Na probleme naše svakodnevice, od života žene i njezina položaja u društvu, pitanja bračnih odnosa, općenito ravnopravnosti muškaraca i žena, vladajućih struktura i njihova utjecaja na života pojedinca, s time povezanog pitanja zaposlenja i egzistencije, do religije i kapitalističkih uzusa, pronicljivo, nerijetko oštro, zatežući tako proturječnosti naše zbilje, svojim je radom ukazivala književnica i novinarka Vedrana Rudan koja nas je nakon duge i teške bolesti napustila u 77. godini života.

Njezini britki tekstovi koji kritički zarezuju zaista napetu zbilju ono je što rezonira sa svekolikom čitateljskom publikom – jer za ono što se Rudan svojim perom usudila podcrtati, malotko je zapravo imao hrabrosti.

Kritična prema svemu što nas okružuje u ovom sveprožimajućem kapitalizmu i svemu onome što nosi sa sobom, Rudan se isticala kao feministički odjek, ponajprije prepoznat u njezinu debitantskom djelu »Uho, grlo, nož« (2002.) u kojem je u lik Tonke Babić u našu književnost, napisala je kritika, pretočila »ogromnu količinu vitriola, sirove energije i urnebesnog humora«.

U tom romanu autorica piše o ženama koje se »pičkom probijaju« kroz život, a stereotipizacijom i rodnom karakterizacijom dovedene su do granica trivijalnog. A o takvim je ženama, kao i različitim muškarcima koji u životu nerijetko koče žene, pisala nebrojeno puta.

Neka drhte

Nakon što je tim prvim romanom pokušala odagnati traumu rata, svojim drugim romanom, »Ljubav na posljednji pogled« (2003.), autorica donosi iskustvo zlostavljane žene.

– Osjećala sam potrebu da skinem sa sebe taj teret, i kao što mi je »Uho, grlo, nož« pomoglo da skinem sa sebe traumu rata, tako sam ovim htjela skinuti sa sebe i traumu mlaćenja žene i to mi je uspjelo, pa neka sad netko drugi drhti dok čita. (…)

Ali ključni su osjećaji koji se probude kad te netko siluje na ovaj ili onaj način, zato mislim da samo žrtva može napisati knjigu o nasilju, ali nisu sve žrtve pismene, niti su sve žrtve pisci, žrtve se osjećaju i krivima i nemoćnima, i neslobodnima pa zbog toga ne pišu, istaknula je svojedobno Rudan.

Vedrana Rudan / Snimila: Ana Krizanec

A pisanjem o svojim traumama, »emancipacijom svoga autorskog ja«, piše u znanstvenome radu »Pozicioniranje ženskog subjekta u suvremenom hrvatskom (pseudo)autobiografskom diskursu« Ivan Bujan, autorica »oslobađa i svoj kreativni identitet koji za nju ima terapeutsko značenje«, pa je taj proces pisanja, zaključit ćemo, i održavao njezinu oštroumnost te napajao njezinu kreativnu energiju kojom je upućivala na društvene anomalije.

Autoričin se feministički krik ogleda ne samo u njezinim romanima, već i u njezinim novinarskim tekstovima koje je pisala sve do zadnjeg daha, i to ponajprije u činjenici muško-ženske neravnopravnosti u korist onog jačeg spola.

A kad već spominjemo kakvu jačinu, Rudan je svoju enormnu žensku snagu itekako kontinuirano pokazivala, pa je s obzirom na to traga u hrvatskoj kulturi, književnosti i novinarstvu itekako ostavila.

Kako je o autoričinu radu svojedobno napisao Slobodan Prosperov Novak, Vedrana Rudan »pokazuje da nasilje, osveta i mržnja, čak kad su izrečeni oskudnim leksičkim i jadnim sintaktičkim repertoarom, mogu pronaći put do urbane publike«.

Tako su »psovke i verbalne grubosti, brutalnosti i neminovne uvrede osnovni sastojak svih rukopisa Vedrane Rudan«. Kako nadalje ističe, autorica »odbija govoriti ‘sotto voce’ i u duhu tzv. ženske pripovjedne proze«, a svoje »ljudožderne ispovijesti govori furiozno«.

