Na ovogodišnjem 79. Filmskom festivalu u Cannesu poljski redatelj Pawel Pawlikowski je drugi put nagrađen Zlatnom palmom za najboljeg redatelja za svoj najnoviji film »Fatherland«. Naime, istu nagradu dobio je za svoj prethodni film »Cold War« 2018. godine, koji je bio nominiran i za Oscar u kategoriji za najboljeg redatelja, četiri godine nakon što je Pawlikowski osvojio Oscar za film »Ida« u kategoriji za najbolji strani film.

U filmu »Fatherland« Pawlikowski se opet vreća periodu hladnog rata, a ovoga puta okosnica filma je povratak književnika Thomasa Manna u Njemačku 1949. godine i njegovo kontroverzno putovanje od Frankfurta (Zapadna Njemačka) do Weimara (Istočna Njemačka) kako bi primio nagradu Goethea u oba grada. No, »Fatherland« nije istinski biografski film, već redateljeva verzija ratom devastirane i podijeljene Njemačke u što je ukomponirana obiteljska drama Mannovih s tri glavna lika, Thomasom Mannom, njegovom kćeri Erikom i sinom Klausom.

Rad s njemačkim glumcima

Redatelja Pawela Pawlikowskog sreli smo u Cannesu, a u razgovoru s njim saznali smo mnoge zanimljive pojedinosti o nastanku ovog modernog remek-djela.

Kako ste odabrali tri glavna glumca?

– Oko Sandre (Hüller) se nisam nimalo dvoumio. Ona je izvanredna glumica, vrlo dobro poznajem njezin rad i zaista je volim u svakom filmu. Volim to što je vrlo realna i ne voli ispoljavati prazne emocije. Njezina gluma dolazi iz dubine, a njezine reakcije dogode se čudesno, bez ikakvih naznaka i sve izgleda potpuno nesvjesno, no prekrasno nijansirano. U ovoj ulozi nisam mogao ni zamisliti neku drugu glumicu. Glumca za ulogu Thomasa Manna tražio sam malo duže. U igri je bilo nekoliko poznatih njemačkih glumaca, no kada sam sreo Hansa (Zischler) odmah sam osjetio da je on savršen izbor. On je elegantan u svom izgledu, razmišljanju i ponašanju, kao da je iz nekog drugog vremena. Ima briljantan um, jer on je i pisac pun suptilnosti i ironije. Pročitao sam njegovu knjigu »Kafka geht ins Kino« što je vrlo kvalitetno štivo. Također, otkrio sam da je snimio sve Mannove »Dnevnike« za jedan podcast, što znači da je već znao što se odvijalo u Mannovoj glavi. August (Diehl) u ulozi Klausa Manna bio je doslovno pravi čovjek na pravom mjestu. Prije svega, on posjeduje tu neku vrstu dekadentnosti tog vremena, izvrstan je glumac i vrlo je kreativan i fleksibilan poput vrhunskog jazz glazbenika. U prvoj sceni on vodi vrlo težak dijalog koji je morao izgledati prirodno i on je to izveo briljantno. Pritom, on zaista poznaje i voli rad Klausa Manna i na našem prvom susretu poklonio mi je Klausov roman »Treffpunkt im Unendlichen«.

Jeste li scenarij pisali na njemačkom?

– Ne, scenarij sam napisao na engleskom i neke sam dijelove preveo na njemački, no kada su glumci počeli čitati tekst, sve je glatko prešlo na njemački. Glumci su vrlo obrazovani i načitani pa je bilo uživanje s njima diskutirati i raditi na dijalozima, a ja sam istovremano testirao kako tekst zvuči kada ga netko izgovara. August je također vrlo inovativan pisac koji je o Klausu Mannu znao mnogo više nego ja, pa je bio više od očekivanog pripremljen za ulogu i to mi je bilo od neizmjerne pomoći. Ja sam kao tinejdžer išao u školu u Njemačkoj, no godinama nisam govorio njemački, pa mi je bilo posebno uživanje raditi s njemačkim glumcima i ponovo govoriti jezik, a pritom se baviti njemačkom književnošću koju sam nekad također temeljito studirao.

