Aleksandra Janković, karizmatična 55-godišnja glumica i članica Ateljea 212, rođena u Splitu, u sebi nosi mediteransku pozitivnost i lakoću, ali i čvrstu, jasnu odlučnost. Sposobna uroniti u novo i znatiželjno istraživati, ali i uvijek se vratiti sebi. Glumu je željela još kao šestogodišnja djevojčica, a kako je ljubav bila obostrana, gluma je pronašla nju.

Zatekli smo je na kraju snimanja filma Kuća pored mora u Rovinju, gdje filmska ekipa oživljava novi dio priče nastale prema hit-seriji Azbuka našeg života. Aleksandra, koja igra glavnu ulogu Vesne – žene koja prolazi kroz krizu zrelih godina i razvod – u ovom intervjuu otvoreno govori o liku, ali i o vlastitim životnim iskustvima. Od sjećanja na lijepo, nestašno djetinjstvo i mladost u Splitu, preko tranzitnih i grubih životnih dionica, pa sve do njezinih najvažnijih pozornica, kako kazališnih i filmskih, tako i onih duboko osobnih.

Upravo ste završili dio snimanja filma Kuća pored mora na istarskoj obali, kako se osjećate s obzirom na to da nastavak snimanja slijedi u Beogradu, hoćete li imati vremena barem za mali predah?

– Kada se provedu tri tjedna snimajući u Istri, taj krajolik svojim mirom i ljepotom napuni sve baterije potrebne za radni nastavak. Nema predaha, jer mnoge obaveze čekaju, ali u sve idem u punoj snazi. Nastavak snimanja filma »Kuća pored mora« bit će u rujnu, a do tada me čeka premijera hrvatskog filma »Koke« koji sam snimala prije dvije godine. Bit će premijere u Splitu, na Pulskom festivalu, Cinehillu, u Rijeci, Zagrebu i ostalim primorskim gradovima i na otocima.

STEČENO ISKUSTVO

Film je zapravo nastavak i spin-off popularne serije »Azbuka našeg života« u kojoj lik Vesne Popović igrate već dvije sezone. Što za glumca u profesionalnom smislu znači igrati istu glavnu ulogu kroz tako dugi kontinuitet?

Foto Srđan Stevanović

– Seriju smo počeli snimati još 2020., druga sezona je snimanja dvije godine kasnije. Zbog općih razloga trenutno nismo u mogućnosti snimiti treći nastavak tako da je film most dok se ne steknu uvjeti za treću sezonu. Ovaj posao je prije svega veliko iskustvo. U ovih šest godina smo i mi kao ekipa postali obitelj. Istra nam je to dodatno omogućila. Graditi jedan lik i živjeti razvoj tog lika kroz godine stvara sigurnost i izvjesnu bliskost. Možda se čak i pomiješa sa stvarnom osobnošću. Nakon završetka snimanja druge sezone morala sam napraviti ozbiljan odmak od Vesne Popović jer je zaživjela u meni suviše da sam je mogla voditi kroz svakodnevicu. Treba se odmaknuti od posla na neko vrijeme, osobito ako je uloga emocionalno zahtjevna. Jako je zanimljivo promatrati taj proces iznutra. U karijeri sam bila više posvećena teatru u odnosu na film ili serije pa sam bila dosta nevina na početku snimanja. Posebno ako je to glavna uloga, a pri tom serija tematizira važne stvari u životu zrelih ljudi i zahtijeva apsolutno prisustvo 24/7. Kroz vrijeme taj lik ostaje pod kožom i pali se kad zatreba. Zbog toga bih ovo mogla nazvati i jednim svojim profesionalnim odrastanjem.

Radnja filma vodi sedam godina u budućnost u odnosu na završetak druge sezone serije. Vesna, lik kojeg glumite, je sada žena u novoj životnoj fazi. Izjavili ste da privatno niste dogurali do 25 godina braka kao ona, ali da jeste do osjećaja samoće, nepripadanja i odustajanja. Koliko ste tih svojih intimnih preispitivanja utkali u ovu ulogu? I je li ona nešto utkala u vas?

– Glumac prije svega manipulira svojim stečenim emocijama i iskustvom i to je ono što unosi kao glavni alat u posao koji radi. Racio, naravno, nije isključen u tom poslu i služi da te emocije artikulira na najbolji mogući način. Moja životna iskustva su mi svakako pomogla, ali ja nisam Vesna niti je Vesna ja. Utkala sam sve s čim sam raspolagala, ali kroz okolnosti lika koji igram. To je igra. Zanimljiva, zabavna i nerijetko bolna. Često puta radeći ovaj posao razriješila sam i vlastite dvojbe koje sam imala. I sve to ide zajedno uz redatelja i ekipu glumaca s kojom radiš. Ovdje je iskustvo bilo divno jer sam imala adekvatne partnere, tako smo i uspjeli postati bliski i izvan kadra.