No, u toj autoričinoj grubosti, psovkama i naznakama bijesa spram čega, zapravo (i) leži ključ (njezine) poetike, pa Ivan Bujan u spomenutome radu objavljenom u časopisu Croatica u autoričinu »hard-core pristupu« ne vidi samo provokatorsku tendencioznost, već ga razmatra kao sredstvo podrivanja patrijarhalnih ideologema tradicionalno zadanih odnosa moći, onog ženskog subjekta.

Bliskost s čitateljem

Na to da se tekstovi Vedrane Rudan »svojim osobito provokativnim jezikom koji napušta zadane okvire pripisuju ženskome pismu kao tekstualnome činu otpora i razotkrivanja važnosti žene«, u svome diplomskome radu »Pripovjedne strategije društvene kritike u esejima Vedrane Rudan« ističe Nensi Bagarić te dodaje da pritom »valja istaknuti vjerodostojnost spisateljičina jezika postignutu spontanošću, iskrenošću i izrazima koji odstupaju od hrvatskoga standardnog jezika, čime se ostvaruje bliskost s čitateljem«.

Čovjek je onoliko čovjek koliko se uspije osloboditi straha – Vedrana Rudan / Foto RINO GROPUZZO

U romanu »Ljubav na posljednji pogled«, Rudan tako dekonstruira one tradicionalne predodžbe o ženi; uloge žene, majke, ljubavnice, više nisu one unaprijed zadane, već identiteti čije se (društveno) značenje preispituje iz perspektive žene koja je pretrpjela nasilje.

Kao ustaljenoočekivana sigurna zajednica, i ženin brak stoga postaje teren psihičkog i fizičkog kažnjavanja, a uvriježeni konstrukt majčinstva suočen s društvenookolinskim izazovima biva doveden u pitanje.

Iako piše o autoričinom drugom romanu, Bujan naglašava kako je »riječ o ženskom subjektu koji je pronašao put od objekta spoznaje do spoznajućeg subjekta«, pa, Nemecovim riječima, autorica »piše s izrazitom sviješću o svojoj različitosti, prema kojoj je muškarac dosljedno viđen kao Drugi«.

Autorica je objavila više od šesnaest knjiga, koje su prevedene na brojne jezike, a među njima su prvenstveno njezini romani »Uho, grlo, nož« (2002.), »Ljubav na posljednji pogled« (2003.), »Crnci u Firenci« (2006.), »Muškarac u grlu« (2016.), »Doživotna robija« (2022.), autobiografija »Ples oko sunca« (2019.), zbirke kolumni »Ja, nevjernica« (2004.), »Strah od pletenja« (2009.), »U zemlji krvi i idiota« (2013.), »Zašto psujem« (2015.) te »Život bez krpelja« (2018.).

»Književni se i medijski opus Vedrane Rudan«, piše Nensi Bagarić, »prepoznaju po svojoj oštroumnosti, izravnosti i kritici suvremenoga društva«.

– Njezino je pisanje motivirano stvarnošću koju obilježavaju licemjerna društvena uvjerenja, ukorijenjene nepravde te institucije moći koje svojim djelovanjem vode prema destabilizaciji društva. Spisateljicu osobito razljućuju, a čemu svjedoče njezini brojni (ne)književni tekstovi, rodna neravnopravnost i marginalizacija onih skupina koje društvo zbog pojedinih karakteristika drži drukčijima.

Vrlo izravno komentira društvenu zbilju, osobito događaje kojima svjedoči većina, izazivajući neugodne reakcije kod čitatelja, odnosno slušatelja i gledatelja. U njezinim se (ne)književnim, ali i medijskim ostvarajima primjećuje njihova iskustvena priroda, odnosno takav sadržaj koji pojačava njihovu vjerodostojnost.

Prema mišljenju Jagne Pogačnik, Vedrana Rudan se navedenim temama bavi jer su i same dijelom njezina života, sumira Bagarić.

