Irački film »No Paradise If You Are Killed By A Woman« (»Nema raja ako te ubije žena«) prikazan je na ovogodišnjoj 83. Mostri u Veneciji u izvannatjecateljskom programu Fuori Concorso. Ova izuzetna ratna drama prati Vyan (Avan Jamal), glavnu protagonisticu filma, koja je snajperistica ženske kurdske postrojbe, no njezina borba protiv ISIS-a je vrlo osobna. Glavni cilj joj je da spasi mlađu sestru koja se kao zarobljenica nalazi u Mosulu, potpuno uništenom gradu pod kontrolom ISIS-a u koji nitko ne može ni ući ni izaći.

Redatelj i scenarist filma je Halkawt Mustafa, koji je rodom Kurd, no kao dijete doselio je u Norvešku gdje i danas živi sa svojom obitelji. Njegovi su filmovi dosad prikazivani na mnogim prestižnim festivalima, a njegov dokumentarac »Hiding Saddam Hussein« (»Skrivajući Saddama Husseina«) bio je najgledaniji dokumentarni film u arapskom svijetu. Godine 2014. radio je kao ratni reporter izvještavajući s ISIS-om okupiranih područja, pokrivajući norvešku, dansku i švedsku televiziju, a nelijepa sjećanja iz tog perioda bila su najveća inspiracija za ovaj film. »Ja volim realnost života, volim sretati stvarne ljude u njihovim realnim okruženjima jer od toga mogu mnogo naučiti«, rekao nam je Halkawt Mustafa.

Za vrijeme Mostre objavljeno je da je upravo njegov film »No Paradise If You Are Killed By A Woman« odabran kao irački predstavnik za Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma pa smo, naravno, razgovor s Halkawtom Mustafom započeli čestitajući mu na ovoj lijepoj vijesti.

Kurdske ratnice

– Hvala. Prije deset godina moj film »El Clasico« je također bio irački kandidat za Oscar, no ovoga puta je filmski odbor koji sačinjavaju i Kurdi i Arapi, suniti i šijiti, jednoglasno izabrao moj film, a zbog toga sam posebno sretan.

Odakle dolazi naslov filma?

– Taj natpis smo vidjeli u Mosulu. Pripadnici ISIS-a su se zaista bojali da ih ne ubije žena jer za njih je to značilo da neće ići u raj. Meni se taj tekst dopao i želio sam ga pokazati na početku filma, no mom producentu se toliko svidio da je htio da to bude naslov filma. Rekao sam mu da je to predugačak naslov, no ostatak ekipe je polako sve više stao na njegovu stranu. Barem pola godine smo diskutirali je li naslov predugačak ili ne, no, iako su se svi složili da je predugačak, svi su se također složili da je to dobar naslov za film. Originalni natpis u prijevodu glasi: »Ti nećeš vidjeti raj ako te ubije žena«, a mi smo ga malo skratili u: »Nema raja ako te ubije žena«. Ta parola je kružila među ISIS-om, što ih je činilo da budu okrutniji prema ženama i zaista su mrzili žene ratnice, no s druge strane, ta rečenica je bila izazov i za kurdske ratnice da se bore protiv njih s većim žarom.

Mene je, doslovno, privukao naslov da odem pogledati film.

– To samo govori u prilog da je uvijek dobro oko sebe imati pametne suradnike, a moj producent John M. Jacobsen je jedan od tih; on je jedan od najboljih norveških producenata.

Je li, možda, Joanna Palani, dansko-kurdska aktivistica, za čije je hvatanje žive ili mrtve ISIS raspisao nagradu od milijun dolara, koja je bila snajperistica i borila se u postrojbama Pešmerga, bila na neki način inspiracija za junakinju vašeg filma?

– Ne, nisam nikada sreo Joannu Palani, a inspiraciju sam našao u svim ženama koje su se borile protiv ISIS-a. Ja sam išao na bojišnicu sa ženskom postrojbom Pešmerga i tek nakon dva dana sam postao svjestan da je jedna od njih snajperistica, jer ustvari one nikad ne otkriju koja od njih je snajperistica. No nakon par dana što sam proveo među njima pričali smo o svemu i bio sam neizmjerno iznenađen i nisam mogao vjerovati da je ta žena koja se uvijek smiješila, kuhala, ponašala sasvim uobičajeno i prirodno, ubijala snajperom tako mnogo ljudi. I dva švedska snajperista u filmu, na strani ISIS-a, bazirao sam na stvarnom događaju, jer dok sam bio tamo često se govorilo o ISIS-ovom snajperistu koji je bio iz Velike Britanije, koji je bio DJ. Potpuno nevjerojatno – DJ koji je za ISIS došao ubijati ljude. ISIS je, ustvari, bila vrlo međunarodna grupa i velik broj njih došao je iz Europe. Iako je ovaj film potpuno fikcija, sve se temelji na iskustvima ljudi koje sam sreo na ratištu u Mosulu, Kabulu ili Raqqi, jer strahote rata su posvuda iste.

U ratnoj zoni

Je li vam bilo teško pronaći kurdsku glumicu za glavnu ulogu?

