Foto Sanjin Strukić / PIXSELL
Predstava »Cigla« premijerno postavljena u petak u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavelli u režiji Krešimira Dolenčića, apsurdistička je bajka o društvenim gubitnicima, istodobno ratna drama, društveni komentar i višeslojan izvedbeni čin koji nudi tragičnu anamnezu stanja svijesti tranzicijskoga pojedinca uhvaćenog u trajnom stanju besperspektivnosti i izgubljenosti.
Tekst Filipa Šovagovića praizveden 1998., »Cigla« je drama o raspadu sustava, obitelji i pojedinca ispisana kao svojevrsna kronologija događanja u Hrvatskoj od 1991. do 1995.
Kontekst početka i izbijanja rata te njegovih posljedica na maloga čovjeka uprizoren gotovo 30 godina kasnije može se jedino čitati kao svevremenska alegorija opće opasnosti koju za demokratske tekovine slobode i jednakosti predstavlja desničarska radikalizacija zapadnih društava pod utjecajem populističkih političkih retorika koje svoje platforme grade na raspirivanju straha od ‘neprijatelja izvana’.
Opće mjesto nacionalne kolektivne svijesti postaje, tako, mračno ogledalo i sumorna slika stanja otuđenosti izbezumljenih pojedinaca beznadno zarobljenih u vakuumu između unutarnje potrebe za pripadanjem i svrhovitošću nasuprot kaotične zbilje vanjskoga svijeta od čije realnosti nije moguće pobjeći, a na koju oni ne mogu i ne znaju utjecati.
Šovagovićev tekst funkcionira kroz dihotomije: komad nema radnju, nema jasne pripovjedne linije, dijaloške pravocrtnosti, već se gradi kroz neprekidno sudaranje komičnog i ozbiljnog, apsurdnog i realnog, emotivne nezainteresiranosti i erotske privlačnosti, želje i odsustva želje, unutarnjeg i vanjskog.
Lajtmotiv predstave je prijetnja izvana: izolirani od svijeta u nekoj vrsti obiteljskog predapokaliptičnog mikrokozmosa, četvorica braće pod neprekidnom su opsadom – u njihov svijet iznenada ulaze i naglo iz njega izlaze ‘uljezi’ koji se neće i ne mogu uklopiti. Neće se uklopiti ni Đana (Tena Nemet Brankov), Ciglina obrazovana i zaposlena djevojka koja braći pokušava pomoći donoseći im hranu, odjeću i novac. Neće se uklopiti ni Elvira (Ivana Bolanča), Stankova otuđena žena koja postaje predmetom nadmetanja među braćom.
Uzimajući motive tranzicije – iz prethodnoga u novo političko, gospodarsko i društveno uređenje, iz »sigurnosti« obitelji u opasnost rata, iz »normalnosti« u PTSP-jevsko ludilo – Dolenčić komad kontekstualizira kao neku vrstu morbidnog fantazmagoričnog cirkusa u čijem je središtu usamljeni pojedinac koji jedino može preživjeti kao dio kolektiva.
Ispisana kroz kratke, eksplozivne dijaloge, fragmentirano i uz česta ponavljanja motiva, puna povremeno nepovezanih ili nepravocrtno isprepletenih misli i rečenica, Šovagovićeva je drama prava mala riznica lingvističkih skokova, slojevita mračna groteska čija je jedina ambicija uprijeti prstom, pokazati – nikako ne i komentirati ili nuditi rješenja. Gotovo shematizirani likovi kroz kontekstualizaciju i suodnose dobivaju izvanrednu psihološku karakterizaciju.
Brzim izmjenjivanjem prizora punih jezgrovitih dijaloških konfrontacija bez pravoga početka i konkluzivnog svršetka, uz duboko uznemirujuću pozadinsku poruku i sirene i zvučne uzbune kao trajni podsjetnik na strašnu neminovnost koja se primiče izvana, ta kratka drama o ključnom prijelomnom trenutku recentne hrvatske povijesti u Dolenčićevoj viziji pretvara se u gotovo impulsivno makabrističko upozorenje: u vrtlogu vremena nestaju neprekidno nove izgubljene generacije.
Ciglino unutarnje ludilo svoj vrhunac doživljava u moćnoj sceni laveža na pozornici okupanoj crvenom bojom. Na kraju, na šahovskoj ploči života figure su poslagane – sve su nade ugašene, krug života se nastavlja, pobjeđuju oni najizdržljiviji. Zbilju trenutka najbolje sažima sedmi kotačić te koncentrične sudbinske mašinerije, Picek (Đorđe Kukuljica): »Ja sam se, evo, napokon skućio«, s kućom u tuđem dvorištu i tuđom ženom pod rukom.