Filmovi »Koke«, »Glavonja«, »Male stvari«, »Svadba«, »Yugo Florida« i »Sitni lopovi«. Redom sve naslovi koji su se našli na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, dok se jedno ime pojavilo na odjavnoj špici baš svakog od njih. Snježana Sinovčić Šiškov bila je jedna od najzastupljenijih glumica u glavnom programu festivala, s čak šest igranih filmova u kojima je ostvarila uloge.

Posebno se pritom istaknuo film »Koke« redatelja Igora Jelinovića, u kojem tumači slojeviti lik Tonine, žene čiji se privatni i obiteljski odnosi lome pod pritiskom suvremenog života, turizma i naslijeđenih obiteljskih tereta. Upravo joj je ta uloga donijela Zlatnu arenu za najbolju glavnu žensku ulogu, jedno od najvažnijih profesionalnih priznanja hrvatskog glumišta. Ipak, zbog obveza u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu Sinovčić Šiškov nije mogla ostati u Puli do završne večeri i osobno preuzeti nagradu.

Dok je publika u Areni gledala njezine filmske uloge, Sinovčić Šiškov istodobno je bila na kazališnoj pozornici. Ljeto joj prolazi u znaku Splitskog ljeta, obnova i repriza predstava, ali i rada na novoj predstavi, dramatizaciji romana »Herscht 07769« nobelovca Lászla Krasznahorkaija u režiji Ivice Buljana. Kazalište, kako i sama kaže, ostaje njezina prva ljubav, iako ju posljednjih godina publika sve češće susreće na filmskom platnu.

U razgovoru za Novi list govori o Zlatnoj areni, filmu »Koke«, odnosu kazališta i filma, suradnji s mladim autorima, glumačkom pozivu koji ju, kako kaže, i danas regenerira, ali i o društvu u kojem živimo te svijetu koji ostavljamo mlađim generacijama.

PEKLA ZANAT

Vaše je lice na platnu bilo najgledanije na ovogodišnjem Pula film festivalu, ali nagradu, nažalost, niste bili u mogućnosti preuzeti osobno. Kažete – u gužvi ste. Na čemu sad sve radite? Kako provodite ovo »radno« ljeto?

– Poklonila sam se publici nakon projekcije svakog filma u kojem sam igrala, a potom sam odjurila u Split. Na sam dan dodjele nagrada u Puli, ja sam igrala unaprijed najavljenu i već rasprodanu predstavu »Francuzica«. Splitsko ljeto je već započelo, a meni će bogme, biti vrlo intenzivno. Obnova i reprize predstava »Francuzica«, »Lisica«, te »Smij i suze starega Splita« i rad na novoj ulozi u nadolazećoj premijeri i praizvedbi dramatizacije romana »Herscht 07769«, nobelovca Krasznahorkaija, u režiji Ivice Buljana.

Jeste li ipak uspjeli pronaći trenutak za slavlje?

– Naravno da mi je bilo žao što nisam u Puli i što ne mogu slaviti. Ali, sutradan, kad su nagrade već bile poznate i objavljene, moj kolega i partner u »Francuzici«, Trpimir Jurkić, priredio mi je iznenađenje. Prvo mi je bilo neugodno i čak sam se malo ljutnula, a sad… Beskrajno mi je lijepo i dirljivo. Naime, po završenoj predstavi, na poklonu, Trpimir je zaustavio pljesak, koji i njemu pripada, i zamolio publiku da pozdravi moju Zlatnu arenu. Dakle, poklon i gromki pljesak prepunog gledališta, uz podršku nesebičnog kolege! Nije li to najdivnije slavlje za glumca?

»Koke«,«Yugo Florida«, Svadba«, »Sitni lopovi«, »Glavonja i »Male stvari«. Šest filmova, a vi jedna. Kako uspijevate? Koja je tajna?

– Nije to neka velika mudrost i specijalna sposobnost. Nisu svi ti filmovi nastali u jednoj sezoni, u godini dana. Film je maraton koji traje i nekoliko godina dok ne dođe do cilja i predstavi se publici. Moja velika zahvalnost i poniznost jest spram činjenice da sam imala sreću bit pozvana surađivati sa sjajnim autorima i sudjelovati u snimanju tih filmova.

Kako se uz sve uklapa i kazalište?

– A kazalište… Ja sam odrastala u kazalištu, gradila svoja glumačka sredstva, senzibilitet, pekla zanat. Taj proces još uvijek traje i mislim da, barem u mom slučaju, nikad ne završava. Kazalište je moja prva ljubav. Svi ostali mediji, pa i film, su došli kasnije. Ti drugi mediji, te meni novije ljubavi, ta istraživanja, upoznavanja, opipavanja… Oni nose novi eros, novu strast, drugačije uzbuđenje. Uživam i u jednom i u drugom.