LA BIENNALE DI VENEZIA

– Naći glavnu glumicu za ovaj film bio je zaista velik problem i doslovno smo je tražili nekoliko godina. Prvi casting smo imali u Bukureštu, s četirima rumunjskim vrlo slavnim glumicama, no ja sam osjećao da nije dobro da u ovom filmu bude neko poznato lice. S druge strane, zaista sam pokušavao naći nekoga iz regije i, naravno, bilo mi je bitno da, zbog cijele priče, ona govori kurdski jezik. Ja sam bez problema mogao film napraviti na engleskom, ali identitet filma zasigurno ne bi bio isti, a ja sam doista želio da priča filma i sve činjenice bude prikazane što realnije. A onda sam našao Avan Jamal i bio sam presretan kad je prihvatila ulogu, koja je zaista bila vrlo zahtjevna. Ona je sve akcijske scene sama odigrala, nitko je nije mijenjao, ništa nije lažno; ona je pucala iz pravog snajpera s pravim mecima, sve je stvarno. Prije početka snimanja tri mjeseca je provela s trima različitim trenerima kako bi naučila samoobranu i kako bi naučila pucati iz snajpera. A kada smo konačno riješili problem glavne glumice, počeo je problem s mjestom snimanja. Svi su me tjerali da to napravimo u Maroku ili Jordanu, jer tamo je bilo sigurno i lako je bilo naći efikasnu filmsku ekipu, ali ja sam želio snimati na stvarnim lokacijama u Mosulu, iako su me svi savjetovali da to ne učinim.

Ali vi niste nikoga slušali i otišli ste snimati film u Mosul.

– Da. Sada su svi sretni zbog toga, a ja sam vrlo ponosan da sam u tome uspio, no priznajem da je to bilo nešto najluđe što sam ikada napravio, odvesti 200 ljudi u ratnu zonu i tamo snimati film. Ponekad smo čuli i eksplozije pa smo cijelo vrijeme bili u strahu, no možda je sve to pomoglo da film izgleda vjerodostojno i originalno. Na lokacijama smo snimali četiri tjedna, no zbog sigurnosnih razloga za odlazak tamo smo se pripremali dvije godine, a s nama je bio sigurnosni tim od sto osoba.

Ali, tamo sve izgleda potpuno devastirano. Kako ste uopće mogli tamo snimati i boraviti?

– Mi smo tamo sagradili vlastiti, ograđeni prostor koji je na neki način podsjećao na aerodromski terminal. Cijela filmska ekipa bila je cijelo vrijeme smještena unutar tog prostora i svi su bili u potpunoj sigurnosti. Mi smo bili na stvarnim lokacijama, ali za snimanje smo izgradili vjerne replike unutar našeg izgrađenog prostora. Malo problema smo imali samo s hranom, jer u tim uvjetima nije bilo lako zadovoljiti prehrambene navike ljudi desetak različitih nacionalnosti.

Posveta kćerima

Mali dio filma je sniman u Norveškoj. Jeste li tom epizodom na neki način željeli kritizirati norveške institucije pokazujući da nemaju previše empatije za stanje u kojem se nalazila protagonistica filma?

– Da ne dopuste svojim civilnim građanima da se bore u drugoj zemlji, nije samo stav Norveške. Tako je u cijeloj Europi. Time se jedino želi zaštititi domaći teritorij i interes svoje zemlje i društva od izvanjskog konflikta. Takvih je slučaja bilo jako mnogo, ne samo u Norveškoj, a ono što sam ja pokazao u filmu nije ništa jedinstveno. Živim u Norveškoj pa sam u filmu želio imati i jednu epizodu koja se odvija tamo. Dugo sam pokušavao pronaći moralnu poziciju kao filmaš, jer Irak i Norveška su veliki kontrast. Za mene je to bio vrlo težak dio filma. Na ovom projektu sam radio devet godina tražeći odgovarajući filmski jezik koji će spojiti ta dva svijeta. Kada sam prvi put snimio norveški dio, nije mi se svidio, pa sam sve snimio iznova promijenivši scenarij. Ja sam živio ovaj film. Kada na nečemu radite tako dugo vrijeme, to je kao odnos s nekim u koga se zaljubite, zatim se vjenčate, a nakon pet godina shvatite da sve baš nije perfektno i da nešto morate promijeniti. Znao sam što hoću, no trebao sam naći način kako da to ostvarim. I nije se radilo o novcu, već o dobroj suradnji s ljudima. Trebalo je svemu dati vremena da počnemo razumjeti jedni druge kao i priču koju smo željeli prenijeti na film.

A film ste posvetili svojim kćerima.

– Svaki put kada sam odlazio na ratište bojao sam se da ću poginuti i da više neću vidjeti svoje kćeri, i razmišljao sam o tome kako će one nastaviti živjeti bez mene. Vrlo sam sretan da ipak imam priliku gledati ih kako rastu i stoga sam im posvetio ovaj film. No, ja sam napravio ovaj film za sve žene, a posebno za kurdske žene koje se generacijama bore za svoje dostojanstvo i pravo na postojanje i koje su se u ovom ratu borile ne samo za sebe već i za slobodu drugih. Znam da ženama nije lako; imam sestru i majku i znam da nije lako biti žena u tim podnebljima, a posebno još biti u ratu i pod vlašću ISIS-a. ISIS je poražen, Mosul je oslobođen, ali još uvijek se traži na tisuće nestalih žena, a mnoge od njih koje su preživjele, posebno jezidske žene, žive danas s neopisivim traumama i u sramu zbog kojeg su se potpuno povukle iz društva, s djecom ISIS ratnika koja su im svakodnevni podsjetnik na stravu kroz koju su prošle.