Spomenici Franji Tuđmanu u gradovima i malim mjestima diljem Hrvatske već neko vrijeme izvor su dobre zafrkancije na društvenim mrežama i u široj javnosti. Izložba natječajnih radova za umjetničko rješenje spomenika prvog hrvatskog predsjednika u Kninu, otvorena u galeriji Bačva HDLU-a, novi je veliki doprinos ovoj razbibrizi. Na natječaju na kojem je pobijedio kipar Miro Vuco – a njegov spomenik Tuđmanu svečano je otkriven na kninskoj tvrđavi na proslavi 20. obljetnice Oluje – sudjelovalo je još 18 autora. 

Svi ovi radovi predstavljeni su maketama čiji je zajednički nazivnik neobično velika doza ridikuloznosti. Franjo koji sljepački opipava golemi falusoidni predmet (Zoran Jurić, Branko Silađin); slabovidni Franjo koji dodiruje zgužvanu zastavu kao eksponat u tiflološkom muzeju (Vid Vučak); nagluhi Franjo koji se napreže da čuje; zabrinuti Franjo koji ispruženim dlanovima provjerava je li počela padati kiša (Petar Popijač); plošni zeleni Franjo kao močvarno čudovište pobjeglo iz neke kompjutorske igrice (Ivan Fijolić); Franjo koji žalosno gleda za pticom koja mu je pobjegla i u bijegu ga zalila izmetom (Hrvoje Urumović i Ivan Galić); Tuđman koji vrši nuždu na bunaru obrubljenom hrvatskim pleterom (David Peroš Bonnot)… 

Prevlast figuracije je nadmoćna – jedini apstraktni rad je onaj kipara Slavka Marića, koji Tuđmana vidi kao zlatno sunce nasađeno na golemi dildo iste boje.

Vojskovođa na konju

U nekim od ovih radova može se iščitati ironija, odvažna subverzija (kao na primjer u slučaju bijelog Tuđmana koji je po licu i rukama zamrljan smeđom bojom kao izmetom), no u većini slučajeva zapravo je teško reći jesu li kipari koji su sudjelovali u natječaju ozbiljni ili se samo šale.

Povjesničaru umjetnosti i kustosu Feđi Gavriloviću najviše se svidio Tuđman vojskovođa na konju, iz radionice kipara Konstantina Kostova. 

– Uz toliko kiča i patetike, mislim da je spomenik Tuđmana na konju poput Falconettovog Petra Velikog, daleko najbolje rješenje, na tragu cirkusa u koji se pretvara naš javni prostor i naša umjetnost. Konjanik ide do kraja u prikazu apsurda, kaže Gavrilović o prijedlogu spomenika na kojemu je bivši predsjednik prikazan u svojoj mladolikoj, vitalnoj verziji, pun snage i odlučnosti, na konju u divljem propnju. I tu je teško ocijeniti je li Kostov namjerno tako napravio da Tuđman u licu sliči na mladog Tita, ili mu je to »pobjeglo«.

– Što se tiče ostalih radova, nemam što reći: novine i portali mogu se jedan dan sprdati s ovim rješenjima, a sve to za veliku podijeljenu državnu lovu – kaže Gavrilović, aludirajući na 720 tisuća »težak« natječaj kojim se tražio spomenik – izrađen od poliestera. Natječaj je raspisao grad Knin u suradnji s HDLU-om.

Nepoticajne propozicije

Nataša Ivančević, kustosica Muzeja suvremene umjetnosti, smatra da su nespretno postavljene propozicije natječaja onemogućile sudjelovanje umjetnika koji su mogli ponuditi suvremeno propitivanje koncepta spomenika.

– Dobili smo uglavnom rješenja kojima je primarno prikazati fizionomiju i pokret. Za najbolje živuće hrvatske umjetnike nije bilo poticajno na početku 21. stoljeća, promišljanje i oblikovanje spomenika koji je trebao ponuditi prepoznatljivost fizionomije, pa makar on bio posvećen prvom hrvatskom predsjedniku, primjećuje Nataša Ivančević.

Kao što Kostovljev Tuđman konjanik nalikuje Titu, tako Tuđman Nikole Vrljića neodoljivo podsjeća na kipara Ivana Kožarića. A poveznica s Titom ima još. Nagrađeni rad, onaj otkriven u Kninu, kipar Miro Vuco izradio je u ateljeu u kojem je stvarao Antun Augustinčić, autor koji je svojim spomenikom Titu u Kumrovcu postavio standard za tretman državnika u javnoj plastici. Aluzijom na Augustinčićeva »Maršala« predano se bavio Ivan Fijolić, kipar koji je na ovom natječaju sudjelovao po pozivu; poznata je njegova interpretacija Jovanke u raskriljenom Titovom šinjelu. 

