Sektor kulture u Hrvatskoj predugo se oslanja na opasnu premisu da je privilegij raditi ono što voliš dovoljna kompenzacija za niske plaće i neplaćene prekovremene sate. Pod krinkom strasti i entuzijazma, mladi visokoobrazovani profesionalci u Hrvatskoj godinama su gurnuti u krug volontiranja i nesigurnih ugovora. Ipak, novi projekt CultHeRit nudi rješenja za borbu protiv prekarnog rada u kulturi. Složili su se da rad iz ljubavi ne plaća račune i da su potrebni novi modeli zapošljavanja.

Kulturni sektor u Hrvatskoj postao je sinonim za prekarnu djelatnost u kojoj se od mladih stručnjaka unaprijed očekuje da pristanu na potplaćenost. Rezultat je kronično profesionalno sagorijevanje, odljev mozgova i tiha kriza institucija koje gube korak s novim generacijama. Odgovor na pitanje kako prekinuti taj začarani krug ponudio je EU projekt CultHeRit, koji je uspješno zaključen završnom konferencijom u Literarnom muzeju Petöfi u Budimpešti. Projekt je okupio partnere iz 13 zemalja Dunavske regije, među kojima je ključnu ulogu imao zagrebački Muzej za umjetnost i obrt, uz podršku Ministarstva kulture i medija RH.

Fenomen samoeksploatacije

Da problem potplaćenosti i nesigurnosti u hrvatskoj kulturi ima duboko ukorijenjene strukturne anomalije, potvrđuje i opsežan znanstveni pregled sociologinje Jake Primorac iz 2022. godine. Njezini podaci otkrivaju apsurdnu realnost hrvatske kulturne scene: čak pola zaposlenih u ovom sektoru ima visoko obrazovanje, što je dvostruko više od prosjeka ukupnog domaćeg gospodarstva. Unatoč golemom ulaganju u vlastito znanje, ovi visokoobrazovani profesionalci ulaze na tržište rada kroz neplaćeno ili slabo plaćeno volontiranje koje često traje godinama. To stvara opasnu klasnu nejednakost jer u kulturi uspijevaju opstati isključivo mladi ljudi čije obitelji imaju ekonomsku moć dugoročno financirati njihov besplatan rad.

Istraživanje Jake Primorac dodatno ogoljuje fenomen samoeksploatacije. Zbog visoke identifikacije s poslom koji doživljavaju kao poziv, kulturni radnici masovno pristaju na neplaćeni prekovremeni rad, dok takozvana umrežena društvenost briše granice između slobodnog i poslovnog vremena jer se poslovi redovito dogovaraju nakon radnog vremena, na izložbama i festivalskim druženjima.

Upravo na tom tragu, Muzej za umjetnost i obrt je kroz projekt CultHeRit odlučio teorijske probleme pretočiti u konkretnu institucionalnu praksu. Lokalni tim Muzeja za umjetnost i obrt, predvođen dr. sc. Vesnom Lovrić Plantić, Vedranom Ceranjom i Marijom Jurkić Flis, povukao je konkretne poteze protiv prekarnog rada. Muzej je donio službeni Pravilnik o mentorstvu za novozaposlene djelatnike i kustose pripravnike, čime je mladima osigurana struktura umjesto lutanja. Istodobno, kroz jednogodišnji pilot-projekt zaposlena je mlada dizajnerica vizualnih komunikacija, što se pokazalo kao dvostruki dobitak: mlada stručnjakinja dobila je stabilan i pravedan angažman, a Muzej je uštedio novac ukidanjem potrebe za vanjskim suradnicima.

Novi model zapošljavanja

Završni skup u Budimpešti bio je idealna platforma za pokretanje novih, zajedničkih strategija na europskoj razini. Tako je Thomas Philipp iz Linza predstavio novi model zapošljavanja u sektoru kulturne baštine, dok je Stefan Cibian iz Rumunjske ponudio rješenja za lakše otvaranje i bolju pristupačnost radnih mjesta u cijeloj Dunavskoj regiji. U toj su raspravi mađarski državni tajnik za kulturu Zsolt Sári te Graham Bell, član Upravnog odbora ugledne organizacije Europa Nostra, jasno podcrtali da kultura više ne smije ovisiti isključivo o entuzijazmu pojedinca.

Upravo je to ključna poruka projekta CultHeRit koji je, sufinanciran sredstvima Europske unije kroz Program Interreg Dunavska regija, ponudio konkretan zaokret. Svi stvoreni alati i strategije ostaju kao trajan institucionalni štit, osmišljen kako bi rad u kulturi prestao biti tek iscrpljujuća usputna stanica, a postao stabilna, pravedno vrednovana i održiva profesionalna karijera za nove generacije.