Težak životni put

Kao što život Vedranu Rudan nije štedio, nije ni ona štjedela ono oko nje.

Rođena u Opatiji 29. listopada 1949. godine, Rudan je odrastala u Mošćeničkoj Dragi u izrazito siromašnoj obitelji, uz oca ribara i vrtlara te majku domaćicu.

O materijalnoj oskudici svojega djetinjstva i mladosti poslije govorila je posve otvoreno: zarađivati je počela već s dvanaest godina, a tijekom života ova diplomirana profesorica hrvatskog jezika i književnosti i njemačkoga jezika i književnosti radila je niz različitih poslova, od prodaje novina i sladoleda, turističkog vođenja i prevođenja do rada u prosvjeti, na radiju, kao i u novinarstvu.

Vedrana Rudan i Ivana Bodrožić

Zbog svojih nekonvencionalnih stavova autorica je tijekom karijere više puta dobivala otkaze.

Već prije književnog uspjeha, Rudan je izgradila prepoznatljiv autorski (novinarski) glas; od 1999. do 2001. je u »Feralu« objavljivala kolumne pod naslovom »Strah od pletenja«, potom je u »Nacionalu« pisala kolumne pod nazivom »Zloće i povrće«, da bi kasnije potpunu autorsku slobodu pronašla na vlastitom blogu »Kako umrijeti bez stresa«, na kojem je nastavila komentirati našu zbilju. Za naše, riječko podneblje, Rudan je prepoznatljiva i po tome što je nekad bila urednica kultne emisije Radio Rijeke »Primorska poneštrica«, koja je funkcionirala kao satiričan i duhovit osvrt na lokalnu, primorsku svakodnevicu.

Kao »hrabru, zadivljujuće hrabru u svijetu koji deklarativno obožava istinu, a zapravo je se gnuša«, onu koja je znala »odijeliti privatno i javno« i koja je »znala da će nas ubiti politička korektnost, hinjena pristojnost«, Vedranu Rudan je opisala književnica Ivana Šojat.

– Govorila je, pisala je istinu koju su si jedni mrmljali u bradu, drugi se pretvarali da je ne vide, a treći od nje bježali kao od strašnog otkrivenja.

Za to treba hrabrosti, jer apologeti istine privlače mržnju i kamenovanje, jer teška je rabota ljude podsjećati što zapravo misle i kako govore kad ih nitko ne čuje, kad poruše sve ograde malograđanske pristojnosti. Hrabro je unaprijed znati da će te mnogi mrziti zbog onoga što si napisala.

Ne zato što si lagala, nego baš zato što je sve istina koju neki ne mogu prihvatiti zato što bi im takvo prihvaćanje urušilo cijeli sustav. A teško je graditi iznova, na novim postavkama.

Mnogi nisu shvaćali da javni tribun, borkinja za prava obespravljenih i poniženih, onih koji ne mogu, ne znaju ili se ne usuđuju javno progovoriti o vlastitim kalvarijama, privatno čuva za brižnost, nježnost, blagost prema voljenima. U »područje bez signala« otišla je važna žena koja je skupo plaćala to što si je dopustila ono što je inače dopušteno jedino muškarcima: govor bez dlake na jeziku, smatra Šojat.

Da je »Vedrana Rudan bila čista manifestacija Saidova autsajdera – pozicije koja je intelektualcu nužna za odgovorno preispitivanje autoriteta i zastupanje marginaliziranih skupina«, a »njezin odlazak je prilika da se pogledamo u ogledalo i zapitamo koja je uopće svrha intelektualnog govorenja, čitanja i pisanja«, kazala je prof. dr. sc. Miranda Levanat-Peričić s Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru.

– Premda je danas mnogi povezuju s Igorom Mandićem – jer su oboje predstavljali protutežu hrvatskom antiintelektualnom mentalitetu i radikalno se suprotstavljali nacionalističkim i klerikalnim diskursima – ne treba zaboraviti ključnu razliku.

