U vremenima kada nismo imali sve dostupno na dlanu, odnosno uz samo nekoliko klikova, živjelo se sporije i strpljivije, ali i toplije i zajednički. Djeca su provodila vrijeme na ulici, ploče su se slušale u društvu, a odlazak u kino bio je važan poput izlaska. Štoviše, ići u kino, značilo je baš to – ići u izlazak.

Rijeka je nekada bila grad kina. Ne samo zato što ih je kroz vrijeme postojalo gotovo tridesetak, nego zato što su postojala ona glavna, središnja, a postojala su i kvartovska kina – tako da je svatko imao ono »svoje« kino u koje je najčešće i najradije odlazio. Netko je prve filmove gledao u Partizanu, netko u Beogradu, neki su na reprize išli u Jadran ili Garibaldi, a neki su klasike i umjetničke gledali u kinu Viševica. Danas su od većine ostale tek uspomene, ali upravo one najbolje govore što su kina značila ovom gradu.

Rezervno kino

»To nam je bio izlazak«. Tu su rečenicu, gotovo istim riječima, tijekom razgovora ponovili gotovo svi naši sugovornici. Prisjećali su se prvih odlazaka u kino bez roditelja, redova za ulaznice, prepune dvorane za Titanic, Pomfrita nakon projekcije i kina u kojima je svaki prostor imao svoj karakter. Kada danas govore o riječkim kinima, zapravo ne govore samo o filmu, nego govore o gradu kakav je nekad bio, ali i kakva je bila mladost prije pandemije dostupnosti.

– Red za kartu za premijere u Teatru Fenice protezao se gotovo do prodavača kestena, tamo gdje je sada zgrada T-coma. Nisi znao hoćeš li uopće ući. Neki su kupovali karte za njih dvadeset, ljudi su padali u nesvijest od gužve. Tako je bilo kad su u Rijeku stigle »Ralje«, tako se svoje riječke mladosti prisjeća Albert Petrović.

Arhiva NL

Uz kino veže i kupovanje kultnog pomfrita u sadašnjoj Ulici Pavla Rittera Vitezovića. »Ako poslije kina nisi otišao na pomfrit, kao da nisi ni bio u kinu.«

»Ući u Teatro Fenice bilo mi je kao da danas odeš u Disneyland«, prisjeća se glumac-lutkar David Petrović koji se kasnije i sam uhvatio stvaranja filmova. U vrijeme njegove mladosti, Rijeka je već bila spala na dva kina – Teatro Fenice i Croatiju.

– Meni je Teatro Fenice bio broj jedan. Baš sam nedavno vidio staru fotografiju na kojoj ispred njega red ljudi čeka kartu za »Titanic«. Ja sam slavio 18. rođendan tako da sam dobio kartu za »Titanic« i otišao s ekipom. Općenito mi je Teatro bio nešto »wow«, a u Croatiju sam išao manje, to je bilo kao »rezervno« kino, sjeća se glumac koji je zadnji film u svom tada omiljenom kinu, »Borata«, gledao 2006. Iako se on sam ne može sjećati sjajne slave riječke filmske povijesti, od svojih je roditelja čuo priče o Garibaldiju i Filodrammatici.

Iako različiti po generacijama, prvi odlazak u kino bez roditelja bio im je i minijaturan »obred odrastanja«. Alberta Petrovića majka je prvi put pustila samog u kino kada je igrao »Briljantin«.

Sjekira u med

A naš najstariji sugovornik otkrio je čar i ljepotu kina već kao dijete u Crnom Lugu. Marjan Štimac poznati je lokalni filmofil, koji od 1962. bilježi sve filmove koje je pogledao, dolaskom u Rijeku sjekira mu je pala u med. Kina je bilo kao u priči, a on ih je sve posjećivao upijajući filmove raznih žanrova.

