Iz presuda haškog tribunala netko neupućen u događanja u bivšoj Jugoslaviji ne bi mogao zaključiti tko je odgovoran, odnosno tko je započeo paklenu spiralu koja je dovela do stradanja stotina tisuća nevinih ljudi
Republika Srbija i službeni Beograd postigli su svoj najvažniji cilj. Među osuđenima za ratne zločine nema ni jednog od tamošnjih dužnosnika koji su sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća počeli proizvoditi mržnju koja je pet-šest godina kasnije eksplodirala u takozvanim jugoslavenskim ratovima. Slobodan Milošević jest završio u Haagu, ali je nakon nekoliko godina preminuo u ne tako poznim godinama. Od političara koji su bili na vlasti nema nikoga drugog. Nema recimo Borisava Jovića i drugih aktera takozvane antibirokratske revolucije koja je uništila jugoslavensku federaciju, pripremila sve uvjete za rat i potom ga započela, financirala, logistički pomagala. U kojem su njihovi trabanti u raznim uniformama i vrstama paravojnih formacija počinili bezbrojne zločine u namjeri stvaranja ili krnje Jugoslavije pod srpskom dominacijom ili etnički čiste velike Srbije.
Nije zaista previše jasno kako se moglo dogoditi da u Haagu ne završe Blagoje Adžić ili Veljko Kadijević. Oni su zajedno s još nekim visokim vojnim dužnosnicima prvo neovisno o Miloševiću krenuli u akciju preoblikovanja Titove Jugoslavije, a kada im to nije uspjelo, naprosto su se priključili Miloševiću i krenuli stvarati veliku Srbiju. Nije jasno ni kako je moguće da nije optužen nitko iz vojne sigurnosne službe koja je naoružavala Srbe od Knina preko Banje Luke do Kosovske Mitrovice. I tako osigurala nužni hardver: puške, topove, višecjevne raketne bacače, tenkove, zrakoplove, za već otprije gotov softver koji su osmislili Srpska akademija nauka i umjetnosti, Društvo književnika iz Francuske sedam i kružok oko Miloševića i njegove supruge.
Naravno, ovo ne znači da su u jugoslavenskim ratovima samo Srbi radili zločine. I da srpska strana ne može biti zadovoljna nekim haškim presudama. Bilo je, nažalost, strašnih ratnih zločina počinjenih nad Srbima i u Hrvatskoj i u BiH i na Kosovu. Nitko to ne može zanijekati. I nitko ne može imati ništa protiv toga da se njihovi počinitelji kazne. Bilo u Haagu, bilo na sudovima u svojim matičnim državama. Neke su haške presude, kada su u pitanju zločini nad Srbima, zaista bizarne. I oni se imaju puno pravo ljutiti na njih. Ali stvar je u tome da iz presuda haškog tribunala netko neupućen u događanja u bivšoj Jugoslaviji ne bi mogao zaključiti tko je odgovoran, odnosno tko je započeo paklenu spiralu koja je dovela do stradanja stotina tisuća nevinih ljudi. To je naravno službeni Beograd, ali iz presuda se to ne da zaključiti. I to je najveća pogreška i nedostatak rada haškog tribunala.
Druga uloga haškog tribunala, prva je naravno suđenje za ratne zločine, bila je pokušati pokazati zaraćenim narodima kakve su se sve strahote događale, a kako se one ne bi ponovile. Zbog raznih lutanja, posebno tužiteljstva i nekih tužiteljica, ponekad biranja optuženih po političkoj liniji, rad tribunala malo je ili ništa pridonio nečemu što se obično naziva suočavanje s prošlošću. I da je Haški sud besprijekorno odradio svoj posao, sumnjičave i međusobno posvađane narode bivše Jugoslavije teško bi bilo uvjeriti da možda i na njihovoj strani ima neke odgovornosti. Kada se gleda trenutačno stanje svijesti u jugoistočnoj Europi, ono je možda i gore nego recimo 1988. ili 1989. Sve skupa na okupu drži tek šapa međunarodne zajednice te ipak shvaćanje većine aktera da bi još jedan sukob bio previše za njihove izmučene narode i posrnula gospodarstva. Haške presude u održavanju kakve-takve stabilnosti imaju malu ili nikakvu ulogu.
Naravno, Haški je sud napravio i puno dobrih stvari. Niz je gadnih tipova i čudovišnih ratnih zločinaca završio iza brave doživotno ili barem na nekoliko desetljeća. Možda se ipak kod dijela stanovništva pojavila svijest da njihova nacija nije uvijek samo i isključivo žrtva. Da su i njihovi sunarodnjaci kadri počiniti najstrašnija zvjerstva. Možda se kroz ono što se moglo vidjeti i čuti u haškoj sudnici kod dodatnog dijela stanovništva u zaraćenim državama stvorio nekakav kolektivni imunitet prema huškanju protiv drugih i drugačijih. I to svakako jest postignuće trubunala. U svakom slučaju, haška je priča gotova. Daj Bože da se više nikada nećemo morati »ćerati«. I da nam nekakav Haag više nikad ne sudi.
