Mladi glumac Lovro Juraga pripada novoj generaciji glumačkih imena koja se sve sigurnije profiliraju na domaćoj sceni. Nakon televizijskih i kazališnih uloga, upravo je završio snimanje svojega prvog dugometražnog igranog filma, kriminalističkog trilera Exposure redatelja Alana Kralja, u kojemu nastupa i uz svojega oca, glumca Slavka Juragu.

Odrastanje u obitelji snažno povezanoj s glumom, u kojoj je i njegov brat Marko redatelj i glumac, nesumnjivo je utjecalo na njegov umjetnički put, premda priznaje da isprva nije planirao krenuti tim stopama.

Danas s jednakim entuzijazmom govori o glumačkim izazovima, iskustvu snimanja prvog filma i načinu na koji je gradio lik mladog fotoreportera Jana, ali i o glazbi koja je odmalena važan dio njegova života.

Otkriva koliko su mu otac i brat važni kao profesionalni oslonci, zašto ga privlače gluma, pjevanje i mjuzikli te kakve umjetničke izazove priželjkuje u budućnosti.

Upravo ste završili snimanje svojega prvog dugometražnog igranog filma, kriminalističkog trilera s elementima komedije »Exposure« redatelja Alana Kralja. Kakve dojmove nosite sa snimanja i što vam je ovo iskustvo donijelo kao glumcu?

– Sam proces snimanja je bio predivan. Ljudi koji su radili na setu su naprosto genijalni. Ispred svega to su dobri ljudi i k tome ogromni profesionalci. Napravili su okruženje u kojem bi se, ja mislim, svaki glumac osjećao ugodno.

Predivno je bilo gledati kako svi ti ljudi rade svoj posao s velikom ljubavlju. Sve je bilo pozitivno, zabavno i mislim da smo svi guštali. Vjerujem kako će se to osjetiti i u filmu. Prekrasno mi je bilo snimati, i ne mogu dočekat da vidim kako će to sve ispasti u finalu.

Predana ekipa

U filmu glumite uz holivudskog glumca Erica Robertsa, brata Julije Roberts, ali i niz domaćih glumaca među kojima su Filip Palčić i Slavko Sobin, dok se u glumačkoj ulozi okušao i popularni reper Jala Brat. Kako je izgledala suradnja na setu i jeste li od iskusnijih kolega naučili nešto novo ?

– Naravno, prekrasno smo surađivali. I Slavko i Emir Hadžihafisbegović i Tarik Filipović pa i moj tata Slavko Juraga, svi su tu bili za mene, ali i ja za njih. Jedna od najljepših stvari koja se dogodila na ovom projektu, a nije da se često događa, jest da smo svi disali skupa.

I oni koji su došli s većim iskustvom su se priključili toj našoj, mladenačkoj, entuzijastičnoj energiji i dali svoj maksimum. To kako su svi oni došli na set bez ega i pomogli nam je bilo prekrasno za gledati. Ja kao njihov kolega nisam osjećao nikakvu tremu, štoviše osjećao sam se sigurno i kreativno. Mislim da smo jako lijepo surađivali.

Radnja filma smještena je u Zagreb osamdesetih godina, a vaš lik, mladi fotoreporter Jan, slučajno fotografira ubojstvo i nađe se pred nizom moralnih dilema. Kako ste gradili taj lik?

– Sve mi je bilo izazovno. To je moj prvi dugometražni film, pa mi je jako stalo do svega. Trudio sam se napraviti što bolji luk lika i ne ispasti iz tračnica. Mislim, da sam kao i svi glumci, polazio od sebe.

Razmišljao sam puno o tome kako bi ja reagirao u pojedinim situacijama da sam karakter Jana. Nisam si puno zadavao unaprijed. Odredio sam neke parametre unutar kojih sam gradio karakter, ali cijela glumačka izvedba je išla direktno iz partnera i toga što oni govore.

Pustio sam da me iznenađuju njihove replike i reagirao na njih. Imali smo predivno vodstvo našeg Alana, ali i svih ostalih suradnika na setu. To je možda i najljepša stvar od svega.

Exposure bi pred publiku trebao stići 2027. godine. Što biste najviše voljeli da gledatelji prepoznaju u tom filmu i je li Vam rad na njemu otvorio nove perspektive o vlastitim glumačkim mogućnostima?

– Volio bih da publika prepozna da su to radili isključivo mladi ljudi. Volio bih da prepoznaju koliko je taj scenarij predivan, a napisao ga je i izrežirao netko tko je samo veliki ljubitelj filmova, a opet na način da to može parirati velikim scenarijima.

Alan ima veliki potencijal i bilo bi mi jako žao da stane na ovome. Također, volio bih da prepoznaju to koliko smo imali talentiranu i predanu ekipu iza kamere.

Po meni Filip Šarić, naš direktor fotografije, jedan je od, ako ne i najbolji mladi snimatelj u Hrvatskoj. On je posložio tako dobru, predanu i vedru ekipu koja nam je svima svaki dan davala još jedan dodatan vjetar u leđa.