Foto Marko Gracin

– Meni je to bio veliki plus – kada sam imao toliko dvorana i toliko filmova. Jer gore u selu, imali smo dva filma tjedno i to su obično bili ozbiljni i teški filmovi. A u Rijeci je Kino Partizan, kasnije Fenice, imao premijere, uvijek novo i aktualno, prisjeća se Marjan koji je redovito išao i u sušačko kino Neboder, Jadran, Garibaldi, Viševicu, ali i kino Beograd čiji je vjerni posjetitelj i ostao do dana današnjeg – tadašnje kino Beograd sada je jedino »klasično« kino u Rijeci, mnogima puno draže od Cinestara – Art-kino Croatia.

Red 15, sjedalica 1, u Art-kinu svi već odavno znaju da je to rezervirano za Marjana. Prvi film koji je ikad pogledao bio je »Senso« u Crnom Lugu, prvi film u Rijeci bila je »Smrt na Pacifiku«, a njegov 18.000. bio je »Otok Amrum«, odgledan upravo u stolici povijesnog i dugovječnog Art-kina.

– Ne znam može li se ljubav prema filmu odvojiti od ljubavi prema kinu, kaže nam Slobodanka Mišković, dugogodišnja ravnateljica Art-kina, a kao što su neodvojivi kino film, tako i Art-kino teško možemo sagledati bez Mišković kao njegovog integralnog dijela.

Arhiva NL

Ona je odrastala uz riječka kina, a odlazak u kino tada je bio gotovo jednako uobičajen kao i šetnja Korzom, kaže.

– Svako je kino imalo svoj karakter i svoju publiku. Fenice, sa svojom raskošnom dvoranom, Garibaldi… Pamtim i kratko razdoblje kina Viševica, kada su se ondje prikazivali art filmovi. Nije trajalo dugo, ali pokazalo je koliko je važno da grad ima prostor za drugačiji film i drukčije razgovore o filmu, napominje Mišković kojoj je ta misao očito dugo ostala u svijesti.

Njoj je, ipak, najdraža bila dvorana današnjeg kina gdje je jako voljela odlaziti u srednjoj školi.

– Najdraže su mi bile prve dnevne projekcije, one u četiri popodne, kada je kino bilo gotovo prazno. Voljela sam taj osjećaj kada na trenutak nestane sve ono izvan i ostane samo platno, film i tišina dvorane. Tada to nisam znala objasniti, ali danas bih rekla da je to bio svojevrstan eskapizam – ne bijeg od stvarnosti, nego prilika da se na dva sata uroni u neki drugi svijet. Vjerojatno sam upravo tada shvatila da kino nije samo dvorana i platno, nego prostor u kojem priče postaju dio naših života. Moguće da je upravo tada i nastala moja trajna povezanost s kinom, objašnjava.

Mjesto susreta

Iako se dugo vjerovalo da će multipleksi pojesti gradska kina, čini se da baš takva kina postaju omiljen izbor gledatelja i važan kulturni prostor, mjesto dijaloga i susreta. Međutim, po redatelju Igoru Bezinoviću, upravo takvih mjesta koja spajaju zajednicu uz umjetnost i razgovor, nema dovoljno.

– Mislim da za grad veličine Rijeke, jedan multiplex u shopping centru i jedno Art-kino ne zadovoljavaju potrebe grada. Za grad u kojem će se filmska kultura još razvijati, potrebno nam je i više platna, i više radionica, i više studijskih programa vezanih uz audiovizualne umjetnosti, kaže Bezinović.

Foto Marko Gracin

Smatra da je iskustvo gledanja u društvu drugih ljudi nešto što se ne može usporediti s individualnim gledanjem.

– Kinoprikazivanje je neusporedivo s gledanjem filmova na TV ekranu ili na ekranu mobitela. Svakoj projekciji prethodi nekakav susret s ljudima, nekakva diskusija. To je ono što čini kino iskustvom posebnim i važnim, tvrdi.

