Riječki Valovi ovog tjedna nastupaju na 13. Impulse Festivalu. Skupa sa zagrebačkim punkericama Željeznim pilulama dobrom atmosferom zapljusnut će publiku 25. travnja u The Rock Pubu na Trsatu, kada će predstaviti novi album »Barbados«. Tim smo povodom razgovarali s jednim od članova benda, Goranom Bonetom.

Promjena pristupa

Debialbum »Svalbard« objavili ste 2020. u vlastitoj produkciji. Sada dolazite s albumom »Barbados«. Zašto je ime albuma opet ime nekog mjesta, i što simbolizira taj geografski skok, a možda i glazbeni?

– Toponimi su mi uvijek bili zanimljivi kao asocijacija u pisanju tekstova, u čemu i nisam pretjerano vičan. Na prvom albumu u pjesmi »Sladoled« spominje se »Svalbard« pa nam je to bilo najjednostavnije rješenje imena albuma, dok se na drugom albumu u pjesmi »Što bih bio bez zvuka« spominje Barbados. Prirodno je bilo da nastavimo lutati morima i oceanima, ipak smo mi Valovi.

Koncertna promocija albuma bit će ove subote u The Rock Pubu. Svira li se drukčije pred riječkom publikom koja vas poznaje od samih početaka, nego pred nepoznatom publikom negdje drugdje?

– Slabo smo uopće svirali pred nepoznatom publikom, nažalost. Djelomično je tome uzrok pandemija, djelomično naš ubrzani životni tempo i spor bendovski tempo. Volimo svirati i pred »našima« i pred »njihovima«, ali doma se uvijek više osjećamo kao na probi i puno je manje stresa. Jako se veselimo svirci, a raduje nas i predgrupa, mlade pankerice iz Zagreba, Željezne pilule. Samo zbog njih bi se isplatilo platiti osam eura kartu za taj koncert.

Potpisali ste za diskografsku kuću Menart i time na neki način ušli u novo glazbeno poglavlje. Kako se mijenja pristup snimanju kada iza vas stoji etablirana diskografska kuća, osjećate li više odgovornosti ili vam to zapravo daje više prostora za eksperiment?

– Ustvari se naš pristup promijenio još dolaskom Tina Margana, koji je potpuni profesionalac, za razliku od mene, Maura Matešića i Željka Drakulića. Osim toga, snimanje i mastering Mateja Zeca su definitivno poboljšali naš zvuk i dali nam vjetar u leđa. S Menartom smo se vrlo lako dogovorili i moramo priznati da nam godi pažnja izdavača na koju nismo naviknuli. Svakako nam potpis za izdavačku kuću dodaje i dozu odgovornosti koju dotad nismo imali, ali i dozu motivacije da više sviramo i stvaramo.

Valovi, Foto: Vladimir Mudrovčić

Melankolična sreća

Novi singl »Meni treba netko« bavi se temama prolaznosti života te ljudskom potrebom za bliskošću i dijeljenjem uspomena s drugima, a nosi optimističan ton uz suptilnu dozu nostalgije. Kako znate kada je neka emocija »zrela« za pjesmu?

– Kao što sam već napomenuo, nisam neki tekstopisac, a mene je zapala ta uloga u ovom bendu. Rijetko kad sam zadovoljan onime što napišem, ali uvijek stojim iza toga i ne mogu zamisliti da pjevam tuđe tekstove. Budući da najprije spontano smislimo glazbu pa tek onda, ponekad i na silu, smišljam tekst, uvijek se hvatam nečega što mi je u tom trenutku najbliže, a to je gotovo uvijek prolaznost i besmisao života, koji treba nekako ispuniti da ne bude uzaludan. Odmalena me ta tema mori, tako da ne čudi da je sjeta česta emocija koju prenosimo pjesmama, a jedan poznanik je to dobro sumirao komentarom na naš zadnji spot: »Izumili ste melankoličnu sreću. Bravo naši!«

Lokacija skejtparka u spotu novog singla pokazala se kao dobra metafora za neprestano traženje ritma kroz život, ali pretpostavljam da vam je simbolična jer i sami skejtate. Kakav vam je novi park, što znači za vas?

– Od članova benda sam jedino ja »propali« skejter i bmxer, ali ta supkultura nam je svima bliska. Otkako je obnovljen skejtpark koji je izgrađen kad sam bio u ranim 20-ima, puno se gotovo srednjovječne ekipe vratilo »na mjesto zločina«, uključujući mene. Atmosfera mi je toliko prijala da mi je odmah palo na pamet snimati spot tamo. Donijeli smo bačvu piva, svu opremu, prijateljica je napravila pohano, a mi zasvirali dok su skejteri izvodili trikove. Sve je bilo potpuno spontano i bez ikakvog scenarija, a vjerujem da smo tu nonšalanciju i dobru vibru​ uspjeli prenijeti na snimku. Jako me veseli obnova skejtparka, kao i vijesti da se još dva manja uskoro očekuju u riječkom prstenu. Skejteri, bmxeri pa i romobileri su veliki kreativci i treba im dati prostor za izražavanje.

Album na ploči

Valovi su nastali 2018. godine u jednom atomskom skloništu u Rijeci. Kako je uopće izgledao taj prvi susret, koliko je trebalo vremena da »val« uhvati pravi zamah?

– Nakon prestanka sviranja s Krajem programa te kratke avanture s jednim bezimenim bendom, Željko me pozvao da dođem na probu. Taj bend također nije imao ime, a osim Željka tu su bili i Filip i Mauro, članovi bivšeg Droida. Trebalo mi je dosta da se opustim u radu s novim ljudima, ali relativno brzo smo kliknuli i krenuli raditi autorske materijale. Do 2020. smo imali cijeli album, koji smo snimili kod Mirana u Studiju Palach, a koji je producirao Tino, sadašnji bubnjar Valova.

Žanrovski vas se smješta u indie rock, dok kao članovi benda svoj zvuk opisujete jednostavno – kao pop. Zašto inzistirate na toj jednostavnosti opisa, što je »pop« za vas?

– Volimo reći da je sve to pop budući da nas ipak najviše karakteriziraju jednostavne i pjevne melodije vokala. Kada nekome tko nije iz indie, punk ili rock zaleđa objašnjavam naš zvuk, uvijek kažem da to nije ništa naporno i da bi nas svatko mogao poslušati, što to je činjenica. Nedavno je netko s Radija Rijeka napisao »Valovi bez puno filozofiranja«, a to isto potkrjepljuje tu tezu. Iako se u našem zvuku čuje punk, rock, indie pa čak i emo pozadina, naša glazba ne iziskuje tešku koncentraciju.

Sami ste izjavili: »2026. je velika godina za Valove«. Što se krije iza te rečenice, i iza ove godine?

– Ono što nam je bio jedini uvjet kod potpisa za izdavača, izdavanje ploče, konačno će se ostvariti. To je stavka bucket liste koju nisam niti znao da imam dok se nije dogodila. Mislimo da će nam ova godina konačno donijeti više slušatelja, da ćemo ovom godinom izaći iz skloništa, što jesmo i doslovno, zbog tužnog naoružavanja Europe. Nadamo se konačno zasvirati izvan Rijeke i tu i tamo Zagreba, i da će za nas čuti svi kojima bi se naša glazba mogla svidjeti.