Dok je predsjednik ne može govoriti što želi već samo ono što ni na koji način ne može štetiti interesima države čiji je formalni šef
Predsjednik Republike Zoran Milanović rekao je jučer da ne želi paziti na svaku riječ koju će izgovoriti. Iako je baš to, ta nebriga za javno izgovorenu riječ, najveći problem njegovog predsjedničkog mandata koji sada traje već dvije i pol godine. Svi problemi, svi njegovi loši potezi i sva šteta je nastala iz toga što nije pazio na svaku, baš na svaku riječ, koju će izgovoriti.
Na domaćoj političkoj sceni to je dovelo do toga da se retorika dodatno vulgarizirala i krajnje zaoštrila. Nije to istina nikakav veliki problem niti neka posebna karakteristika Hrvatske. Naši istočni susjedi, BiH i Srbija još su puno gori. Tamo se zaista uklizava u kost s obje noge. Totalna brutala. Isto je i kod naših zapadnih susjeda Talijana. I tamo je retorika koju koristi Milanović u obračunima s političkim protivnicima obična kamilica prema onome što se može čuti u talijanskom parlamentu. Ali pitanje je čemu sve to? Nikakve koristi od tog nema ni za koga. O ulozi Žarka Puhovskog u montiranim procesima proljećarima ili o bizarnom performansu Marijane Puljak i Darije Orešković ili o mogućim istragama protiv nekih HDZ-ovih ministara, sve je mogao reći s puno većim učinkom da ih pritom nije verbalno iscipelario. Da u svakom od ovih i sličnih slučajeva umjesto desetak uvreda, ajde, izrekao samo jednu. A ostatak da je izgovorio suho i bez invektive. Bilo bi to možda malo dosadnije, ali bi ono što je želio reći bilo svima jasnije. Nije ni ovakav način nešto specijalno štetan. Politička komunikacija nije i ne treba biti ista kao ona u akademiji, ali njena gruba varijanta na domaćoj sceni ne donosi ni nikakve specijalne koristi ni njemu ni bilo kome drugome.
Ali na vanjskoj je potpuno toksična. Posebno je to vidljivo kada je u pitanju susjedna BiH. Ako igdje, ovdje bi Milanović morao paziti ne na svaku riječ, nego na svaki zarez, na svaki naglasak. Bezbroj je razloga za to. Prvi je taj da je tamošnja politička scena potpuno izvan kontrole čak i po balkanskim standardima. Takve konfuzije oko temeljnih postulata demokracije, oko toga kako zaista funkcioniraju zapadne demokratske zemlje i takve zadrtosti prema političkim protivnicima, nema ni u jednoj od zemalja nastalih iz bivše Jugoslavije. Ovo vrijedi za predstavnike sva tri konstitutivna naroda u BiH. I kada netko izvana komentira događaje u BiH treba biti krajnje oprezan jer će tamošnji mediji i političari spremno izvrnuti svaku riječ. Milanović se već bio opekao izjavom »prvo sapun, a onda parfem« koju su na jednoj tamošnjoj treš televiziji odmah protumačili da je želio reći da Bošnjaci smrde i da se trebaju početi prati. Iako je svakom dobronamjernom bilo jasno da je želio reći da u BiH trebaju prvo osigurati da se sva tri konstitutivna naroda osjećaju ravnopravnim, a tek onda ići graditi nekakvu građansku državu, ma što to značilo.
Nažalost, imao je Milanović i zaista uvredljivih izjava prema Bošnjacima. Jednom prilikom je želeći reći da je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević loše obučen rekao da ovaj izgleda kao da ide na »teferić na Ilidžu«. Bilo je još takvih sitnih uvredica koje su bile potpuno nepotrebne, a kod dijela Bošnjaka više nego spremno dočekane kao još jedan dokaz kako se Hrvatska odnosi prema BiH.
Ali najveći je nonsens ova Milanovićeva analiza genocida u Srebrenici. Ovo u Sloveniji bilo je već drugi put da se sam uvalio u nevolju da problematizira genocid u Srebrenici. Na što su u BiH, ovaj put s potpunim pravom, žestoko reagirali. Osim toga, da se u medije probilo što je govorio na zatvorenom skupu već mu se dogodilo. Slučaj »vojni lekar«. Stvar je u tome da je Milanović predsjednik. To što je on po svom osnovnom zanimanju pravnik koji sigurno ponešto zna i o teorijama genicida potpuno je nevažno. Ako se želi baviti pravom neka da ostavku i okrene se karijeri pravnog stručnjaka. Dok je predsjednik ne može govoriti što želi već samo ono što ni na koji način ne može štetiti interesima države čiji je formalni šef. Ili si pravnik ili si predsjednik. Ne možeš govoriti kao oboje. I Milanović konačno mora početi paziti na svaku izgovorenu riječ. Jer će u suprotnom i dalje nanositi štetu i sebi Hrvatskoj. Neka jasno kaže da je Srebrenica genocid i zatvori tu priču.