– Antun Augustinčić je bio omiljeni Titov kipar. Modelirao je njegov lik (portretne biste, figure) u duhu akademskog realizma, koji je bio posve anakron izraz toga vremena. Unatoč tome, Augustinčić je ostvario iznimno kvalitetna kiparska ostvarenja. Poznata brončana statua koja je izložena u parku Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu, najpopularniji je prikaz Tita i odlivena je u više od 20 primjeraka. Modernizacija koja se u posljeratnoj skulpturi probijala i na području spomeničke plastike od kraja 50-ih, nije bila poželjna u prikazima Tita. Na tom je području likovnog stvaralaštva vladala autocenzura, veli Nataša Ivančević.

I Vojin Bakić se u svim razdobljima stvaranja vraćao oblikovanju ili crtanju Maršalova lika. Prvi portreti datiraju iz 1948., a toj se temi ponovo vraćao u šezdesetima i pred kraj života, kada je radio dva nerealizirana spomenika Titu – za Zagreb i za Zadar. Onaj u Zagrebu izazvao je puno pažnje; na natječaj je stiglo čak 80 prijedloga, a pobjedio je Bakić koji je tom prigodom izjavio: »Tema je složena i puna mogućnosti da se zaluta. Prikazati Tita kakvog pamtimo – njegovu pojavu, figuru i sve što podrazumijevamo gledajući njegov lik – nije lako«. No, Titu se nije dopala geometrizacija i apstrahiranje prikaza kod Vojina Bakića.

Pretjerivanje s kičem

Što je s ostalim Tuđmanima u hrvatskom javnom prostoru? 

Od osamdesetak spomenika, posijanih širom Hrvatske (u rasponu od bista do gigantskih skulptura u natprirodnoj veličini), teško je pronaći neki koji dostojanstveno tretira prvog predsjednika i čini se, općenito, da autori ne uvažavaju i ne prepoznaju onu »težinu« o kojoj je govorio Vojin Bakić. S većinom se desilo ono najgore: rađeni su s nakanom da budu smrtno ozbiljni, a ispali su blesavi i smiješni. 

Tuđmanu sigurno ne laska najpoznatiji od njih, takozvani »Franjo u suknji«, proizašao iz suradnje kipara s Grobnika, Dubravka Radmana i porečkog klesara Lenka Krizmanića s pomagačem Elvisom Štifanićem iz Baderne, koji su u bijelom bračkom mramoru isklesali 2,5 metra visok i tonu težak kip. Primjer iz Ploča, nakrivljeni zlaćani divovski Tuđman, ilustracija je pretjerivanja s kičem.

– Velika doza diletantizma, nevjerojatne likovne nepismenosti i neodgovornosti prema javnom prostoru presudila je ovim pokušajima da manji kolektivi odaju počast Franji Tuđmanu, ocjenjuje Gavrilović, koji kao sablažnjive podbačaje navodi Tuđmanove spomenike u Pakoštanima, Kaštel Lukšiću, Virovitici, Pločama i Biogradu na Moru. Potonji rad osobito je zanimljiv. Prikazuje diva sa sunčanim naočalama i kockastom leptir-mašnom, u preširokom odijelu i s blagim osmijehom, koji izgleda kao dobroćudni umirovljenik u šetnji.

Što se tiče megalomanskih vizija tvoraca Tuđmanovih spomenika, one su čak i skromne u odnosu na neke autore spomenika Titu. Vojin Bakić osmislio je zagrebački spomenik Titu u visini od nevjerojatnih 36 metara. 

– Veliki broj spomeničkih rješenja Franje Tuđmana koja su preplavila Hrvatsku, pokazuju nisku kvalitetu oblikovanja. Nepostojanje javnih natječaja, netransparentna ili nestručna provedba natječaja, rezultirali su uzurpiranjem javnog prostora i narušavanjem digniteta lika i djela Franje Tuđmana (do karikaturalnosti prikaza), zaključuje Nataša Ivančević.  

Na HDLU-ovom natječaju, drugu nagradu osvojio je Kažimir Hraste koji potpisuje i spomenik Tuđmanu u Splitu. Trećom nagradom ovjenčan je pak rad Nevena Bilića, koji u usporedbi s patetičnim, kičastim ili sprdalačkim rješenjima, iskače kao jedan od rijetkih dostojanstvenih i upečatljivih radova. U Bilićevoj viziji, Tuđman je naznačen profinjenom glavom, izraza bremenita mislima.