Mišković pak naglašava da nas kino vraća jednoj priči, jednom platnu i zajedničkom iskustvu gledanja u vremenima kada način života od nas traži da budemo na više mjesta istovremeno.

– U svijetu u kojem većinu sadržaja gledamo sami, između poruka, obavijesti i algoritama koji se neprestano natječu za našu pozornost, zajedničko gledanje filma postaje gotovo čin otpora.

I ljudima se to dopada – okretanje zajednici nešto je što nam postaje sve potrebnije.

– Esencija gledanja filma u mračnoj dvorani s grupom ljudi koji svi gledaju u istom smjeru, nešto je što se nije promijenilo od izuma kina. Ali pitanje je kako osvijestiti ljudima da je to vrijedno životno iskustvo koje ne može zamijeniti konzumiranje bilo kakvog sadržanja na mobitelu ili televiziji, o jedinstvenoj se ulozi kina s Mišković slaže Bezinović.

Europski trend otvaranja gradskih kina povukao je 2008. godine i sadašnje Art-kino, koje je obnovljeno i vrhunski uređeno, a kasnije je postalo i gradska ustanova. S time dolaze i zadaće koje Art-kino obavlja s visokim ocjenama. Jedno takvo kino mora imati društvenu i kulturnu ulogu, a ovaj prefiks »art« nameće odgovornost društvene kritičnosti.

Gradsko kino trebalo bi biti mjesto filmova koji se drugdje ne mogu pogledati, mjesto koje će poticati na razgovor, koje će produbljivati i svijest i znanje publike, bez obzira o kojem se žanru radilo.

– Možda upravo zato budućnost kina nije samo pitanje filma. Ona je i pitanje grada. Jer grad bez javnih prostora u kojima se ljudi susreću, razgovaraju i zajedno doživljavaju umjetnost može funkcionirati, ali teško može ostati grad u punom smislu te riječi, upozorava ravnateljica Art-kina.

Šakom o stol

I dok Zagreb obnavlja svoja kina Europu i Tuškanac, a isto se događa diljem Europe, u Rijeci osim Art-kina nema druge gradske institucije koja bi identitet grada, kvartova, pojedinih sektora, ujedinjavala kroz sedmu umjetnost. Zato dio tereta pada na udruge i druge nevladine organizacije. Naprimjer, u Rijeci tu i tamo možemo naići na pop-up projekcije u organizaciji jedne ili više udruga, koje ponukane određenom temom ili kao reakciju na političko stanje organiziraju film uz razgovor i druženje. Jedna od njih je udruga Filmaktiv koja redovito u sklopu projekta Film svima organizira projekcije za osobe s invaliditetom, a jednom mjesečno održava projekcije dokumentaraca u dvorani Filodrammatice – upravo tamo gdje je nekada bilo kino JNA. Nedavno je prikazan film na krovu zgrade IVEX-a kao završetak festivala IVEX na jedan dan u organizaciji nekoliko udruga koje ondje rade, a većina tih udruga ‘udružila’ se i za projekciju radnički obojenih filmova povodom proslave Prvog maja na Mlaci.

Arhiva NL

– Mi filmoljupci bismo trebali udariti šakom o stol, kaže Marjan koji redovito dolazi ne samo u Art-kino i riječke pop-up projekcije, nego je i čest gost slovenskih i talijanskih kina.

Pritom se dotaknuo i tužne, još uvijek neriješene priče bivšeg Partizana, kasnijeg Teatra Fenice.

– Odmah sam znao što će se dogoditi s njim kada ga je kupio privatnik koji nema veze s filmom, nezadovoljan je. I on bi, kao i mnogi drugi, volio da se famozno kino obnovi i ponovno pokuša okupiti Riječane u tom jedinstvenom iskustvu koje može ponuditi samo kino.

Jer obnova manjih, gradskih kina nije samo stvar nostalgije, zaključuje Slobodanka Mišković.

– To je spoznaja da grad ne čine samo zgrade i ceste, nego i javni prostori u kojima nastaje – zajednica.