OD KRVI I MESA

Biste li neki od ovogodišnjih projekata voljeli posebno istaknuti?

– Bez obzira na veličinu moje uloge, mog zadatka u filmu, teško da bih išta izdvajala. Trudim se da mi se angažmani, osobito snimanja, ne preklapaju. Tako, u tom određenom trenutku ta uloga kojom sam se momentalno bavila, bila je jedina i najvažnija na svijetu. Predavala sam se do kraja i davala sve najbolje od sebe što sam u tom trenu mogla i znala. Bilo bi nepravedno kad bih sada nešto izdvajala, tim više, jer sam iz svakog procesa izlazila bogatija i zanatski i stvaralački. I još nešto, meni jako važno, moja bogata poputbina su ljudi s kojima sam surađivala.

Nagradu ste osvojili za ulogu Tonine u »Kokama« redatelja Igora Jelinovića. Čini se da publika taj lik doživljava vrlo različito, nekima je pozitivka, drugima negativka. Kako ste je vi vidjeli dok ste je gradili?

– Bilo mi je jako važno da ne bude plošna. Mislim da je publika upravo zato doživljava različito. Na njihov doživljaj, ne samo lika Tonine, već cijelog filma, utječe i njihovo vlastito iskustvo. Toninu sam htjela predstaviti onako kako je ja vidim i kako se iskristalizirala kroz razgovore s Igorom. Osoba od krvi i mesa! Istodobno brižna, topla, raspoloživa, ali i manipulatorica, oštra, autokrat i prikriveni narcis. Uffff… Sad kad se osvrnem na taj dugogodišnji proces, zahvalna sam svima koji su sudjelovali u njemu. Leon Lučev mi je nakon snimanja poslao poruku: »Bila si izvrsna, mrzim te!« Ha, ha, ha, ha!

»Koke« otvara mali milijun aktualnih društvenih tema, od brige za starije, turizma koji nas pomalo »jede«, mladih koji su posve izgubljeni… Koliki je domet filma, što on zapravo može postići? Mislite li da može promijeniti išta?

– Stvaranje, ili promjena paradigme je dugotrajan proces, na koji utječe jako puno faktora. Nikad jedan film, jedno umjetničko djelo, pa ni umjetnost uopće, nije imala snagu da promijeni. Ali, imala je snagu da ukaže, progovori, ponekad i žestoko vrisne. Umjetnost, pa i film može ukazati, može nas senzibilizirati za neke teme. Potaknuti nas na promišljanja i razgovore. Ukoliko film, uopće umjetnost, ima snažan emotivni učinak, možda nam čak može pomoći da artikuliramo želju za promjenom na osobnoj razini. Kada se to dogodi kod više osoba, više jedinki, onda se događa kumulativno djelovanje i promjene su moguće. Ali ponavljam, to je dugotrajan proces.

»Koke« je premijerno prikazan na festivalu u Roterdamu. Što je zapad prepoznao u dalmatinskoj priči? Kakve su bile reakcije?

– Reakcije su bile fenomenalne! Moram priznat’ da se nisam tome nadala. Zapravo, radeći film nisam razmišljala tako široko. Bavila sam se svojom, odnosno Tonininom osobnom mukom. Obiteljskim problemom i utjecajem turizma na vlastitoj, lokalnoj razini. Ispalo je da je utjecaj globalnog turizma i gospodarenje s obiteljskim, naslijeđenim nekretninama, izazvalo rasap u obiteljima gdje god je taj globalni turizam zagazio. Čini se da smo napravili film, koji se bavi univerzalnim problemom, a tiče se i zajednica potpuno drugačijeg socijalnog naslijeđa. »Para vrti, gdje burgija neće!«

GLUMA JE IGRA

Jednom ste prilikom kazali da je gluma vaš identitet i da ste jedino svoji kad glumite. Je li vam nakon svih ovih godina jasno zašto je tako?

– Ooooo, odavno je to meni jasno. Sve uloge koje sam odigrala, gradile su i mene privatno. Gradeći neko lice, propitkivala sam i vlastite obrasce, mehanizme, svjetonazor, ponašanje… Korigirala sam samu sebe. S druge strane, dok radim, sve svakodnevne, nametnute mi brige i obaveze, nestaju. U trenutcima stvaranja bavim se isključivo i jedino onim što sam oduvijek htjela, što me još uvijek veseli i što me na neki čudan način regenerira. Adrenalin koji tijelo glumca potegne u trenutku koncentracije, radi nevjerojatne stvari. Na sceni nema prepreka, nema bolesti, nema povreda. Sinonim za pojam »gluma«, jest »igra«. Što se lakše, spremnije i češće igraš, napor je sve manji, a užitak sve veći.