Mandić je bio hedonist i teoretičar bračne idile, dok je Rudan pisala iz feminističke pozicije ranjene žene. Brak je nazivala legaliziranim ropstvom i doživotnom robijom, paravanom za mušku dominaciju i žensko odricanje, usporedno razbijajući mit o »svetom majčinstvu«.

Pamtit ćemo je po provokativnim stavovima o roditeljstvu kao društvenoj prevari te o djeci kao manipulatorima koji iskorištavaju roditeljsku krivnju za emocionalne ucjene, govori.

Razlog za nepristojnost

»Vedrana Rudan«, nastavlja, »ostat će zapamćena prije svega po svojoj dosljednosti, nepotkupljivosti i ikonoklastičnom pristupu Zapadu, a posebice prema američkoj i izraelskoj politici«.

– Zato nikako ne mogu prihvatiti napade na njezin stil zbog navodne vulgarnosti. Društvo u kojem živimo, licemjerje malograđana, političara i crkvenih krugova, kao i dodvoravanje intelektualaca, zaslužuju upravo takvu, radikalnu kritiku.

Sjetimo se da je 2009. godine Vedrana Rudan dobila otkaz na Novoj TV jer je u programu uživo čitala imena i prezimena ubijene palestinske djece iz Gaze. Što se u međuvremenu promijenilo, nakon što smo uspjeli odgledati genocid u Gazi bez psovanja? Jesmo li postali bolji ljudi? Neka nam smrt Vedrane Rudan bude povod da se konačno zapitamo: zar danas zaista nemamo razloga biti nepristojni, pita se Levanat-Peričić.

Da je do samoga kraja mislila na one čiji se glasovi nedovoljnu čuju, Rudan je istaknula i u svojem zadnjem tekstu kojim je posvetu dala onima koji su joj bili ruka pomoći u posljednjim danima – medicinskim sestrama.

Nema li tu nježnosti, iste one nježnosti koju je Rudan, prema riječima Julijane Matanović, gušila jakim riječima? Što je uopće nježnost u ovom surovoj zbilji koja nepovratno klizi pod nogama? Iako je Rudan od sada na području bez signala, njezin autorski glas i dalje jako odjekuje…

Beskompromisno djelovanje

Na smrt »rado čitane i omiljene hrvatske književnice«, čijim »odlaskom hrvatska književna scena gubi glas koji je redefinirao granice angažirane književnosti i javnog diskursa«, reagirala je i ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek:

»Vedrana Rudan društvenu stvarnost i svoju vlastitu ulogu u njoj nije promatrala kroz ružičaste naočale i njezin književni rad ne može se promatrati odvojeno od njezina beskompromisnog društvenog i feminističkog aktivizma. Književnost je bila sredstvo kojim je Vedrana Rudan ukazivala na neuralgične točke tranzicijske stvarnosti i otvarala prostor za teme obiteljskog nasilja, patrijarhalne opresije i marginalizacije.

Od samih početaka opus Vedrane Rudan obilježen je estetikom šoka i brutalne iskrenosti, hibridnim žanrovima, eksplicitnim i necenzuriranim jezikom ogoljenim od eufemizama i političke korektnosti, kojim je rušila tabue i malograđanske mitove. Tema smrti i umiranja, svojeg ili tuđeg, čest je motiv u književnosti.

Dosljedna svojoj autorskoj angažiranosti i društvenom aktivizmu, Vedrana Rudan u svojim posljednjim tekstovima odbacuje svaku patetiku i demitologizira bolest i umiranje. Velika popularnost Vedrane Rudan među publikom i brojni prijevodi rezultat su estetske i društvene relevantnosti njezinih djela i autorske dosljednosti i autentičnosti same spisateljice. Vedrana Rudan dokazala je da riječ može i mora biti korektiv društva«, piše u priopćenju resornog ministarstva.

