Ildiko Lovaš mađarska je spisateljica rođena u Subotici, gdje i živi. Pripadnost jednoj nacionalnoj manjini, pisanje na »stranom« jeziku i činjenica da joj je roman »Izlaz na Jadran – James Bond u Bačkoj« objavljen u Hrvatskoj u izdavačkoj kući »Meandar«, čine je posve adekvatnom gošćom programa »Balkanske veze« 6. riječkog sajma knjiga i festivala autora »vRIsak«. Razgovaramo s autoricom uoči njenog gostovanja na Sajmu sutra u 18 sati na prvom katu riječke Filodrammatike. 

  Kako je prošla recepcija romana »Izlaz na Jadran – James Bond u Bačkoj« u Vojvodini i Srbiji?

   – Moja prva knjiga na srpskom objavljena je 2005. godine, izdavač mi je i onda, kao i dan danas »Fabrika knjiga«. Uvjerena sam da skoro sve ovisi od toga kakav je urednik i kakva je izdavačka kuća, koja smatra važnim da budete njen autor. Bitno da izdavačka kuća bude relevantna, da predstavlja određeni nivo – da bi i kritičari i čitaoci znali da mogu vjerovati knjizi. 

   Mislim da su zbog te moje prve knjige »Via del corso« kritičari i struka bili otvoreni prema mom romanu »Izlaz na Jadran«, koji je na hrvatskom otprilike objavljen u istom trenutku (2009) kad i moja druga knjiga, »Španska nevesta« na srpskom (2010). Uvjerena sam da pažnja i otvorenost kojom su kritičari čitali ovaj moj roman imaju veze i s tom činjenicom da mi je izdavač »Meandar«. Dobila sam izuzetno dobre kritike i u Zagrebu i u Beogradu. Nisam ni sanjala da mi se tako nešto može dogoditi. A posebno moram naglasiti profesoricu Francisku Ćurković-Major, bez čije predanosti ovaj roman ne bi bio preveden. 

  Pisati na mađarskom

Ulazi li taj roman u područje ženskog pisma, obzirom na premise o tretmanu žena u njemu izrečene, ili ste i vi pobornica ideje da ne postoji žensko pismo?

   – Nisam pobornica ideje da ne postoji žensko pismo. Ali ja ne pripadam tom području, što se tiče same filozofije. Ili ako pripadam, onda pripadam Virginiji Woolf i Jane Austen. Barem bih tako željela. Što to znači? To znači da su ove moje omiljene spisateljice, koje su na neki način i osnovale žensko pismo, među najboljim piscima, a ne zato što su žene. Virginia Woolf je o tome izuzetno točno pisala u svojim esej-knjigama, od kojih ja najviše volim »A Room of One’s Own« i »Three Guineas«. Žensko iskustvo ne možete negirati, ali samo žensko iskustvo nikako nije dovoljno za književnost. 

  Rođeni ste i živite u Subotici, kako to da ste se odlučili pisati na mađarskom? Jeste li pretpostavljali da bi vam to moglo otežati afirmaciju u rodnoj državi? 

   – Moram reći da se nisam odlučila. Ja sam Mađarica, završila sam na novosadskom Filozofskom fakultetu mađarski jezik i književnost, pripadam mađarskoj kulturi, uopće ne postavljam to pitanje, niti sam ga ikad postavila, na kom jeziku bih trebala pisati. Ako tako gledamo, onda je to samo jedna dosadna srednjoeuropska životna priča. Ako gledamo drugačije, onda moramo postaviti pitanje kome pripadaju – na primjer – talijanski pisci koji žive i pišu u Hrvatskoj ili hrvatski pisci koji žive i pišu u Bosni i Hercegovini. Onda to već nije dosadna, i nije samo srednjoeuropska priča. Ili možda jest. Nije to adekvatno pitanje. Ili ne možemo dati adekvatne odgovore, samo naša djela, naši tekstovi mogu to uraditi. 

Pripadati manjini

  – Od 2001. godine prešla sam u jedne malu ali značajnu izdavačku kuću u Budimpešti, od 2005. sam kod istaknute izdavačke kuće »Kalligram« iz Bratislave – Budimpešte. Nije to drugačije ni u Mađarskoj; izdavačka kuća puno znači, određuje pripadanje. Nisam primijetila da sam dobila etikete kao »izvangranična« spisateljica, ili ako jesam te etikete nisu bile povređujuće. Međutim, gledajući ono što se danas događa na mađarskoj književnoj, kulturnoj sceni, moram reći da mi je lakše ne živjeti u Mađarskoj. Ponekad je lakše pripadati manjini u nacionalnom smislu, lakše je odrediti, izreći rečenice. Ali nikad nisam tražila lakši put. Baš zato sad pišem roman koji se bavi ovim pitanjima, a naslov je »Ispod cenzure«. 

   Uvjerena sam da se svako društvo, tako i mađarsko, srpsko, hrvatsko društvo, mora suočiti s društvenim, povijesnim događanjima, i to unazad nekoliko desetljeća. Treba tražiti adekvatne odgovore, treba reći gdje je posrnulo, u kojim povijesnim okolnostima. Sad, 25 godina nakon političkog preokreta, dolaze odgovori. 

  Kako doživljavate pitanje identiteta na ovim prostorima, gdje se on često derivira iz negacije prema Drugom? U nacionalnom smislu to se može postaviti i kao definiranje Hrvata kao nesrba, nebošnjaka… a pitanje je dakako i kompleksnije od nacionalnog identiteta.

   – Ako kažem na ovim prostorima, ja mislim na srednju Europu. Nikad nije bilo lako odrediti identitet, to je bilo veomo osjetljivo. Ako gledamo 1848. ili 1914. ili 1919. ili 1945. ili 1991. godinu. Nacionalna pripadnost uvijek je bila određujuća, što je u redu. Ono što nije u redu je da se ne mogu izreći rečenice vezane za nacionalnu pripadnost, a da se to ne gleda sa sumnjom: baš kako ste i vi rekli. Da su te rečenice »anti«. 

   Uvjerena sam da smo puno izgubili za vrijeme komunizma, socijalizma, nismo bili – kao društvo – dovoljno slobodni, neke stvari definirati kako treba. To stoji pred svima koji su pripadali istočnom bloku. Najskuplju cijenu sigurno je platila nekadašnja Jugoslavija. Na kraju su svi imali osjećaj da su gubitnici; sve frustracije su isplivale. O tome treba pisati, kao što je na primjer Ouzednik pisao u svojoj knjizi »Europena«. 

  Obzirom da sudjelujete u programu koji je i tema sajma – »Balkanske veze« – kako iz vaše perspektive izgleda to polagano uspostavljanje pokidanih veza kojem se može svjedočiti?

   – Za mene to ima smisla kroz književnost. I to kroz novopostavljene temelje. To za mene znači da na sva pitanja, iako nas iritiraju, iako su bolna ili zbog kojih se stidimo, moramo tražiti odgovore – iskrene u umjetničkom smislu. Postoje li ti novi temelji? Ja sam 2007. godine bila na književnom festivalu na Krku, zajedno s izdavačem. Došli su i drugi, iz Bosne, Srbije i Hrvatske. Poslije tog festivala našla sam u sebi dovoljnu dozu hrabrosti da pišem o nekim stvarima o kojima prije toga nisam pisala jer sam smatrala da nemam na to pravo. Na neke stvari imaju pravo samo oni koji su živjeli, primjerice, u Sarajevu. Ali bez književnih veza nećemo moći naći odgovore za naše živote i prostore.