Zlatko Crnčec
Milanović mora početi paziti što govori
Zlatko Crnčec
16. rujan 2022 12:31
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Dok je predsjednik ne može govoriti što želi već samo ono što ni na koji način ne može štetiti interesima države čiji je formalni šef
Predsjednik Republike Zoran Milanović rekao je jučer da ne želi paziti na svaku riječ koju će izgovoriti. Iako je baš to, ta nebriga za javno izgovorenu riječ, najveći problem njegovog predsjedničkog mandata koji sada traje već dvije i pol godine. Svi problemi, svi njegovi loši potezi i sva šteta je nastala iz toga što nije pazio na svaku, baš na svaku riječ, koju će izgovoriti.
Na domaćoj političkoj sceni to je dovelo do toga da se retorika dodatno vulgarizirala i krajnje zaoštrila. Nije to istina nikakav veliki problem niti neka posebna karakteristika Hrvatske. Naši istočni susjedi, BiH i Srbija još su puno gori. Tamo se zaista uklizava u kost s obje noge. Totalna brutala. Isto je i kod naših zapadnih susjeda Talijana. I tamo je retorika koju koristi Milanović u obračunima s političkim protivnicima obična kamilica prema onome što se može čuti u talijanskom parlamentu. Ali pitanje je čemu sve to? Nikakve koristi od tog nema ni za koga. O ulozi Žarka Puhovskog u montiranim procesima proljećarima ili o bizarnom performansu Marijane Puljak i Darije Orešković ili o mogućim istragama protiv nekih HDZ-ovih ministara, sve je mogao reći s puno većim učinkom da ih pritom nije verbalno iscipelario. Da u svakom od ovih i sličnih slučajeva umjesto desetak uvreda, ajde, izrekao samo jednu. A ostatak da je izgovorio suho i bez invektive. Bilo bi to možda malo dosadnije, ali bi ono što je želio reći bilo svima jasnije. Nije ni ovakav način nešto specijalno štetan. Politička komunikacija nije i ne treba biti ista kao ona u akademiji, ali njena gruba varijanta na domaćoj sceni ne donosi ni nikakve specijalne koristi ni njemu ni bilo kome drugome.
Ali na vanjskoj je potpuno toksična. Posebno je to vidljivo kada je u pitanju susjedna BiH. Ako igdje, ovdje bi Milanović morao paziti ne na svaku riječ, nego na svaki zarez, na svaki naglasak. Bezbroj je razloga za to. Prvi je taj da je tamošnja politička scena potpuno izvan kontrole čak i po balkanskim standardima. Takve konfuzije oko temeljnih postulata demokracije, oko toga kako zaista funkcioniraju zapadne demokratske zemlje i takve zadrtosti prema političkim protivnicima, nema ni u jednoj od zemalja nastalih iz bivše Jugoslavije. Ovo vrijedi za predstavnike sva tri konstitutivna naroda u BiH. I kada netko izvana komentira događaje u BiH treba biti krajnje oprezan jer će tamošnji mediji i političari spremno izvrnuti svaku riječ. Milanović se već bio opekao izjavom »prvo sapun, a onda parfem« koju su na jednoj tamošnjoj treš televiziji odmah protumačili da je želio reći da Bošnjaci smrde i da se trebaju početi prati. Iako je svakom dobronamjernom bilo jasno da je želio reći da u BiH trebaju prvo osigurati da se sva tri konstitutivna naroda osjećaju ravnopravnim, a tek onda ići graditi nekakvu građansku državu, ma što to značilo.
Nažalost, imao je Milanović i zaista uvredljivih izjava prema Bošnjacima. Jednom prilikom je želeći reći da je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević loše obučen rekao da ovaj izgleda kao da ide na »teferić na Ilidžu«. Bilo je još takvih sitnih uvredica koje su bile potpuno nepotrebne, a kod dijela Bošnjaka više nego spremno dočekane kao još jedan dokaz kako se Hrvatska odnosi prema BiH.
Ali najveći je nonsens ova Milanovićeva analiza genocida u Srebrenici. Ovo u Sloveniji bilo je već drugi put da se sam uvalio u nevolju da problematizira genocid u Srebrenici. Na što su u BiH, ovaj put s potpunim pravom, žestoko reagirali. Osim toga, da se u medije probilo što je govorio na zatvorenom skupu već mu se dogodilo. Slučaj »vojni lekar«. Stvar je u tome da je Milanović predsjednik. To što je on po svom osnovnom zanimanju pravnik koji sigurno ponešto zna i o teorijama genicida potpuno je nevažno. Ako se želi baviti pravom neka da ostavku i okrene se karijeri pravnog stručnjaka. Dok je predsjednik ne može govoriti što želi već samo ono što ni na koji način ne može štetiti interesima države čiji je formalni šef. Ili si pravnik ili si predsjednik. Ne možeš govoriti kao oboje. I Milanović konačno mora početi paziti na svaku izgovorenu riječ. Jer će u suprotnom i dalje nanositi štetu i sebi Hrvatskoj. Neka jasno kaže da je Srebrenica genocid i zatvori tu priču.