Volio bih da prepoznaju to s kolikom smo mi ljubavlju i srećom napravili ovo, ali i također da za ovako nešto nije nužno imati stotine ljudi na setu. Da, bilo bi lakše da nas jee bilo više, štedjelo bi se na vremenu, ali čar je upravo u tome da je to radilo dvadesetak ljudi koji vole raditi svoj posao i vjeruju u ovaj projekt.

To je upravo i ono što ovaj projekt čini posebnim. Vjerujem da će ih biti još i da ćemo svi skupa raditi na svima, na ovaj ili onaj način jer bilo bi šteta da na ovome stanemo.

Čista sreća

Postoji li uloga koju biste posebno željeli odigrati, a za koju dosad niste dobili priliku? Privlače li vas više psihološki složeni likovi, komedija, klasika ili biste se najradije okušali u svemu?

– Stalno ponavljam ko papiga da bih volio odigrati karakter koji je kao Heath Ledgerov Joker pa se možda jednog dana to i ostvari. Vjerujem da će biti prilike za to. Tek sam krenuo, a put je dug.

Televizijska publika poznaje vas iz serija, a istodobno redovito nastupate u kazalištu. Kako raspoređujete glumačku energiju kada se obveze preklapaju? Koliko je zahtjevno prelaziti iz jednog glumačkog medija u drugi, osobito kada se snimanja i kazališne probe odvijaju istodobno?

– Izazovno je u svakom smislu, ali guštam u tome. Volim to kod glumačkog posla. Volim to što je jako dinamičan i raznolik. Nikad nije dosadno, uvijek se nove stvari istražuju, uvijek ponovo otkrivaš samog sebe.

Za to treba biti otvoren, ali ja se za sad to trudim bit i guštam. Jako volim i kazalište i film i serije, iz dana u dan sve više i jako me veseli sve što me čeka. Umara, ali lijep je taj osjećaj umora nakon dobro odrađenog posla.

Trenutačno vas gledamo i u seriji Slučajna obitelj. U kojem se prostoru osjećate izloženijim kao glumac, pred televizijskim kamerama ili na kazališnoj pozornici, gdje svaku večer izravno komunicirate s publikom? Je li vam popularnost otvorila nova vrata ili donijela i neka nova očekivanja?

– Iskreno, u mojem životu se ništa nije krucijalno promjenilo osim što drugačije raspoređujem energiju. Volim sve aspekte ovog posla i ni u čemu nemam neku pretjerano veliku tremu.

Uvijek postoji, ali mislim da je to više adrenalin, veselje i ljubav prema ovom poslu. Veselim se svakom svom partneru u kadru i na sceni. Ovaj posao je čista sreća i nikada ne znate što vas čeka, i to je i najljepše kod njega. To je i jedino važno, da uživam u tome što radim i da mi je lijepo, a sve što dolazi dodatno to je samo plus.

Bez zadrške

Odrasli ste u obitelji u kojoj je umjetnost bila dio svakodnevice. Vaš je otac Slavko Juraga dramski prvak, a brat Marko redatelj, glumac i umjetnički voditelj Aplauz Teatra. Jeste li odmalena znali da ćete krenuti glumačkim putem ili ste u jednom trenutku razmišljali o nečemu posve drukčijem?

– Puno sam puta do sad već pričao o tome, ali istina je da nisam planirao biti dio ovog svijeta. Negdje je postojalo to da me to veseli i da mi je to lijepo, ali nikada nisam mislio da ću stvarno postati glumac.

Možda je stvarno bilo suđeno, ali eto kako je nekome tata odvjetnik pa on postane odvjetnik tako sam i ja postao glumac. Ali, ne zato što je tako bilo najlakše, nego sam shvatio da to stvarno volim. Zahvalan sam tati i bratu na svim mentoriranjima do danas i uvijek će mi uz mamu, biti najveći oslonci kako u poslu tako i u životu.

Kako gradite vlastiti profesionalni identitet, neovisno o obiteljskom nasljeđu?

– Držim se izreke: »Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem.« Svakog dana učim i od ljudi oko sebe i od samog sebe, ali i od svojih najbližih. Pred tatom i bratom mogu biti i najbolja i najgora verzija sebe i to je najljepše od svega jer nema potrebe za ikakvim maskama.

Mislim da je to najljepše kod našeg odnosa, da bez ikakve zadrške razgovaramo o svemu. To je možda nekad i teško jer možeš čut istinu koja boli, ali zato smo si tu.

Koliko razgovarate o svojim projektima unutar obitelji? Dajete li jedni drugima iskrene kritike?

– Apsolutno da! Kao što sam rekao, to je i najljepše kod našeg odnosa. Iskreni smo, možda i nekada preiskreni, ali zato i imamo tako lijep, iskren i otvoren odnos. Uvijek ćemo se i najviše voljeti, ali i najviše kritizirati.

