Ne znamo tko i kada zapovijeda Hrvatskom vojskom. Milanović tvrdi da je to on, Vlada tvrdi da je ona. U svakom slučaju, cijeli obrambeni sustav treba napraviti efikasnijim, a zapovijedanje nad njim jasnijim
Pad MIG-a koji se jučer srušio na području Slatine ponovo je u javnost vratio temu dotrajale opreme koju koriste hrvatski vojnici. Letjelica ruske proizvodnje koja se srušila svoj je prvi let imala pedesetih godina prošlog stoljeća. Tada je u Kremlju stolovao Nikita Hruščov, a u Bijeloj kući John F. Kennedy. No, ne treba ni tu pretjerivati. Prije nekoliko godina u ograničenom ratnom sukobu Indije i Pakistana jedna je stara kanta zvana MIG-21 u zračnom dvoboju srušila noviji i puno moderniji F-16 američke proizvodnje. Ali u svakom slučaju, Hrvatskoj i njenoj vojsci treba novo moderno naoružanje, ali i reforma vojnog i sigurnosnog sustava.
Trebalo bi svakako razmisliti i o nekoj varijanti uvođenja obveznog vojnog roka. Naravno, trebalo bi tu pronaći fini balans između financijskih mogućnosti države i potrebe za time da građani dobiju barem elementarnu obuku vezano za temeljne vojne vještine. Ne treba ići na varijantu služenja vojnog roka kakvu stariji građani poznaju za vrijeme provedeno u JNA u razdoblju do 1990. godine. Iako se ta praksa u današnjim vremenima kroz medije, filmove i knjige romantizira i prikazuje kao nezaboravna zabava, tome nije bilo baš tako. Uglavnom se radilo o bez veze potraćenih godinu dana koji su se mogli puno bolje iskoristiti bilo za rad, bilo za obrazovanje. A sama država od toga nije imala gotovo ništa. Osim loše obučene i katastrofalno vođene stajaće vojske. Morala je za cijelu tu državu u državi svake godine istresti velike novce.
Sada, u 21. stoljeću, Hrvatska treba pronaći adekvatan odgovor na sve zapetljaniju sigurnosnu situaciju i u svijetu, i u našem južnom susjedstvu. Postoje tu razni modeli obveznog vojnog roka i treba izabrati onaj koji najbolje odgovara Hrvatskoj. Što se tiče borbenih zrakoplova, i ovaj je jučerašnji incident pokazao koliko su nam što prije potrebni Rafalei. I koliko je bilo pogrešno da Hrvatska nije već prije desetak godina krenula u kupovinu modernih zrakoplova. Potom se dogodio i ovaj nesretni debakl s kupovinom izraelskih F-16 Baraka, posao koji zaista nije propao zbog Hrvatske, ali je ona njegov nesretni i nespretni ishod ipak trebala predvidjeti. I ne ulaziti u aranžman u kojem se našla u škarama američke vojne industrije i izraelske želje da zaradi na svojim letjelicama kojima se opasno približio krajnji rok trajanja.
Rat u Ukrajini pokazao je i da je do neslućenih razmjera razvijena tehnologija protuzračne obrane. Među ostalim i zbog toga Rusija u zadnje vrijeme jako suzdržano koristi svoje borbene zrakoplove. Naime, rusko je zrakoplovstvo u prvoj polovini rata doživjelo prilično gadne gubitke pa se sada u Moskvi puno više pazi na to da se gubici umanje. Hrvatska pregovara s Francuskom oko toga da se HV opremi najmodernijim protuzračnim sustavima. Tu su naravno i dronovi, novo oružje koje je već korišteno u prijašnjim ratovima, ali je tek u ovom ukrajinskom pokazalo sve svoje razaračke mogućnosti.
Dakle, kada je u pitanju vojska, promjene su stalne i nužne. Vojna tehnika razvija se neslućenom brzinom i stalno se pojavljuju neki novi izumi koji tjeraju sve da se tome prilagode. Naravno, Hrvatska treba jako paziti kako će i od koga kupovati oružje. Kao i uvijek, sve je politika i geopolitika. Za vjerovati je i za nadati se da Hrvatska neće staviti sva jaja u jednu košaru i time dovesti do toga da jedna strana počne zamjerati Hrvatskoj njene preferencije u kupovanju oružja.
Reforma svih reformi bila bi da konačno jasno i bez ikakve dvojbe znamo tko i kada zapovijeda vojskom. Od 1990. pa do 2000. sve je bilo jasno da ne može biti jasnije. Vojskom je zapovijedao predsjednik Republike. I to se rješenje pokazalo dobrim. Sve je bilo jasno i bilo kakva svađa o tome tko zapovijeda Oružanim snagama bila je potpuno izlišna. Međutim, to se sve promijenilo trulim kompromisom Vlade i tadašnjeg predsjednika 2000. godine, kada se išlo u ustavne promjene kojima je bio razvlašten predsjednik Republike. Do čega je to dovelo, vidi se danas. Ne znamo tko i kada zapovijeda Hrvatskom vojskom. Milanović tvrdi da je to on, Vlada tvrdi da je ona. U svakom slučaju, cijeli obrambeni sustav treba napraviti efikasnijim, a zapovijedanje nad njim jasnijim.
