. Naravno, puno je stvari promijenio neočekivan odlazak Milana Bandića. Ali čak da je on ostao u igri, gotovo je sigurno da bi Možemo bio pobjednik izbora, iako možda s manjim brojem glasova.
Nije jasno zašto to nije napravio SDP. Pa možda nije ni mogao s obzirom na to da je dio vodstva ove stranke, i na državnoj i na lokalnoj razini, bio u talu s Milanom Bandićem. Pa skoro tri godine mu je SDP držao većinu u Gradskoj skupštini. Oni koji su u SDP-u pokušavali promijeniti tu politiku bili su marginalizirani i šikanirani. Čak i u slučaju kada se radilo osobno o predsjedniku gradske organizacije. Na sve to došao je jako loš izbor kandidata za gradonačelnika. Za razliku od SDP-a, koji je bio u prikrivenoj koaliciji s Bandićem, HDZ je tu bio pošteniji. Oni su službeno koalirali s njim i bili spremni za to primiti političke batine. Ali dobar dio zagrebačkog HDZ-a protivio se tomu i nije u tome sudjelovao. Čak su bili i iznjedrili svog kandidata za šefa zagrebačkog HDZ-a. Ali to je onemogućeno iz vrha stranke. Da se odlučilo drugačije, danas se možda siguran gradonačelnik Zagreba ne bi zvao Tomislav Tomašević, nego, recimo, Pavo Kostopeč.
Politička je elita pokazala potpuno nerazumijevanje za situaciju u Zagrebu. Iako se glavni grad po puno toga razlikuje od ostatka zemlje, on i njegova šira okolica ipak čine gotovo četvrtinu stanovništva zemlje. I po tome je ipak njezin reprezentant. Ako se predvidjelo što bi se moglo dogoditi u Zagrebu, lako se u visokoj politici može dogoditi u cijeloj zemlji. Naravno, ekipa oko Možemo će gotovo sigurno inzistirati na svjetonazorskim temama, posebno onim vezanim za to kako oni vide bližu prošlost ili prava svih manjina.
Bit će tu svakojakih i originalnih i »originalnih« ideja. Očito je da nam predstoje teške svjetonazorske bitke. Međutim, puno je veći problem to što se radi o heterogenoj skupini ljudi koja nema ni najmanjeg iskustva u vođenju bilo kakvog, pa i najmanjeg sustava. A pala im je na glavu odgovornost da vode grad čiji je proračun šest milijardi kuna. Njihova trijumfalna pobjeda rezultat je isključivo gnjeva i gađenja ogromne većine Zagrepčana načinom na koji je Bandić vodio Zagreb. Puno je građana Hrvatske nezadovoljno načinom na koji se zemlja vodi. Potpuno je jasno da je od samog starta puno stvari postavljeno na pogrešan način. I da nezadovoljstvo tinja već 30 godina. U Zagrebu je ono trajalo desetak godina, odnosno u drugoj polovini Bandićeve vladavine. Da bi sada eksplodiralo davanjem apsolutnog mandata za vođenje Zagreba skupini ljudi koji ne ulijevaju previše povjerenja da su dorasli toj funkciji. Ali stvar je u tome da su je oni zaslužili. Bili su najjasniji i najčvršći i najjasniji kritičari Bandićeve vladavine. Drugi se ili nisu usudili ili su s njom bili u talu. I zato su pometeni.
Ako politička elita, ona lijeva i ona desna, ne izvuče iz ovog slučaja jedan od osnovnih političkih poučaka – nemoj da ti promakne kada je ljudima zaista prekipjelo – zagrebački bi se scenarij za tri godine mogao preslikati na razinu države. Dugo je to razdoblje u kojem se mogu stvoriti neke radikalne opcije koje bi mogle ubrzati već akumulirano nezadovoljstvo građana u razdoblju do parlamentarnih izbora. Iako su dijelovi njihove agende prilično upitni, Možemo neće i ne može uvesti nikakvu komunističku diktaturu u Zagrebu. Niti bi Škoro, ako kojom magijom uspije pobijediti, uveo neki desni autoritatarni sustav. Ali ako bi problemi s koronom gurnuli ionako već ogorčenu i razočaranu Hrvatsku u još dublje probleme, nije nemoguće da neka još nepostojeća radikalna opcija 2024. naprosto pokupi plodove gnjeva koji leže na cesti čekajući da ih netko pokupi.
