U petak navečer na pozornicu Pogona, u sklopu Impulse Festivala, stiže ABOP, bend koji već godinama briše granice između koncerta i klupskog iskustva.

Njihovi nastupi fizički i zvučni udari koji jednako pripadaju techno podiju i rock nasljeđu, a riječkoj publici takav intenzitet nikad nije bio stran. Povod je i njihov aktualni album “Masters of Afters”, izdanje koje zaoštrava prepoznatljiv izraz i potvrđuje status jednog od najuzbudljivijih domaćih live projekata.

Uoči nastupa u gradu koji, kako i sami kažu, “ne traži puno objašnjavanja”, razgovarali smo s Bogumilom Kulagom o riječkoj publici, filozofiji “aftera”, novom materijalu i onome što publiku čeka kada se svjetla u Pogonu ugase, a buka preuzme.

Izravna poruka

Impulse Festival već 13 godina drži živom specifičnu kulturu slušanja, angažiranu publiku, pažljivo kuriran program. Što vam znači nastupiti upravo tu, i kakav je vaš odnos s riječkom scenom?

– Rijeka je grad kojem ne treba puno objašnjavanja. Tu postoji snažan pečat glazbene tradicije zbog kojega publika dolazi spremna na koncerte. Možemo odmah krenuti ozbiljno, bez zagrijavanja, pa je i nama odlično od samog početka. Zbog toga najviše i volimo riječku publiku. No nonsense.

Rekli ste da vam je jedina prava misija “rascijepiti bend na pozornici uz zvukove nesnosne buke”. Što to konkretno znači za publiku koja vas možda prvi put vidi uživo, što ih čeka u Pogonu?

– Riječankama i Riječanima ne treba puno objašnjavati, a ostalima bismo poručili: “When in Rome, do as Romans do.”

Novi album “Masters of Afters” zvuči žešće od prethodnih izdanja, dominira acid zvuk koji povremeno zalazi u trance ili techno dinamiku. Odakle je došao taj pomak prema brutalnijoj estetici?

– Vječna i nepresušna dinamika ljudskih odnosa u interakciji s bunuelovskom estetikom sadašnjeg modernog svijeta, neminovno dovodi do nešto snažnije i izravnije poruke.

Stalno afteriramo

Naslov albuma, “Masters of Afters”, odgovara i imenu benda. Što je za vas “after” kao kulturni i glazbeni prostor?

– Nekim ljudima nikad nije dosta, neki su prespavali party pa traže što je još ostalo, neki i ne znaju gdje se nalaze u prostoru i vremenu, a svi su ti ljudi dobrodošli u posljednji noćni autobus za Nigdjezemsku. Bitno je imati suputnike čije nam prisustvo olakšava snalaženje jer više nitko nema ikakvu jasnu viziju budućnosti.

“After je bolji od partyja”, to je bila provokativna izjava kad ste počeli, a danas je gotovo aksiom na domaćoj sceni. Nakon 15 godina, stoji li ta tvrdnja još uvijek ili je možda već vrijeme za neko novo geslo?

– After je riječ koja dobro stari, protokom godina može poprimiti mnoga idiosinkratična značenja, više ili manje funkcionalna ili spiritualna. Izjava koja vječno promiče optimizam. Sve se može shvatiti kao da je “sadašnji trenutak” uvijek “after” nekog “partyja”. Stalno afteriramo.

Novi album je proglašen najboljim domaćim albumom 2025. u Nacionalovoj anketi kritičara, a bend je dobitnik nagrada Rock&Off, tj. nagrade publike i nagrade za izvođača godine, te Elector nagrade za album godine. Kako nosite te titule, navikavate li se na njih?

– Nagrada sa sobom nosi hvalospjeve stvarne i zamišljene publike. Kad smo bili mlađi, bilo je više zamišljene publike, izmaštano, nebrojeno mnogo te zamišljene publike. Zamislite kao da vam svi koji postoje, gledaju televiziju, čitaju i gledaju medije, žele čestitati na tom velikom uspjehu, i sva vaša bit je zaslijepljena prekrasnim kolektivnim snopovima hvalospjeva. Sad kad smo u drugoj polovici života, znamo da se jedino u sjenama skriva i otkriva život, zamišljene publike više i nema, a realno, jedina jasna i stvarna publika smo si mi sami jer se najviše družimo sami sa sobom i jedni s drugima… Ali drago nam je da se ljudi vesele zbog nas.

Vizualni aspekt

ABOP je od početka karijere pratio spektakularne vizuale s potpisom nekih od ponajboljih domaćih vizualnih umjetnika. Kako izgleda suradnja s vizualnim umjetnicima, nastaje li to paralelno s glazbom ili vizualno dolazi kao reakcija na gotov zvuk?

– Naša glazba dolazi u kombinaciji s dizajnom svjetla pod komandom Andrije Santra. Surađujemo skoro 10 godina i on u stopu prati našu glazbu s prstima na obaraču poluautomatskog mixera za svjetlo. Naša sjećanja iz mladosti su glazba na winampu i njegov vizualizator, a kad ostarimo, sjećat ćemo se ABOP-a i Santrinog lighta. Dakako, zvuk gusjenica amplificira Igor Ivanković, tako da svi koji čuju i svi koji vide, znaju da smo došli.

U doba kad producent s laptopom može replicirati gotovo svaki zvuk, vi i dalje gurate žive bubnjeve na pozornicu. Je li to još uvijek svjestan otpor digitalnoj udobnosti ili je to jednostavno jedini način na koji vaša glazba uopće može disati?

– Svaku osobu drugi vragovi gone. Nas već 20 godina pere ovo što radimo, sve se mijenja, a uvijek je isto. Mislim da ćemo tako i dalje.