"Za ljubav" Marka Škopa
Slovački redatelj sa zagrebačkom adresom Marko Škop odlučio je ljubavi pristupiti iz ponešto drukčijeg kuta
povezane vijesti
Iza nas je još jedan tjedan Zagreb Film Festivala, a u užurbanosti svakodnevice nije uvijek lako pronaći vremena, izdvojiti večer za kino i uhvatiti barem neki od naslova s bogatog festivalskog programa.
Srećom, stigli smo na barem jedan film, i to na hrvatsku premijeru filma „Za ljubav”, koja se održala u utorak navečer u Kaptol Boutique Cinema.
O ljubavi je na filmu već ispričano bezbroj priča. Ipak, slovački redatelj sa zagrebačkom adresom Marko Škop odlučio joj je pristupiti iz ponešto drukčijeg kuta.
Složeni odnosi
Njegov novi igrani film „Za ljubav” iza naizgled jednostavnog naslova skriva složene obiteljske odnose, naslijeđene traume i pitanje koje se prije ili poslije nametne gotovo svakome: znamo li doista voljeti bez očekivanja?
Na premijeri su se okupili članovi filmske ekipe, glumci i redatelji, ali i poznata lica, među kojima su bili i Ivana i Mile Kekin.
U dvorani je vladala ugodna, gotovo obiteljska atmosfera, no film koji je publika došla pogledati nije bio baš onaj uz koji se može bezbrižno opustiti.
Škop je, naime, pred gledatelje stavio priču koja ne nudi jednostavne odgovore, a još manje jednoznačne likove.
U središtu radnje je tridesetogodišnja neurologinja Anna, čiji je odnos s majkom ostavio duboke tragove na način na koji doživljava sebe i ljude oko sebe.
Susret s Marianom, suprugom teško bolesnog pacijenta u terminalnoj fazi amiotrofične lateralne skleroze (ALS), otvara joj pogled na sasvim drukčiju vrstu privrženosti.
Dok jedan odnos guši očekivanjima i potrebom za kontrolom, drugi pokazuje što znači ostati uz voljenu osobu i kada bolest promijeni gotovo sve.
Ni krivci, ni žrtve
Upravo u tom kontrastu film pronalazi prostor za pitanje gdje završava briga, a počinje potreba da drugoga oblikujemo po svojoj mjeri.
„Za ljubav” tako nije samo film o bolesti, niti tek o odnosu majke i kćeri. To je priča o obrascima koje nasljeđujemo, često i ne primjećujući da ih ponavljamo, te o pokušaju da ih jednom ipak prekinemo.
Glavne ženske uloge tumače Jana Kovalčíková, Ingrid Timková i Rebeka Poláková, a njihove se priče ne odvijaju u svijetu jasnih podjela na dobre i loše.

Škop pritom svoje likove ne nastoji prikazati ni kao krivce ni kao žrtve. Dopušta im da budu nesavršeni, katkada teški i nerazumljivi, baš kao što ljudi u stvarnosti često jesu.
Nakon projekcije uslijedio je pljesak, a večer se nastavila razgovorom s redateljem. Upravo je tada priča s filmskog platna dobila još osobniju dimenziju.
Važna uloga ALS-a
Škop je s publikom podijelio da je njegova majka preminula od ALS-a, bolesti koja u filmu ima važnu ulogu.
Odjednom je bilo još jasnije zašto su pojedini prizori i odnosi prikazani s toliko pažnje, bez potrebe za velikim riječima i pretjeranom dramatizacijom.
Razgovor je protekao u intimnoj i iskrenoj atmosferi, nalik onoj u vlastitom dnevnom boravku. Pričalo se, ponajviše, i o iskustvima koja oblikuju svakoga od nas.
A možda je upravo u tome i najveća snaga filma: ne pokušava gledatelja uvjeriti da ljubav sve može popraviti, nego ga potiče da razmisli koliko ona može biti zahtjevna.
Škopov film u hrvatska kina stiže početkom 2027. godine, a zagrebačka premijera pokazala je da se o njemu ima što reći i nakon što se u dvorani upale svjetla. Jer ponekad najviše ostanu upravo one filmske priče koje nas ne poštede neugodnih pitanja.