Uvodnik
Oružanim snagama nužna modernizacija
Zlatko Crnčec
07. prosinac 2022 14:03
Foto Josip Regovic/PIXSELL
Ne znamo tko i kada zapovijeda Hrvatskom vojskom. Milanović tvrdi da je to on, Vlada tvrdi da je ona. U svakom slučaju, cijeli obrambeni sustav treba napraviti efikasnijim, a zapovijedanje nad njim jasnijim
Pad MIG-a koji se jučer srušio na području Slatine ponovo je u javnost vratio temu dotrajale opreme koju koriste hrvatski vojnici. Letjelica ruske proizvodnje koja se srušila svoj je prvi let imala pedesetih godina prošlog stoljeća. Tada je u Kremlju stolovao Nikita Hruščov, a u Bijeloj kući John F. Kennedy. No, ne treba ni tu pretjerivati. Prije nekoliko godina u ograničenom ratnom sukobu Indije i Pakistana jedna je stara kanta zvana MIG-21 u zračnom dvoboju srušila noviji i puno moderniji F-16 američke proizvodnje. Ali u svakom slučaju, Hrvatskoj i njenoj vojsci treba novo moderno naoružanje, ali i reforma vojnog i sigurnosnog sustava.
Trebalo bi svakako razmisliti i o nekoj varijanti uvođenja obveznog vojnog roka. Naravno, trebalo bi tu pronaći fini balans između financijskih mogućnosti države i potrebe za time da građani dobiju barem elementarnu obuku vezano za temeljne vojne vještine. Ne treba ići na varijantu služenja vojnog roka kakvu stariji građani poznaju za vrijeme provedeno u JNA u razdoblju do 1990. godine. Iako se ta praksa u današnjim vremenima kroz medije, filmove i knjige romantizira i prikazuje kao nezaboravna zabava, tome nije bilo baš tako. Uglavnom se radilo o bez veze potraćenih godinu dana koji su se mogli puno bolje iskoristiti bilo za rad, bilo za obrazovanje. A sama država od toga nije imala gotovo ništa. Osim loše obučene i katastrofalno vođene stajaće vojske. Morala je za cijelu tu državu u državi svake godine istresti velike novce.
Sada, u 21. stoljeću, Hrvatska treba pronaći adekvatan odgovor na sve zapetljaniju sigurnosnu situaciju i u svijetu, i u našem južnom susjedstvu. Postoje tu razni modeli obveznog vojnog roka i treba izabrati onaj koji najbolje odgovara Hrvatskoj. Što se tiče borbenih zrakoplova, i ovaj je jučerašnji incident pokazao koliko su nam što prije potrebni Rafalei. I koliko je bilo pogrešno da Hrvatska nije već prije desetak godina krenula u kupovinu modernih zrakoplova. Potom se dogodio i ovaj nesretni debakl s kupovinom izraelskih F-16 Baraka, posao koji zaista nije propao zbog Hrvatske, ali je ona njegov nesretni i nespretni ishod ipak trebala predvidjeti. I ne ulaziti u aranžman u kojem se našla u škarama američke vojne industrije i izraelske želje da zaradi na svojim letjelicama kojima se opasno približio krajnji rok trajanja.
Rat u Ukrajini pokazao je i da je do neslućenih razmjera razvijena tehnologija protuzračne obrane. Među ostalim i zbog toga Rusija u zadnje vrijeme jako suzdržano koristi svoje borbene zrakoplove. Naime, rusko je zrakoplovstvo u prvoj polovini rata doživjelo prilično gadne gubitke pa se sada u Moskvi puno više pazi na to da se gubici umanje. Hrvatska pregovara s Francuskom oko toga da se HV opremi najmodernijim protuzračnim sustavima. Tu su naravno i dronovi, novo oružje koje je već korišteno u prijašnjim ratovima, ali je tek u ovom ukrajinskom pokazalo sve svoje razaračke mogućnosti.
Dakle, kada je u pitanju vojska, promjene su stalne i nužne. Vojna tehnika razvija se neslućenom brzinom i stalno se pojavljuju neki novi izumi koji tjeraju sve da se tome prilagode. Naravno, Hrvatska treba jako paziti kako će i od koga kupovati oružje. Kao i uvijek, sve je politika i geopolitika. Za vjerovati je i za nadati se da Hrvatska neće staviti sva jaja u jednu košaru i time dovesti do toga da jedna strana počne zamjerati Hrvatskoj njene preferencije u kupovanju oružja.
Reforma svih reformi bila bi da konačno jasno i bez ikakve dvojbe znamo tko i kada zapovijeda vojskom. Od 1990. pa do 2000. sve je bilo jasno da ne može biti jasnije. Vojskom je zapovijedao predsjednik Republike. I to se rješenje pokazalo dobrim. Sve je bilo jasno i bilo kakva svađa o tome tko zapovijeda Oružanim snagama bila je potpuno izlišna. Međutim, to se sve promijenilo trulim kompromisom Vlade i tadašnjeg predsjednika 2000. godine, kada se išlo u ustavne promjene kojima je bio razvlašten predsjednik Republike. Do čega je to dovelo, vidi se danas. Ne znamo tko i kada zapovijeda Hrvatskom vojskom. Milanović tvrdi da je to on, Vlada tvrdi da je ona. U svakom slučaju, cijeli obrambeni sustav treba napraviti efikasnijim, a zapovijedanje nad njim jasnijim.