Sinkronizacije

Uz glumu, njegujete i glazbenu stranu svoje osobnosti. Završili ste četiri godine glazbenog obrazovanja, svirate klavir i pjevate, a pobijedili ste i u emisiji Zvijezde pjevaju s Vjekom Ključarićem. Koliko vam glazba danas znači i biste li je voljeli ravnopravnije uključiti u svoju profesionalnu karijeru?

– Da, glazbu jako volim i poštujem. Svaki dan nešto pjevam. To me opušta i volim to. Prati me svuda gdje idem, ali i za to su zaslužni brat i tata. Možda čak za taj segement malo više brat.

Od malena gledao sam mjuzikle i slušao kvalitetnu glazbu. Mjuzikli su mi definitivno jedan od najdražih žanrova i jako guštam u njima. Volim taj spoj glume, pjevanja i plesa.

U mjuziklu Cabaret povezali ste glumu, glazbu i pokret….

– Cabaret mi je jedan od dražih projekata koje sam do danas radio. Jako lijepo vodstvo smo imali i kolege su bili naprosto genijalni. Jako smo se lijepo i družili i radili i mislim da se to vidi na sceni. Naravno da bih volio jer jako volim taj format, a tko zna, možda i bude nekada ponovo prilike da se iskušam ponovo u tome.

Publika Vas poznaje i po glasovnim ulogama u sinkroniziranim filmovima, među kojima je i Willy Wonka. Koliko se gluma pred mikrofonom razlikuje od one pred kamerom ili na kazališnoj pozornici? Što Vam je u tom obliku glume najveći izazov?

– Obožavam sinkronizacije, rekao sam jednom prilikom kada bi postojala mogućnost svakodnevne sinkronizacije i da to radim osam sati, to bih definitivno radio. Jedini izazov je sve to na što prirodniji način prenijeti u duh našeg jezika.

Najčešće su sinkronizacije na engleskom pa ih prevodimo. Nekada zna biti izazovno, ali ja to zaista jako volim to raditi. Veseli me svaka i nadam se da ću ih još puno odraditi.

West End

U slobodno vrijeme volite putovati. Koje Vas je putovanje najviše obilježilo i postoji li mjesto na kojem ste se toliko dobro osjećali da ste poželjeli ostati dulje ili čak ondje živjeti?

– London mi je definitivno do danas najdraži grad, čak sam i pomislio da bih tamo mogao i živjeti. Zaljubio sam se u West End i mjuzikle, a i grad i ritam života su mi se jako svidjeli. Imam još nekih destinacija koje nisam posjetio, ali siguran sam da hoću u nadolazećim godinama.

Publika vas upoznaje kroz različite uloge, a mediji i kroz ono što se događa izvan njih. Kako se nosite s činjenicom da interes za glumca ponekad preraste u interes za njegov privatni život? Koliko vam je važno sačuvati prostor koji pripada samo vama?

– Jako mi je to važno jer smatram da ne treba miješati poslovno i privatno. Lijepo je tu i tamo podijeliti neku sretnu vijest, ali kada to postaje važnije od nečijeg rada to nije zdravo.

Mislim da je ljepše u javnosti predstavljati se kroz svoj rad nego kroz to s kime smo i što radimo u slobodno vrijeme. Ne kažem da neću to podijeliti s ljudima, jer znam da je to isto nekome zanimljivo, ali trudim se dijeliti više na poslovnoj razinu. Ostalo ću uvijek dozirati.

Kada pogledate dosadašnji put, što biste sljedeće voljeli napraviti, a još se niste usudili ili vam se nije pružila prilika? Postoji li uloga, redatelj ili projekt o kojem posebno maštate ili vam je važnije ostaviti prostor za prilike koje još ne možete predvidjeti?

– Iskreno mislim ako je za nekoga nešto predviđeno da sve dođe u pravom trenutku, a što ne dođe da nikad ni neće. Uvijek sam otvoren za sve zadatke i suradnje. Kao što se to može i vidjeti iz mojih projekata.

Vidim li se u opisu, svakako ću se i okušati. Volim i glumu i pjevanje i ples i sve neke ostale vrste zadataka koje su mi se do danas pružile. Pa sad idem gdje god me put nanese. Samo bih volio raditi s dobrim i dragim ljudima.

Obiteljski projekt

U predstavi Faustov Mefisto nastupili ste s ocem i bratom. Marko je režirao, otac Slavko igrao je Fausta, a vi ste sudjelovali u stvaranju glazbe i nastupali kao vokal i klavijaturist. Što vam je taj projekt značio na osobnoj i profesionalnoj razini? Je li bilo teško ostaviti obiteljske odnose izvan pozornice?

– Bilo je teško, ali u tome je bila i čar. Mislim da sam tada i shvatio da želim otići na prijemni ispit na ADU. Nisam htio nikad više u životu izgubiti taj osjećaj adrenalina.

Prekrasno je bilo raditi taj projekt, pogotovo zato što je naš tata time obilježio 40 godina karijere. Dobro smo surađivali, ali nismo tada stali, nastavili smo i na svim budućim projektima jednako lijepo surađivati.