Svaki dan može donijeti bujicu novih razloga za brigu, a jedna mala misao često se pretvori u višesatnu spiralu koja narušava raspoloženje i san.

Umjesto borbe s tim mislima čim se pojave, moguće je primijeniti strategiju “planiranja brige”. Ova metoda omogućuje mindful pristup stresu tako što se tjeskobne misli odgađaju za trenutak kada za njih postoji predviđen prostor i mir.

Što je zapravo planiranje brige?

Zasnovano na principima kognitivno-bihevioralne terapije (CBT), koja cilja na nekorisne načine razmišljanja i negativne obrasce ponašanja, “planiranje brige” je točno ono što mu ime kaže: odvajanje male količine vremena svaki dan za fokusiranje na stvari koje uzrokuju stres. 

Misli se ne potiskuju niti se ignorira njihovo postojanje, već im se daje namjeran prostor bez dopuštenja da dominiraju cijelim životom. Umjesto potiskivanja, koje često stvara suprotan efekt, tjeskoba se “obuzdava” odgađanjem za određeni prozor u danu. To je način na koji se mozgu poručuje da je problem važan, ali da će doći na red kasnije.

Foto: iStock

Kako dosljedna praksa mijenja reakcije?

Kontinuirano prakticiranje ove metode s vremenom mijenja način na koji mozak reagira na tjeskobu. Kada se brige pojave izvan zakazanog termina, vježba se njihovo nježno odgađanje, što smanjuje učestalost prekidanja dnevnih aktivnosti. Čin biranja trenutka za fokusiranje daje tim mislima manje moći; što se više vježba obuzdavanje, to one djeluju manje hitno i sveprožimajuće.

Kako provesti planiranje brige u praksi?

Preporučuje se odvajanje 10 do 30 minuta za “vrijeme za brigu” svakog dana. To je dovoljno da se prođe kroz brige, ali prekratko da bi započelo besciljno analiziranje. Logistika je fleksibilna, no održavanje dosljednog vremena i korištenje štoperice pomaže u stvaranju jasnih mentalnih granica.

Idealno je odabrati trenutak u večernjim satima kada se dnevni kaos smiri, ali treba izbjegavati vrijeme neposredno prije spavanja kako te emocije ne bi ometale odmor.

Tijekom predviđenog vremena korisno je zapisivati tjeskobne misli kako bi se izbacile iz glave i prestale kružiti u krug. Potrebno je postaviti pitanje: “Radi li se o nečemu što je pod kontrolom?”. Ako je odgovor potvrdan, definira se mali sljedeći korak. Ako nije, vježba se prihvaćanje tog osjećaja bez pokušaja rješavanja nerješivog.

Kada štoperica označi kraj sesije, taj zvuk služi kao signal za prelazak na neku umirujuću aktivnost – poput čitanja ili druženja. Cilj je umiriti živčani sustav i signalizirati tijelu da je dan gotov i da je vrijeme za opuštanje.