Nježnost iskrenosti

Na odlazak književnice na društvenoj mreži Facebook osvrnula se i spisateljica i sveučilišna profesorica u miru dr. sc. Julijana Matanović:

»Padao je gust snijeg. Ceste kroz Slavoniju nisu bile očišćene. Vozili smo se, iz Osijeka, prema toplicama u Daruvaru. Uvijek sam takva putovanja osjećala kao nepravdu. U Daruvaru je strpljivo čekala ljekovita bol kojom se smanjivala donesena.

Točno na skretanju s Podravske magistrale, zazvonio je Pavlov mobitel. U prvim rečenicama nisam mogla prepoznati tko je s druge strane.

Čak i onda kad je Pavao izgovorio: »Hvala Vam, Vedrana, baš ste me iznenadili«, nisam pomislila da razgovara s Vedranom Rudan. Nazvala ga je da mu kaže koliko ju je dirnula piščeva posveta na kraju knjige »Pohvala starosti«. Posveta ženi i ljubavi.

Tada sam samoj sebi potvrdila ono što sam o Vedrani oduvijek mislila. Jakim riječima gušila je svoju nježnost.

U trenucima divljenja jednoj muškoj iskrenosti, pahulje su se nakratko istopile. Razgovor nije dugo trajao, cesta je bila skliska, a signal sve slabiji.«

Neobična ljudska snaga

Književnica Vedrana Rudan odrasla je u pitoresknoj Mošćeničkoj Dragi, a kao sumještanka, na njezin se život i djelo osvrnula i redovita profesorica u miru s riječkog Odsjeka za kroatistiku, dr. sc. Marina Biti:

»Kako danas živim u Mošćeničkoj Dragi, mjestu u kojemu je Vedrana odrasla, čini mi se primjerenim oglasiti se s pozdravom baš s ovog, nekad Vedraninog a danas i mojeg, šljunčanog Sipara, a s pogledom i na drugu stranu Kvarnera, na Rijeku – grad i moj i njezin, grad tolikih razlika…

U književnosti se Vedrana Rudan pojavila tek 2002., romanom »Uho, grlo, nož« – u pedeset i trećoj godini života. To govori dosta o tome koliko je dugo u njoj sazrijevala potreba da svoj glas pretvori u alat za mijenjanje svijeta, i koliko je duboko osjećala potrebu da sebe pretvori u agensa te promjene.

Ta je, naime, ista Vedrana morala sama zarađivati za život od svoje dvanaeste godine; željela je biti dječak; u Rijeku je kao studentica putovala bez kišobrana i po najžešćim kišama; odupirala se mislima o samoubojstvu…U pisanju je na koncu pronašla svoj ventil, i kada ga je jednom otvorila, riječi nisu prestale teći…

Vedrana i ja smo zacijelo prototipovi i razlika i istosti ovoga našega kraja. Razlike uvelike proizlaze iz okolnosti odrastanja: moj afinitet za klasiku sprem njezinog antiklasičnog etosa, moj građanski osjećaj za mjeru spram njezinog neuvažavanja ičijih unaprijed postavljenih mjera… Istosti su međutim manje očite, no zacijelo bitnije. Primjerice: nepristajanje na bezuvjetno pripadanje ijednom protokolarno zadanom svjetonazoru – ijednoj opciji koja ga propisuje, ijednom gospodaru ili pater familiasu.

Ustrajanje u svojemu »ja« i kada je to neoportuno – pa kud puklo da puklo… Ja sam te vrijednosti prakticirala ustrajno ali tiše; Vedrana – otvorenije, drskije, odrešitije, sonornije. Kapa dolje na hrabrosti, Vedrana. K vragu i te moje rukavice!

Vedranin način života i način pisanja ostaju nerazdvojni.

Govorila je ono što se drugi često nisu usudili reći, bez žaljenja i bez isprike. Konačni sud o njezinom književnom nasljeđu dat će vrijeme, no svi mi, njezini suvremenici, ostajemo svjedoci njezine neobične ljudske snage i brutalne iskrenosti koje su označile njezin život, njezino bolovanje, pa i njezino umiranje – i to je, u punini smisla te riječi, doista čini nezaboravnom«.

Ervin PAVLEKOVIĆ