CANNES – »Morat ćemo pričekati dvadeset godina da ponovo pogledamo ove filmove i vidimo koji su od njih izdržali test vremena«, izjavio je Cristian Mungiu preuzimajući Zlatnu palmu 79. Cannesa za svoj film »Fjord«. Slučajno ili ne, rumunjski je filmaš upravo prije (gotovo) dvadeset godina osvojio svoju prvu Zlatnu palmu za dramu »4 mjeseca, 3 tjedna, 2 dana« koja se bavi ilegalnim pobačajima, ali govori i o strahu i represiji u Ceausescuovoj Rumunjskoj tijekom 1980-ih.

Time se jedan od prvaka rumunjskog novog vala pridružio ekskluzivnom klubu dvostrukih kanskih laureata među kojima su Francis Ford Coppola, Ken Loach, Emir Kusturica, Ruben Östlund, Shoheij Imamura, Bille August, Michael Haneke i braća Dardenne. Mungiuov trijumf nije veliko iznenađenje, »Fjord« je bio među glavnim favoritima, ali niti zaslužena pobjeda jer bolji su dojam ostavili »Minotaur« Andreja Zvjaginceva i »Naše spasenje« (»Notre salut«) Emmanuela Marrea.

REUTERS/Sarah Meyssonnier

Iako manipulativan, »Fjord« je vrlo vješto sklepan film o kulturološkim stereotipima i sukobu neoliberalno progresivnih i konzervativno vjerskih uvjerenja, a njegova moralna kompleksnost, politička dimenzija i emotivna težina obiteljske drame dovoljno su impresionirali žiri da mu dodijeli glavnu nagradu.

Pakao u fjordovskoj idili

Zvijezda Marvelovih »Osvetnika« Sebastian Stan i »vruća« norveška glumica Renate Reinsve (»Sentimentalna vrijednost«) u »Fjordu« tumače bračni par u priobalnom norveškom gradiću osumnjičen za fizičko nasilje nad svojom djecom i predmet su svojevrsnog lova na vještice. Iako solidno ostvarenje, redatelj neodlučno balansira između dviju »loših« strana, a izolirano mjesto smješteno uz fjord postaje pomalo bizarna pozornica gotovo poput nekog zlokobnog ruralnog gradića iz Kingovih horora ispunjena lokalcima gotovo beživotno hladnih izraza lica bez osmijeha i trunka ljudskosti. Na meti su redatelja svi, od moćnih državnih institucija, progresivnih svjetonazora, retrogradnih vjerskih uvjerenja i tradicionalnih vrijednosti do kulturnih identiteta, obiteljskih vrijednosti i birokratsko-pravnog terora nad osobnim slobodama i pravom na izbor. Film niti u jednom trenu ne izlazi iz moralno-etičke sive zone koju nastanjuju ambivalentni likovi, no redatelj kamerom kao kirurškim skalpelom razara skandinavsku zajednicu pasivno-agresivnih stanovnika pretvarajući pitoreskni lučki gradić i fjordovsku idilu u pakao za bračni par kojemu socijalne službe preko noći oduzimaju djecu zbog navodnog fizičkog nasilja. Norveška socijalna politika i zaštita prava djece prokazani su kao teatar apsurda gotovo na granici crne parodije, no redatelj ne štedi ni jedne ni druge: ni konzervativne kršćane koji se poput uljeza ne prilagođavaju suvremenom društvu u kojemu su odlučili živjeti, a posebno ne kritičke i nepodnošljivo samodopadne neoliberale koji su postali umni zarobljenici vlastitih uvjerenja.

Osnovni je problem filma mehanička dramaturgija s nizom likova koji beživotno prolaze kroz kadrove, kao da se radi o idejama a ne ljudima. Ne pomažu niti paralelna zbivanja kao što je potpuno neuvjerljiva »romansa« dviju tinejdžerica iz suprotnih tabora ili nategenuta simbolika natprirodnih prizora hoda na vodi tih istih djevojčica.

Drama »Minotaur«

Andrej Zvjagincev, ruski redatelj u francuskom egzilu, morao se zadovoljiti drugom nagradom osvojivši Grand Prix za »Minotaura«, prema mišljenju mnogih kritičara, kao i potpisnika ovih redaka, najbolji film u konkurenciji. Smješten u neimenovanom ruskom gradu početkom agresije na Ukrajinu 2022. godine, »Minotaur« je briljantno režiran i autorski sjajno balansiran spoj bračne drame, psihološkog trilera te osude moralnog, društvenog, duhovnog i nacionalnog posrnuća Rusije.

Drama »Minotaur« prvi je redateljev film snimljen izvan Rusije (Latvija glumi Rusiju). »Minotaur« nema veze s mitskim starogrčkim čudovištem, već se radi o adaptaciji Chabrolove »Nevjerne žene« iz 1969. godine u kojoj imućni muškarac posumnja u supruginu nevjeru, a njegove akcije i opsesivna ljubomora postupno dovode do zločina. Zvjagincev je velikim dijelom ostao vjeran originalu zadržavši temelje zapleta, bračne odnose i psihološku strukturu, ali ju je (očekivano) zapaprio aktualnom društvenom i političkom dimenzijom. Film je uspješan spoj bračne drame, psihološkog trilera i autorove osude moralnog, društvenog, duhovnog i nacionalnog posrnuća Rusije.