Radikalni humanizam

Kakav je utjecaj na vas imala književnost Thomasa Manna?

– Nisam nikada bio veliki ljubitelj Thomasa Manna. U mladosti sam pročitao nekoliko njegovih knjiga, ali tek s godinama počeo sam cijeniti preciznost i promišljenost s kojom on opisuje svijet, a svaka njegova rečenica je suptilno razrađena. No, ideja za ovaj film nije bila direktno vezana za Mannovu književnost. Za mene je on ovdje bio zanimljiviji kao osoba u specifičnoj situaciji kao i odnos između njega, njegove kćeri i sina. Također, ja razumijem njegovu filozofiju što je neka vrsta sveobuhvatnog radikalnog humanizma, a takav humanizam suočen sa situacijom gdje je sve u raspadu, dvije naracije gdje svaka vuče na svoju stranu, za mene je bio vrlo zanimljiv dramski sukob.

Kako ste radili na dijalozima?

– Pisao sam i pisao. Također sam surađivao s Henkom (Hendrik Handloegten), iako je njegov način pisanja malo drukčiji, teško smo dolazili do dobrih rečenica. No, konstantno sam pisao i onda ostavljao dok ne bih našao nešto bolje. A kada sam počeo raditi s glumcima i čuo kako tekst zvuči, sve je iznenada dobilo smisao. Za mene je pisanje beskonačan proces. Ja nikada ne kažem: »Ovo je scenarij i sada možemo snimati film.« Stalno vršim izmjene, pokušavam nešto drukčije, ponekad pišem nove scene za vrijeme snimanja, tako da nikad ne pravim razliku između pisanja scenarija i režiranja filma, to je za mene jedan te isti proces.

Fiktivna verzija putovanja

Koje ste izvore koristili pri pisanju scenarija?

– Mnogo toga se može naći o tom putu, a i sam Thomas Mann je o tome pisao. To putovanje je, ustvari, bilo mnogo duže od onoga u našem filmu. On je tada bio i u Stuttgartu, Münchenu i Nurembergu. Meni je, ustvari, poslana biografska knjiga o Thomasu Mannu »The Magician« Colma Toibina, s prijedlogom da je adaptiram za film. To sam odbio, no zaintrigirala me epizoda o njegovom posjetu Njemačkoj 1949. godine. Pronašao sam i vrlo zanimljivu knjigu »Thomas Mann – von nahem erlebt: Chauffeurs Erinnerungen«, koju je napisao Georges Motschan, stvarni vozač Thomasa Manna na njegovom putu u Weimar. U filmu ga vozi njegova kći Erika, ali moj film je više fikcija nego stvarni biografski film. Ja sam mnogo toga pročitao i proučio, na kraju sam sve promijenio i napravio svoju, fiktivnu verziju tog putovanja. Erika nije ni bila s ocem na tom putu. Ona je bila u Stockholmu i, zapravo, oboje su bili u Stockholmu kad je Klaus umro što se u stvarnosti dogodilo tri mjeseca prije putovanja i jedino je istina da nitko od njih nije bio na njegovom pogrebu.

Najzanimljiviji rekvizit u filmu je impresivan buick u kojem se Mannovi voze Njemačkom.

– Da, i taj auto je vrlo bitan u cijeloj priči. Kada sam pročitao da je Thomas Mann u buicku putovao tim devastiranim krajolicima, u bijelom odijelu, jer on je uvijek bio vrlo elegantan, imao je mnogo odjeće poput Marlene Dietrich, za mene je to bio vrlo uzbudljiv vizualni poticaj, koji je u meni oživio cijelu priču. Zamislio sam ih u tom buicku kao u nekoj kapsuli u kojoj su bili zaštićeni od surove stvarnosti izvan automobila, a unutar tog auta izgledali su mi poput svemirskih putnika.