Kako kažete, glumom ste korigirali samu sebe, a kako čujemo na trećoj ste godini Akademije ozbiljno razmišljali o studiju psihologije jer ste željeli bolje upoznati sebe. Smatrate li onda da vam je gluma na kraju dala odgovore koje ste tada tražili?

– Tako je. Imali smo fenomenalnog profesora iz psihologije na Akademiji. Bio je to dr. Ante Pavelić, psihijatar, nevjerojatan spoj znanstvenik i teoretičara koji je predavao i na Medicinskom fakultetu, i terapeuta. Moj interes za psihologiju i divljenje spram profesora Pavelića su, moguće, iskristalizirale tu želju za dodatnim studijem. Kako paralelan studij nije bio moguć, a gluma nikada nije dolazila u pitanje, ostala sam na glumi. Shvatila sam da ja nisam jasno definirana osoba i da to nikada neću biti. Iskrenim i poštenim razgovorom sa samom sobom, itekako mogu korigirati kod sebe ono što želim. Teško sam se, recimo, nosila sa svojim temperamentom. Bila je to meni nepodnošljiva kombinacija. Po brzini reakcije sam bila sangvinik, a po snazi kolerik. Profesor Pavelić je aktivno sudjelovao i u našim glumačkim vježbama. Pomno je s nama analizirao lica i odnose koje smo trebali donijeti na scenu. Jednom prilikom mi je rekao da onog trena kad uključim introspekciju, samopromatranje, afekat nestaje. Ja sam tu rečenicu odmah stala primjenjivati ne samo na konkretnu dramsku situaciju, nego i na sebe. Uspjela sam prvo obuzdati, a potom i promijeniti i što kažu da je nepromjenjivo – vlastiti temperament.

Jednom ste prilikom izjavili da je vašoj generaciji bitno bilo dokazati se u kazalištu jer se samo onaj tko je uspio na sceni smatrao ozbiljnim glumcem te da ste i sami iz tog razloga u početcima izabrali kazalište. Kako danas gledate na to?

– Ja sam danas ovakva kakva jesam, zahvaljujući putu iza sebe. Svojim izborima na tom putu, ljudima koji su se na njemu našli, odnosima koji su se ostvarili, događajima koji su oblikovali moj život, privatno i profesionalno. Jesam li griješila? Naravno! Je li moglo drugačije? Sigurno! Bi li bilo bolje? Nemam pojma, možda. Je li bih mijenjala…? Možda, ponešto. Tko zna što bi sve samo jedna moguća sitnica mogla promijeniti. Stoga, nek’ je ovako kako jest.

Što vam danas daje kazalište, a što film? Je li život na koncu više teatar ili film?

– film i teatar mi omogućuju da se bavim glumom, profesijom kojom zarađujem za život, ali koja rješava moje potrebe ne samo na toj najnižoj, materijalnoj razini, već sve aspekte moje egzistencije.

MLADENAČKA ENERGIJA

Smatrate li da je možda film »Ljeto kad sam naučila letjeti« Radivojea Andrića za vas bio svojevrsna prekretnica? Trenutak od kojeg vas se sve češće moglo vidjeti na filmskom platnu?

– Ne. To je bila uloga u filmu »Sam samcat« Bobe Jelčića. Kardinalnu ulogu za mene, odigrala je casting direktorica Oriana Kunčić, koja me vrlo umješno vodila kroz cijeli proces, koji je potrajao. Smatram da sam zahvaljujući Ori dobila ulogu. Kao iskusan i uspješan dramski pedagog, bila je i u funkciji glumačkog mentora za djecu. Ja sam na tom snimanju besramno koristila njezinu prisutnost i vještine, a ona je nesebično dijelila. Hvala Ore!

Znači, prekretnica je ipak došla nešto ranije nego što publika misli?

– Tako je. Na setu tog filma, upoznala sam Rašu koji me poslije castao za »Ljeto«. Ipak, zamalo sam propustila »Ljeto«. Već je bila pala odluka da s redateljem Jurajem Lerotićem u isto vrijeme snimam »Sigurno mjesto«. Zbog korone i različitih produkcijskih razloga, to snimanje je odgođeno i eto… Lerotić pripada drugom dramaturškom rukavcu u scenariju prekretnice moje karijere iz isključivo kazališne i u filmsku. Taj rukavac čine splitski filmski djelatnici i studenti režije i produkcije. Zvali su me u svoje studentske filmove, odnosno u profesionalne projekte. Hvala Lani Barić, Igoru Jelinoviću, Juraju Lerotiću, Josipu Lukiću i Rei Rajčić! Pobrojala sam ih abecednim redom, jer nisam sigurna s kim sam prvo krenula.

