Otvorenje 61. međunarodne izložbe “U molskim tonalitetima” u Veneciji proteklo je u znaku ostavki, bojkota, prosvjeda i diplomatskih napetosti. Umjesto proslave suvremene umjetnosti, ovogodišnji Venecijanski bijenale otvorio je pitanje može li umjetnost još uvijek proizvesti djela dovoljno snažna da nadvladaju politički kaos koji je okružuje.

Politički kaos

Već u prvim danima postalo je jasno da se Bijenale odvija u sjeni geopolitičkih sukoba, institucionalnih kriza i dosad nezabilježenog nezadovoljstva unutar samog umjetničkog sustava.

Umjesto da djeluje kao vodeća svjetska smotra suvremene umjetnosti, pretvorilo se u prostor diplomatskih napetosti, javnih prosvjeda, radničkog otpora i sukoba oko granica kulturne odgovornosti. Velik dio međunarodne rasprave nije se vodio oko umjetničkih radova, nego oko Rusije, Izraela, Irana, ostavke međunarodnog žirija i šireg pitanja može li kultura uopće više uvjerljivo tvrditi da stoji izvan politike.

Stablo je ukorijenjeno na nebu – pogled kroz prozor ruskog paviljona

Najveću buru izazvao je povratak ruskog paviljona nakon izostanka s prethodna dva izdanja, unatoč sankcijama i političkom kontekstu rata u Ukrajini.

Europska komisija zbog toga je povukla dva milijuna eura financiranja, a nekoliko državnih dužnosnika bojkotiralo je otvorenje. Dodatnu simboličku težinu dali su prosvjedi aktivistica u ružičastim balaklavama ispred ruskog paviljona.

Akciju su, prema izvještajima agencija, izvele članice Pussy Riota i ukrajinske aktivistice FEMEN-a, puštajući ružičasti, plavi i žuti dim te uzvikujući parole protiv rata i ruske kulturne propagande. Time je ruski nastup od samog početka označen ne kao povratak “normalnosti”, nego kao žarište sukoba oko granica kulturne legitimacije.

Od samih početaka Bijenale je bio više od umjetničke izložbe – glavni paviljon u Giardinima

Istodobno su se pojačali zahtjevi da se iz Bijenala isključi Izrael zbog rata u Gazi.

U toj atmosferi kompromisa koji nisu zadovoljili nikoga, ruskom je paviljonu dopušteno da se otvori tijekom pretpremijere, ali ne i za glavni dio događanja, dok je izraelski paviljon ostao zatvoren, službeno zbog radova, uz policijsko osiguranje.

Izraelu je istodobno dodijeljen prostor u Arsenalu, izvan simbolički snažnog paviljonskog okvira. Tako su i arhitektura i raspored izložbe ove godine postali dio političke dramaturgije.

Izraelski paviljon ostao je zatvoren, službeno zbog radova, uz policijsko osiguranje.

Kriza je dodatno eskalirala kada je međunarodni žiri dao ostavku nakon sukoba oko pitanja treba li razmatrati zemlje suočene s optužbama za ratne zločine.

Odluci o povlačenju, prema dostupnim izvještajima, pridonijela je i prijetnja tužbom izraelskog umjetnika, koji je od članova žirija tražio osobnu odštetu.

Posljedica je presedan bez presedana: umjesto stručnog vrednovanja, posjetitelji će ove godine moći glasati za najboljeg umjetnika i najbolji nacionalni paviljon. Time je jedan od posljednjih preostalih autoriteta Bijenala zamijenjen modelom koji više nalikuje logici medijskog glasanja nego autonomiji stručne prosudbe.

Rad ukrajinske umjetnice Zhanne Kadyrove podsjeća na obećanja Zapada da će štititi Ukrajinu nakon što se 1994. odrekla nuklearnog arsenala. Skulptura je premještena iz Pokrovska, tada još grada blizu bojišnice, i prevezena preko Europe. U međuvremenu je Pokrovsk razoren ruskim bombardiranjem

No, institucionalna kriza nije jedina priča ovogodišnje Venecije. Pretpremijeru Bijenala obilježio je i velik kulturni štrajk, nezabilježen u njegovoj 130-godišnjoj povijesti. Deseci nacionalnih paviljona bili su djelomično ili potpuno zatvoreni, umjetnici su intervenirali u vlastite radove ili ih prekrili, a tisuće ljudi marširale su Venecijom u znak solidarnosti s Palestinom i u znak prosvjeda protiv nesigurnih radnih uvjeta u svijetu umjetnosti.

Time je razotkrivena i druga, manje vidljiva infrastruktura Bijenala: rad tehničara, čuvara, producenata, prevoditelja, čistača i asistenata bez kojih globalni umjetnički spektakl ne bi postojao. Iza fasade prestiža tako se pojavila stara istina o kulturnom polju: njegov sjaj i internacionalni glamur i dalje počivaju na nesigurnom radu i dubokim hijerarhijama.