Zlatko Crnčec
Haški tribunal završio rad, repovi ipak ostali
Zlatko Crnčec
01. srpanj 2021 12:18
Arhiva NL
Iz presuda haškog tribunala netko neupućen u događanja u bivšoj Jugoslaviji ne bi mogao zaključiti tko je odgovoran, odnosno tko je započeo paklenu spiralu koja je dovela do stradanja stotina tisuća nevinih ljudi
Republika Srbija i službeni Beograd postigli su svoj najvažniji cilj. Među osuđenima za ratne zločine nema ni jednog od tamošnjih dužnosnika koji su sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća počeli proizvoditi mržnju koja je pet-šest godina kasnije eksplodirala u takozvanim jugoslavenskim ratovima. Slobodan Milošević jest završio u Haagu, ali je nakon nekoliko godina preminuo u ne tako poznim godinama. Od političara koji su bili na vlasti nema nikoga drugog. Nema recimo Borisava Jovića i drugih aktera takozvane antibirokratske revolucije koja je uništila jugoslavensku federaciju, pripremila sve uvjete za rat i potom ga započela, financirala, logistički pomagala. U kojem su njihovi trabanti u raznim uniformama i vrstama paravojnih formacija počinili bezbrojne zločine u namjeri stvaranja ili krnje Jugoslavije pod srpskom dominacijom ili etnički čiste velike Srbije.
Nije zaista previše jasno kako se moglo dogoditi da u Haagu ne završe Blagoje Adžić ili Veljko Kadijević. Oni su zajedno s još nekim visokim vojnim dužnosnicima prvo neovisno o Miloševiću krenuli u akciju preoblikovanja Titove Jugoslavije, a kada im to nije uspjelo, naprosto su se priključili Miloševiću i krenuli stvarati veliku Srbiju. Nije jasno ni kako je moguće da nije optužen nitko iz vojne sigurnosne službe koja je naoružavala Srbe od Knina preko Banje Luke do Kosovske Mitrovice. I tako osigurala nužni hardver: puške, topove, višecjevne raketne bacače, tenkove, zrakoplove, za već otprije gotov softver koji su osmislili Srpska akademija nauka i umjetnosti, Društvo književnika iz Francuske sedam i kružok oko Miloševića i njegove supruge.
Naravno, ovo ne znači da su u jugoslavenskim ratovima samo Srbi radili zločine. I da srpska strana ne može biti zadovoljna nekim haškim presudama. Bilo je, nažalost, strašnih ratnih zločina počinjenih nad Srbima i u Hrvatskoj i u BiH i na Kosovu. Nitko to ne može zanijekati. I nitko ne može imati ništa protiv toga da se njihovi počinitelji kazne. Bilo u Haagu, bilo na sudovima u svojim matičnim državama. Neke su haške presude, kada su u pitanju zločini nad Srbima, zaista bizarne. I oni se imaju puno pravo ljutiti na njih. Ali stvar je u tome da iz presuda haškog tribunala netko neupućen u događanja u bivšoj Jugoslaviji ne bi mogao zaključiti tko je odgovoran, odnosno tko je započeo paklenu spiralu koja je dovela do stradanja stotina tisuća nevinih ljudi. To je naravno službeni Beograd, ali iz presuda se to ne da zaključiti. I to je najveća pogreška i nedostatak rada haškog tribunala.
Druga uloga haškog tribunala, prva je naravno suđenje za ratne zločine, bila je pokušati pokazati zaraćenim narodima kakve su se sve strahote događale, a kako se one ne bi ponovile. Zbog raznih lutanja, posebno tužiteljstva i nekih tužiteljica, ponekad biranja optuženih po političkoj liniji, rad tribunala malo je ili ništa pridonio nečemu što se obično naziva suočavanje s prošlošću. I da je Haški sud besprijekorno odradio svoj posao, sumnjičave i međusobno posvađane narode bivše Jugoslavije teško bi bilo uvjeriti da možda i na njihovoj strani ima neke odgovornosti. Kada se gleda trenutačno stanje svijesti u jugoistočnoj Europi, ono je možda i gore nego recimo 1988. ili 1989. Sve skupa na okupu drži tek šapa međunarodne zajednice te ipak shvaćanje većine aktera da bi još jedan sukob bio previše za njihove izmučene narode i posrnula gospodarstva. Haške presude u održavanju kakve-takve stabilnosti imaju malu ili nikakvu ulogu.
Naravno, Haški je sud napravio i puno dobrih stvari. Niz je gadnih tipova i čudovišnih ratnih zločinaca završio iza brave doživotno ili barem na nekoliko desetljeća. Možda se ipak kod dijela stanovništva pojavila svijest da njihova nacija nije uvijek samo i isključivo žrtva. Da su i njihovi sunarodnjaci kadri počiniti najstrašnija zvjerstva. Možda se kroz ono što se moglo vidjeti i čuti u haškoj sudnici kod dodatnog dijela stanovništva u zaraćenim državama stvorio nekakav kolektivni imunitet prema huškanju protiv drugih i drugačijih. I to svakako jest postignuće trubunala. U svakom slučaju, haška je priča gotova. Daj Bože da se više nikada nećemo morati »ćerati«. I da nam nekakav Haag više nikad ne sudi.