Željezne pilule - ovog se puta osjetio oproštajni ton, jer naime, ovo im je bio zadnji koncert / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ
Željezne pilule isporučile su kratak, klasični pankerski gig bez suvišnih ukrasa i odugovlačenja. Set je bio zbijen, direktan, bez predaha, baš kako pank i treba zvučati kad je najiskreniji
Subotnje zatvaranje 13. izdanja Impulse Festivala u riječkom Rock Pubu proteklo je u znaku dvije naizgled različite, ali u srži bliske priče – sirove, kratke i iskrene pank eksplozije Željeznih pilula te razigranog, emotivno protočnog surf-pop putovanja Valova. Dva su benda i dva senzibiliteta, ali zajednička nit mogla bi biti neposrednost koja briše granicu između pozornice i publike.
Željezne pilule isporučile su kratak, klasični pankerski gig bez suvišnih ukrasa i odugovlačenja. Set je bio zbijen, direktan, bez predaha, baš kako pank i treba zvučati kad je najiskreniji. “Ženska histerija” otvorila je prostor toj sirovoj energiji, dok je “Moja persona” ukazala na njih kao bend koji ne glumi ništa izvan onoga što jest. U tom kontekstu posebno je zanimljivo zazvučala obrada “Deceptacon” Le Tigre, kao i njihova interpretacija “Šizofreničara” Bezzvuka, a koje su pokazale kako Pilule promišljeno biraju reference, ali ih filtriraju kroz vlastiti stil.
“Prirodno glup” došla je kao gotovo manifestna točka večeri, dakle kratko, jasno, bez zadrške. Bend i dalje funkcionira na istoj frekvenciji kao i kad smo ih prije nekoliko godina, još kao srednjoškolke, slušali na Empeduja punk festivalu, no ovog se puta osjetio oproštajni ton, jer naime, ovo im je bio zadnji koncert.
S druge strane večeri, Valovi su ponudili sasvim drugačiji tempo. Njihov nastup bio je ujedno i promocija novog albuma “Barbados”, što se osjetilo već od prve pjesme, novog singla kojim su otvorili set. Od samog početka uspostavili su iznimno toplu i prirodnu komunikaciju s publikom, stvarajući gotovo prisni, “dnevnosobni” ugođaj unutar klupskog prostora.
Valovi / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ
Njihov zvuk, mješavina synth popa, surferske ležernosti i skejterske neopterećenosti, funkcionirao je dosta kontrolirano. Nije tu bilo viškova, dinamika je bila precizno dozirana, s osjećajem za prostor i trenutak. “Što bih bio bez zvuka” naglasila je tu igru između tišine i punine, dok je niz novih pjesama prirodno klizio jedna u drugu, bez naglih rezova.
Stari hit “Sladoled” dočekan je s kolektivnim prepoznavanjem, dok su “Tražim te” i “Naša smijanja” učvrstile emotivnu liniju seta. Poseban detalj večeri bilo je i gostovanje back vokala, kada im se na scenu pridružila Anja, bivša učenica frontmena Gorana Bonete, a upravo u pjesmi posvećenoj školskim danima.
Da zaključimo, cijeli bi se nastup Valova mogao opisati stihom iz njihove “Tišine”: “više volim putovanje od same destinacije”. Mogao bi to biti i opis same poetike Valova – njihova glazba doista više živi u kretanju nego u dolasku.
Valovi / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ
Valovi / Foto Nikola BLAGOJEVIĆ