Rat nije crvena nit kojom se Zvjagincev vodi, rat vreba iz sjene kroz niz »usputnih« kadrova koji oslikavaju političku paranoju, društveno nasilje i raspad civiliziranih vrijednosti. Tako glavni lik nije samo ljubomorni i prevareni suprug, već i uspješan poslovni čovjek koji je prisiljen pisati spiskove svojih uposlenika koji će završiti na ukrajinskom frontu. Dug završni kadar putničkog aviona koji leti visoko iznad mekih pamučastih oblaka prelijep je i poetičan, no istovremeno zlokobna i jezovita poruka redatelja koji (čini se) ne vjeruje u bolju budućnost.

Glumačke nagrade

S još manje utješnom nagradom za najbolji scenarij morao se zadovoljiti francusko-belgijski redatelj Emmanuel Marre za »Naše spasenje« (»Notre salut«), koje je također ostavilo bolji dojam od »Fjorda«. Povijesna drama inspirirana životom redateljeva pradjeda, pisca i inženjera koji je surađivao s fašističkim režimom u Vichyju tijekom njemačke okupacije Francuske, minuciozni je prikaz mehanizma političke poslušnosti i oportunizma kao linije manjeg otpora. Sjajan mali film koji pogledom u hodnike političke administracije bez elemenata klasičnog ratnog spektakla efektno prikazuje moralni pad pojedinca i društva u ratnom vihoru. Nagrada žirija pripala je filmu »Sanjana pustolovina« (»Das Geträumte Abenteuer«) u režiji njemačke redateljice Valeske Grisebach. Riječ je o solidnom, ali presporom i predugom spoju trilera i socijalne drame, o arheologinji koja se pomažući starom poznaniku uvlači u svijet podzemlja i kriminala u pograničnom području između Bugarske, Grčke i Turske.

Ovogodišnji žiri kojemu je predsjedao Park Chan-wook, a među devetero članova bili su i Demi Moore, kineska redateljica i oskarovka Chloé Zhao te švedski i holivudski glumački veteran Stellan Skarsgard, čini se da je bio poprilično neodlučan pa je nagrade dijelio šakom i kapom. Tako su nagradu za režiju podijelila čak tri filmaša: Pawel Pawlikowski za tek solidnu i suhoparnu crno-bijelu dramu »Očevina« (»Fatherland«), koja prati Thomasa Manna i njegovu kćer na proputovanju kroz poraženu i podijeljenu Njemačku krajem 1940-ih, te španjolski redateljski dvojac Javier Calvo i Javier Ambrossi koji potpisuje vrlo uspješnu queer glazbenu melodramu »Crna lopta« (»La Bola Negra«) inspiriranu nedovršenom dramom Federica Garcije Lorce koja se proteže kroz različita vremenska razdoblja. I glumačke su nagrade dodjeljene ex aequo. Belgijka francuske karijere Virginie Efira i Japanka Tao Okamoto podijelile su nagradu za najbolje ženske uloge za sjajne nastupe u osrednjoj francuskoj drami »Iznenada« (»Soudain«) japanskog redatelja Ryusukea Hamaguchija. Najboljim glumcima proglašeni su zbilja izvrsni 19-godišnji Belgijac Emmanuel Macchia i 21-godišnji Francuz Valentin Campagne za zahtjevne uloge u (ne baš uspjeloj) antiratnoj queer drami »Kukavica« belgijskog redatelja Lukasa Dhonta smještenoj u rovove Prvog svjetskog rata.

»Gorki Božić« razočarao

Iako se u španjolskim kinima prikazuje već dva mjeseca, novi film Pedra Almodóvara »Gorki Božić« (»Amarga Navidad«) uvršten je u konkurenciju Cannesa, što je vrlo rijedak slučaj kršenja kanskog pravila o svjetskim premijerama. Posebna propusnica miljeniku Cannesa ipak neće pomoći da se iz osmog pokušaja konačno domogne prestižne Zlatne palme jer je »Gorki Božić« razočaranje. U svakom segmentu tipičan film slavnog španjolskog filmaša, melodramskih tonova, jarkih boja, savršenog dizajna i upečatljivog soundtracka, »Gorki Božić« spada među najosobnije Almodóvarove filmove. Koketiranje s autofikcijom i metafilmski elementi upakirani u art-house telenovelu najzabavniji su dijelovi filma, no opći je dojam da se ovaj više introspektivni, a manje kreativni redateljski pristup, zagubio negdje u metalabirintu između stvarnosti i fikcije. Dobili smo vizualno lijep, ali hladan film i refleksiju o prožimanju života i umjetnosti bez prave emotivne dubine, slabog dramaturškog krvotoka i plakatnih likova umjesto stvarnih ljudi. Kako godine prolaze, Almodóvara čini se sve više zanima Almodóvar koji se jako dobro zabavlja u svojem autorskom svijetu, a sve manje oni zbog kojih se filmovi rade.