U sjeni nacionalnih paviljona i službenih izložbi, ovogodišnju venecijansku scenu ponovno snažno oblikuju i luksuzni brendovi te privatni sponzori. Među njima je i Bulgari, čija je prisutnost, još jedan pokazatelj koliko se granice između umjetničkog prestiža, privatnog kapitala i kulturne diplomacije u Veneciji sve više brišu.

Umjetničke pukotine

U međuvremenu su neke zemlje ušle u sukob s vlastitim umjetnicima. Australija je isprva otpustila izabranog umjetnika zbog njegova ranijeg rada, da bi ga nakon javnog pritiska ponovno angažirala. Južnoafrički ministar kulture pokušao je umjetnicu Gabrielle Goliath nagovoriti da iz rada ukloni palestinskog pjesnika; nakon njezina odbijanja, Južna Afrika naposljetku je otkazala svoj paviljon.

Drugdje se pokazalo kako se globalna otvorenost zamjenjuje povlačenjem prema vlastitim nacionalnim traumama i unutarnjim povijestima. Mnogi ovogodišnji paviljoni, od njemačkog do južnokorejskog, djelovali su manje kao međunarodni iskazi, a više kao introspektivne izložbe o vlastitim društvenim lomovima.

Kineski rad između lukova Arsenala

I nije riječ samo o političkom okviru. Ovogodišnje Bijenale otvorilo je i neugodnije pitanje: je li suvremena umjetnost još sposobna smisleno odgovoriti na povijesne krize ili je institucionalni oprez postao jači od umjetničke imaginacije? Sve više kritičara i kustosa upozorava da umjetničkim sustavom danas upravljaju karijerizam, administrativna samokontrola i autocenzura, što rezultira izložbama koje su formalno dotjerane, ali konceptualno oprezne.

Centralni paviljon u Arsenalu

Čak su i neki zapaženiji nacionalni paviljoni, od Japana i Danske do Austrije, opisani kao radovi ograničenog dosega ili politički bezopasni unatoč provokativnoj ikonografiji. U svijetu obilježenom ratovima, urušavanjem političkih sigurnosti i globalnom nestabilnošću, Bijenale ove godine često nije uspjelo proizvesti umjetnost dovoljno snažnu da nadvlada kontroverze koje su je okruživale.

Unutrašnjost glavnog paviljona na Giardinima

To, međutim, ne znači da je umjetnost potpuno nestala iza političkog spektakla. Dapače, upravo su pojedini nacionalni paviljoni i popratne izložbe pokazali da se rat, raseljenost, gubitak i institucionalna nemoć ipak mogu prevesti u uvjerljiv umjetnički jezik. Ondje gdje su umjetnici izbjegli deklarativnost, didaktičnost i moralnu ilustraciju, nastali su radovi koji nisu tek komentirali krizu, nego su joj dali formu, ritam i emocionalnu težinu.

Lutke, beba i flašice s dudama u japanskom paviljonu

Niz snažnih instalacija u Giardinima i Arsenalu uspio je geopolitičku traumu pretvoriti u vizualne oblike koji su istodobno krhki, poetski i javno rezonantni.

Istodobno je glavna međunarodna izložba ostavila neujednačen dojam.

Premda je namjera pokojne kustosice Koyo Kouoh da u prvi plan stavi crne umjetnike i umjetnike globalnog Juga bila važna i politički nužna, izložba je mjestimice djelovala preopterećeno diskurzivnim ambicijama, a estetski nedovoljno koncentrirano. Najuvjerljiviji radovi ove godine nisu nužno dolazili iz središnjeg kustoskog narativa, nego iz pojedinih nacionalnih nastupa i pratećih programa, ondje gdje su povijest, sjećanje, nasilje i raseljenost bili obrađeni s više formalne imaginacije i manje retoričke sigurnosti.

Povijesna logika

Venecijanski bijenale osnovan je 1895. kako bi obilježio 25. godišnjicu braka kralja Umberta i kraljice Margherite te pokazao snagu tada mlade, tek ujedinjene Italije. Od samih početaka bio je više od umjetničke izložbe: bio je instrument nacionalne reprezentacije, geopolitičke simbolike i kulturne moći. U tom smislu, ovogodišnja kriza nije iznimka, nego radikalizirani nastavak njegove povijesne logike. Bijenale je oduvijek odražavao volje i nevolje svoga vremena.

Senegalski rad u Arsenalu

Ono što se 2026. promijenilo jest to da razina globalnog nesklada više ne dopušta ni minimalnu iluziju neutralnosti.

Upravo zato pravo pitanje nije je li politika “ušla” u Bijenale. Ona je ondje oduvijek bila prisutna. Pitanje je može li umjetnost još uvijek naći oblik dovoljno snažan da tu političku buku ne negira, nego transformira.

Ove godine odgovor ostaje neodlučan. Venecija je pokazala koliko je suvremena kultura danas ranjiva pred pritiscima države, kapitala, rata i moralne polarizacije. Ali je istodobno pokazala i da se, unatoč svemu, u pojedinim radovima još uvijek mogu otvoriti trenuci složenosti, ljepote i zajedničkog ljudskog prepoznavanja. Upravo u toj napetosti između političkog kaosa i umjetničke mogućnosti leži pravo lice ovogodišnjeg Bijenala.