Darko Rundek i njegova Ekipa, ali i članovi Haustora, ovog će petka zasvirati u Nugentovom parku na Trsatu u sklopu Rijeka Summer Festa.

Pojačani Zoran Zajecom Zexom na gitari i pratećem vokalu i Damirom Pricom Caprijem na tenor saksofonu, Rundek i Ekipa pridružuju se bogatom lineupu festivalske večeri. Uz Grapevine Babies, Natali Dizdar i, Porto Morto koji će zasvirati prije headlinera, Trsat očekuje večer ispunjenu glazbom. Razgovorom s Darkom Rundekom najavljujemo novo izdanje festivala na krovu grada.

Ovog petka dolazite nam u Rijeku na Rijeka Summer Fest. Kakav sentiment u vašem životu budi naš grad? Kakvim ga poznajete i na što vas podsjeća?

– Rijeka je uvijek za mene bila vrata čarolije. Godinama sam s roditeljima odlazio u Veli Lošinj. Trajekt je prvo išao iz Rijeke, a kasnije se prebacio na Brestovu, ali je svejedno trebalo proći kroz Rijeku, pozdraviti more i osjetiti slatko iščekivanje koje nose ljetni praznici. Duboko tamno more, njegov miris, neka posebna atmosfera Kvarnera ugradili su se u mene. Kad se sjetim posljednjih posjeta Rijeci, vraćaju mi se mnogi nezaboravni koncerti i prekrasna osjetljiva i upućena publika. Posebno se rado sjećam jednog od prvih koncerata Rundek Eko Kvarteta u HKD-u i posljednjeg u hangaru Exportdrva gdje je bila cijela Ekipa, koji je zapravo trebao biti na Gradini, ali je prebačen zbog kiše. Tad se činilo da će biti grozno u tom betonu, a ispalo je super!

Bogat spoj!

U nedavnom intervjuu govorili ste o posebnosti koncerata na otvorenom. Imate li pretpostavku što vas očekuje na Trsatu, »na krovu Rijeke«, pozornici koja posljednjih godina budi velik interes?

– Svirali smo tamo dvadeset i prve, mislim. To je stvarno poseban ambijent. Veselimo se tamo opet doći.

Bilo da se pjeva »Apokalipso, »Makedo«, »Uzalud pitaš« ili druge, vaše pjesme nerijetko obilježavaju rapsodični aranžmani i opisuje ih se svevremenskim. Danas kada ih slušate ili izvodite, biste li za njih rekli da su dobro i kvalitetno ostarile?

– Ove godine se koncentriramo na pjesme koje sam napisao za Haustorov album »Bolero« jer slavimo 41 godinu od njegovog objavljivanja. Gotovo sve pjesme s tog albuma svirao sam s raznim postavama sve ove godine, dobile su razne aranžmane i uvijek su mi bile izazovne i inspirativne. To su »Ena«, »Sejmeni«, »TV man«, »Šejn«, »Šal od svile«… Ono što je ove godine posebno jest da ćemo ih u Rijeci svirati zajedno s Damirom Pricom Caprijem, saksofonistom, klavijaturistom, i gitaristom Zoranom Zeksom Zajecom, s kojima sam taj album snimio. Dolazi dakle Ekipa, bend s kojim sviram već skoro deset godina, s velikim veseljem pridružuju nam se i članovi Haustora koji su dali boju slavljeničkom albumu. Bogat je to spoj! Upravo smo se vratili s velikih koncerata u Beogradu posvećenih rijekama, pa je Rijeka s Rječinom pravo mjesto za nastavak te serije. Imamo odličan program, probili smo led i u punoj smo formi.

Sandra Hržić

Mnoge pjesme ili opuse izvođača opisujemo »ljetnima«. Biste li se složili da uslijed razigranosti i lepršavosti, a ne nužno i jedino zbog »djevojaka u ljetnim haljinama«, u vašim pjesama u njima možemo čuti ljeto i da se one posebno dobro slušaju ljeti?

– Za početak »lepršava ljetna muzika« nije simpatična. Svoja najljepša ljeta proveo sam uz melankoličnu američku folk muziku, Dylana, Cohena, Stevensa… Meni moje pjesme prija svirati u ljetnim večerima, makar ne mislim da bi to morale biti najlepršavije od njih. Za »San ljetne noći« je važno da je magičan.

Prilično ste dugovječni u karijeri. Što vas drži toliko aktivnim te kako održavate svoju izvođačku formu?

– To što vi nazivate karijerom, a ja bih nazvao bavljenjem glazbom i poezijom, još me uvijek intrigira i veseli i kao autora i kao izvođača. Imam veliku sreću da život dijelim sa Sandom Hržić koja je dala veliki kreativni doprinos svemu što sam radio. Pod njenim utjecajem se i zdravo hranimo, stjecajem još nekih okolnosti ostavio sam se alkohola i duhana, što sve zajedno sigurno doprinosi vitalnosti.

Nastavno na to, postoje li posebna životna pravila kojih se držite pred kraj šestog desetljeća života?

– Napunio sam sedamdeset godina i nemam neka posebna pravila. Volim hodati divljom šumom i sretati njene neljudske stanovnike, pri čemu me često ražalosti pohlepna sječa. Volim surađivati s maslinama oko ulja. Volim piti vodu s izvora i onog vanjskog i onog tajanstvenog.

Zemlja, kamen, planine

O čemu razgovarate kada razgovarate sami sa sobom?

– Ono što me nadahnjuje, mami, nema veze s unutrašnjim razgovorom, dapače, nastojim ga ostaviti postrani.

Povrh nastupanja, snažno ste vezani uz more, stoga što vam predstavlja ljeto u dolasku?

– Dok sam bio mladić, more mi je više značilo. Kako vrijeme prolazi, više me privlači zemlja, kamen, bilje, planine, polja. More je velika tajna i čudo, ali se s njim imam više mira povezati u godišnja doba koja nisu turistička sezona. Za vrijeme sezone dosta sviram i putujem, ali tad rijetko bude mira za uživanje u moru.

I za kraj, kojim stihom iz svojih pjesama biste naše čitatelje pozvali na svoj koncert na Trsatu?

– »Postoji tajni grad, u njem si čitav život zdrav i mlad; tajni grad, Po njemu mirno teku ulice; tajni grad, Ajde poljubi me i zbuni se, hej bejb!«