Zlatko Crnčec
Samo Možemo shvatio da je narodu prekipjelo
Zlatko Crnčec
19. svibanj 2021 12:40
Foto Davor Kovačević
Ako politička elita, ona lijeva i ona desna, ne izvuče iz ovog slučaja jedan od osnovnih političkih poučaka – nemoj da ti promakne kada je ljudima zaista prekipjelo – zagrebački bi se scenarij za tri godine mogao preslikati na razinu države
Nevjerojatno je kako visoka politika nije prepoznala situaciju u Zagrebu. To je stvarno veliko postignuće. Istina, situacija u Zagrebu nije revolucionarna, ali nije baš ni do kraja uobičajena. Među građanima se nakupilo toliko ogorčenosti i bijesa da je trebao doći samo netko da ubere već potpuno zrele plodove. Da su to shvatili jedino aktivisti iz Možemo, veće je iznenađenje čak i od astronomskog broja glasova koje su im birači dali u nedjelju. Pa ovakva je izborna pobjeda ležala godinama na cesti, šokirana da je nitko ne želi pokupiti i staviti u džep. Naravno, puno je stvari promijenio neočekivan odlazak Milana Bandića. Ali čak da je on ostao u igri, gotovo je sigurno da bi Možemo bio pobjednik izbora, iako možda s manjim brojem glasova.
Nije jasno zašto to nije napravio SDP. Pa možda nije ni mogao s obzirom na to da je dio vodstva ove stranke, i na državnoj i na lokalnoj razini, bio u talu s Milanom Bandićem. Pa skoro tri godine mu je SDP držao većinu u Gradskoj skupštini. Oni koji su u SDP-u pokušavali promijeniti tu politiku bili su marginalizirani i šikanirani. Čak i u slučaju kada se radilo osobno o predsjedniku gradske organizacije. Na sve to došao je jako loš izbor kandidata za gradonačelnika. Za razliku od SDP-a, koji je bio u prikrivenoj koaliciji s Bandićem, HDZ je tu bio pošteniji. Oni su službeno koalirali s njim i bili spremni za to primiti političke batine. Ali dobar dio zagrebačkog HDZ-a protivio se tomu i nije u tome sudjelovao. Čak su bili i iznjedrili svog kandidata za šefa zagrebačkog HDZ-a. Ali to je onemogućeno iz vrha stranke. Da se odlučilo drugačije, danas se možda siguran gradonačelnik Zagreba ne bi zvao Tomislav Tomašević, nego, recimo, Pavo Kostopeč.
Politička je elita pokazala potpuno nerazumijevanje za situaciju u Zagrebu. Iako se glavni grad po puno toga razlikuje od ostatka zemlje, on i njegova šira okolica ipak čine gotovo četvrtinu stanovništva zemlje. I po tome je ipak njezin reprezentant. Ako se predvidjelo što bi se moglo dogoditi u Zagrebu, lako se u visokoj politici može dogoditi u cijeloj zemlji. Naravno, ekipa oko Možemo će gotovo sigurno inzistirati na svjetonazorskim temama, posebno onim vezanim za to kako oni vide bližu prošlost ili prava svih manjina.
Bit će tu svakojakih i originalnih i »originalnih« ideja. Očito je da nam predstoje teške svjetonazorske bitke. Međutim, puno je veći problem to što se radi o heterogenoj skupini ljudi koja nema ni najmanjeg iskustva u vođenju bilo kakvog, pa i najmanjeg sustava. A pala im je na glavu odgovornost da vode grad čiji je proračun šest milijardi kuna. Njihova trijumfalna pobjeda rezultat je isključivo gnjeva i gađenja ogromne većine Zagrepčana načinom na koji je Bandić vodio Zagreb. Puno je građana Hrvatske nezadovoljno načinom na koji se zemlja vodi. Potpuno je jasno da je od samog starta puno stvari postavljeno na pogrešan način. I da nezadovoljstvo tinja već 30 godina. U Zagrebu je ono trajalo desetak godina, odnosno u drugoj polovini Bandićeve vladavine. Da bi sada eksplodiralo davanjem apsolutnog mandata za vođenje Zagreba skupini ljudi koji ne ulijevaju previše povjerenja da su dorasli toj funkciji. Ali stvar je u tome da su je oni zaslužili. Bili su najjasniji i najčvršći i najjasniji kritičari Bandićeve vladavine. Drugi se ili nisu usudili ili su s njom bili u talu. I zato su pometeni.
Ako politička elita, ona lijeva i ona desna, ne izvuče iz ovog slučaja jedan od osnovnih političkih poučaka – nemoj da ti promakne kada je ljudima zaista prekipjelo – zagrebački bi se scenarij za tri godine mogao preslikati na razinu države. Dugo je to razdoblje u kojem se mogu stvoriti neke radikalne opcije koje bi mogle ubrzati već akumulirano nezadovoljstvo građana u razdoblju do parlamentarnih izbora. Iako su dijelovi njihove agende prilično upitni, Možemo neće i ne može uvesti nikakvu komunističku diktaturu u Zagrebu. Niti bi Škoro, ako kojom magijom uspije pobijediti, uveo neki desni autoritatarni sustav. Ali ako bi problemi s koronom gurnuli ionako već ogorčenu i razočaranu Hrvatsku u još dublje probleme, nije nemoguće da neka još nepostojeća radikalna opcija 2024. naprosto pokupi plodove gnjeva koji leže na cesti čekajući da ih netko pokupi.