Vaši kadrovi izgledaju s jedne strane vrlo stilizirani, no s druge potpuno realni. Kako vam uspijeva kreirati takav kadar?

– Prije svega, to ovisi o tome što stavite u kadar, a ja uvijek nastojim naći mjesta za komadić realnosti. Osnovna ideja je bila da se stvori osjećaj reportaže uživo i iako su kadrovi malo stilizirani, to nije trebalo biti primjetno, iako će nekima to biti vrlo očito. Obično, kada se radi reportaža kamera se pomiče kako bi uhvatila ono što je bitno pokazati, a mi smo ovdje htjeli imati samo jedan dobar jak kadar i pustiti da se stvari događaju unutar njega. To je često bilo komplicirano. Glumci su radili svoje u prvom planu, a statisti su u pozadini također trebali jednako dobro odraditi svoj dio. Glumce je iritiralo da se toliko vremena troši na pozadinu, no ja sam u osnovi želio stvoriti život.

Lokacije i statisti

Možete li nam reći nešto o lokacijama na kojima ste snimali.

– Film smo snimali u Poljskoj, u pokrajini Donja Šleska, koja je nekad pripadala Njemačkoj. Lokacije smo tražili mjesecima i našli smo mnogo dobrih u različitim dijelovima Donje Šleske. Neke smo izgradili, ali mnoga mjesta na kojima smo snimali stvarno tako izgledaju. Uložili smo mnogo truda u traženje, no ja zaista volim taj dio posla, jer tražeći lokacije mogu se dobiti mnoge nove zanimljive ideje, kao primjerice scena uz rijeku kad oni stoje i gledaju krajolik. To nikada nije bilo u scenariju, ali kadar je izgledao prekrasno, pa zašto ga onda jednostavno ne staviti u film.

Autocesta kojom se voze iz Zapadne u Istočnu Njemačku izgleda isto kao nekadašnja autocesta Zagreb – Beograd. Gdje ste to snimili?

– To je snimano na jednom starom aerodromu koji se više ne koristi, a ti stari njemački autobahnovi su upravo tako izgledali. Trebalo nam je doista mnogo vremena i ogromnog truda da pronađemo sva ta mjesta, a na isti način smo tražili i statiste za film. Ja sam inzistirao na tome da statiste pronađemo prije početka snimanja filma i na tome smo počeli raditi pet mjeseci prije početka snimanja. Za mene su statisti velik dio scenografije, ako ih iskoristite na pravi način. Obavili smo pravi casting, oko lokacija na kojima smo snimali, tražeći statiste preko agencija i oglasa u novinama, a scenografski asistenti su potrošili mnogo vremena praveći datoteke s fotografijama i videozapisima kako bi pronašli odgovarajuće fizionomije onih koji izgledom nalikuju ljudima iz tog perioda.

»Fatherland« je vrhunski film, no sigurno će se pamtiti i kao najkraći dugometražni film prikazan ove godine na festivalu u Cannesu.

– U mom ugovoru piše da film mora trajati najmanje 90 minuta, no ipak sam se izvukao s nekoliko minuta manje. Meni je dosta tog pregomilavanja svega i svačega i filmova koji su sve duži. Ponekad osjećam da se možda protivim pravilima, ali ja to ne radim zbog nekog glupog razloga, već mi to jednostavno daje osjećaj slobode. Za mene je najvažnije da svaka scena nosi težinu, da je jasna sama po sebi vizualno i emocionalno. Ne volim scene u kojima se stvari objašnjavaju ili se njima nepotrebno razmeće. Želim uhvatiti nešto realno iz zanimljivog ugla, vizualno, ali i narativno. Volim poeziju realnosti, ali ne zato jer je stvarna već zato što je u njoj nešto zanimljivo i poetično.