Spominjete studente. Posljednjih godina često prihvaćate uloge u studentskim i kratkim filmovima mladih autora. Zašto? Što vas motivira na to?

– Studenti. Njihova energija, ideje, svježina… Sve što mladost može ponuditi. Učim od njih o njihovoj generaciji kojoj kao glumica svojim izvedbama želim biti i ostati zanimljiva.

Publika vas često doživljava kroz snažne, odlučne žene, ali imate izvrstan osjećaj i za komiku. Postoji li uloga koju cijeli život priželjkujete, a još vam nitko nije ponudio?

– Ne mislim da postoji. Nikad nisam razmišljala na taj način. Moj interes spram pisanog medija, odnosno drame ili scenarija, je isključivo čitalački. Glumica u meni se upali tek kad me se pozove na casting ili ponudi uloga u konkretnom projektu. Moram priznati da postoje projekti koje sam gledala, u kojima uopće nisam sudjelovala, nisam za njih bila ni u kakvoj kombinaciji, a rado bih da jesam. Ali, isto tako, nikad se zbog takvih situacija nisam osjećala niti zakinuto, niti frustrirano.

Postoji li bojazan da vas redatelji počnu doživljavati isključivo kroz taj tip uloga, odnosno snažnih mediteranskih žena, s obzirom na to da glumiti možete sve?

– To mi pak nikad nije palo na pamet. Pa i da bude tako, nisu sve žene na Mediteranu iste. Svaka žena je drugačija. Svaka uloga koju dobijem u mojoj izvedbi mora biti i jest drugačija. Da radim isto, koristim neku šprancu, bilo bi mi dosadno, naporno… Ma, nemoguće! Moje uloge se razlikuju, jer ja radim tako da iznutra uvijek ispočetka gradim lice koje igram. A i moja pojavnost se vremenom mijenja.

Često otvoreno govorite da vas zabrinjava smjer u kojem ide naše društvo, posebno ono što ostavljamo mladima. Što vas danas najviše brine?

– Uffff… Nezgodno pitanje. Kod mene se događa nekakav paradoks. Kako starim, sve više i bolje razumijem, uvažavam i ljude i društvo i pojave. To podrazumijeva golemu količinu tolerancije. Iz istog razloga, sve me više stvari nervira, a mnoge me i brinu. Kako na osnovnoj ljudskoj, interpersonalnoj, tako i na društvenoj razini. Kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini. Kad bih sad krenula nabrajati, za to bi nam trebao poseban razgovor. Parafrazirat ću nobelovca Krasznahorkaija, čijim se djelom momentalno intenzivno bavim: prestali smo vjerovati u bilo što. Svojim vlastitim oruđima, koja uništavaju maštu, osudili smo se na kratkoročno pamćenje. Tako smo napustili plemenito i zajedničko vlasništvo znanja, ljepote i moralne dobrote, spremajući se da zalutamo u močvaru u kojoj nam noge tonu. Možda bolje da se više uopće ne mičemo. Ovo blato će nas progutati, močvara će nas usisati.

NAJSLAĐI ZADATAK

Uglavnom se za Christiana Balea kaže da je čarobnjak fizičke transformacije, ali koliko čujemo vi ste mu se opasno približili kad ste se za ulogu Tonine morali naglo udebljati. Je li bilo teže udebljati se ili poslije smršaviti? Kako je to utjecalo na vašu glumu?

– Ništa ja nisam morala, ali sam znala da bi to bilo dobro, pa sam to i napravila. Bio je to moj najslađi glumački zadatak, gomile slatkiša i čokolade…

Ali nakon toga je trebalo vratiti formu?

– Bavljenje glumom zahtijeva disciplinu i dobru psihofizičku kondiciju. Nikad nisam bila sportski tip, niti imam volje, niti imam interesa. Rekla bih da sam lijeni hedonista. No, vremenom su se dogodile kojekakve tjelesne povrede na poslu i pripadajući zdravstveni problemi koji traže discipliniraniji pristup. Volim plivati, volim hodati, a imam i psa koji mi je fenomenalno društvo za duge i oštre šetnje. I tako, ugodno s korisnim!

Malo ljudi zna da ste onomad, čini nam se uz studij, pomagali sestri u frizerskom salonu, a i da vam to uopće nije bilo mrsko. Sjetite li se kada toga?

– Naravno da se sjetim! Kad god odem do moje frizerke Skole, koja je preuzela taj salon, kad je Tonka, sestra mi, otišla u mirovinu. I da, Kokino pravo ime u filmu je Tonina, po mojoj sestri.