SJEĆANJE NA RODITELJE

Iako vas šira publika danas najviše prepoznaje po televizijskim ulogama, vaša baza je oduvijek kazalište i danas ste stalna članica legendarnog Ateljea 212. Kada povučete crtu između kazališne tišine i televizijske pompe, gdje se osjećate sigurnije? I postoji li nešto što još uvijek silno želite, a niste ostvarili?

– Kazalište i televizija su dva različita medija, samim tim i sredstva s kojima radiš su različita. Ono što ih spaja si ti i u tome je izazov. Nisam neki ljubitelj pompe, ali film i televizija tu pompu nužno nose tako da se učim tome. Kad god mi nečega bude previše, ja se povučem u tišinu, kazališnu ili onu svoju intimnu. To sam odavno naučila odvojiti. Sada, u ovim godinama, učim se da mi dom bude i pompa koja ne ugrožava moj mir. Ostalo je još svašta što želim napraviti, jer činila sam velike pauze i na kraju strast za kamerom sam osjetila kasno tako da bih voljela da mi profesionalni život ode u tom smjeru.

Vaša osobna biografija zvuči kao sjajan predložak za filmski scenarij. Odrastali ste u Splitu, voljeli ste školu, ali su vas splitska riva i more često odvlačili s nastave, zbog čega ste čak i pali godinu. S obzirom na to da ste rođena Splićanka, mnogi bi vaš bunt pripisali dalmatinskom dišpetu, no vi tvrdite da nikada ništa niste radili iz inata, već isključivo iz ljubavi. Je li teže kroz život ići gorivom ljubavi ili inata?

– Škola me je zadržavala onoliko koliko je bila zanimljiva, koliko je bila inspirativna. To je moj stav i nije vezan samo uz školu već za svaki životni segment. Ton se čini nezrelim, što vjerojatno i jeste, ali takva sam sazdana, od želje za raznim iskustvima, zato valjda i radim ovo što radim. I kada uđem u neko iskustvo, ja ga izvedem do kraja što god to bilo. Nekad je to ljubav, ali nekada jest i dišpet. Nekada čovjek ima potrebu sebi nešto dokazati. Na kraju tog puta zaključiš da si tražio iskustvo, a ono uvijek ide iz ljubavi. Tako to ja vidim.

Kad ste izrazili želju da postanete glumica, roditelji su imali stroga pravila i nisu bili oduševljeni tim izborom. Navodno je vaše uvjeravanje roditelja trajalo punih dvadeset sati, čime ste ih na kraju slomili?

– Oni su zapravo bili jako uplašeni, to je osnovna karakteristika roditeljstva. Vrijeme kada sam odrastala je, čini se, bilo značajno nevinije, ali ne i nevino. Mama je bila fleksibilnija na tu temu, ali tata je bio odlučan da tih dva dana po deset sati razgovora prodre u svaku moju misao. Zapravo nije imao ništa protiv, samo je želio biti siguran da u životnim izazovima ne pokleknem kao osoba i čovjek. Tih dvadeset sati je možda i najvažnijih dvadeset sati mog života. Nosim ih u sebi dan danas. Pokazali su se kao jako odgovorni i odlučni da me u miru puste u život. Trajalo je onoliko koliko je njima bilo potrebno da steknu potpuno povjerenje u mene. Njih više nema, a ja ih ni do danas nisam iznevjerila i to mi grije srce i stavlja najljepši osmjeh na lice.

RAZGOVORI S OCEM

Prvi put ste na prijemni ispit izašli u Zagrebu, sasvim nespremni, i ondje ste improvizirali tekst izmišljajući djedova ljubavna pisma. Nakon toga vas je put vodio preko Ljubljane do Beča, gdje ste čistili urede kako biste preživjeli, da biste tek iz trećeg pokušaja upisali Akademiju u Beogradu. Kada se u svim tim životnim amplitudama dogodio onaj presudni trenutak u kojem ste shvatili da je gluma preozbiljan posao od kojeg više ne možete bježati?

– Opet tata! Došla sam jednom prilikom iz Beča vidno ugojena, što je njega zapanjilo i odmah mu pojasnilo i psihološku sliku koju sam u tom trenutku nosila u sebi. To su bila grda vremena i ja sam u tom svijetu bila potpuno sama. Tada je razgovor trajao deset minuta i samo mi je rekao: »Sjeti se našeg razgovora u kojem si mi objašnjavala što znači gluma i upis na akademiju za tebe. Lale – tako me je zvao – nema odustajanja bez obzira na to kakve su okolnosti. Napuštaj tu priču i vrati se na svoj put.«

Jeste li uspjeli i zbog toga što ste već sa šest i pol godina znali kako želite postati glumica?

– Mislim da svi znamo što želimo biti, a život je ono između znati i umijeti. Kod mene ništa nije išlo lako, takav horoskop, takva podjela karata, ali nemaš kud nego ići kroz tu prašumu. Imaš pravo malo odahnuti pa nastaviti dalje. Dokle? Tko zna. I dan-danas kad upadnem i u kreativnu i u bilo kakvu krizu, vade me beskrajni talenti raznih ljudi širom svijeta. Nekad tu inspiraciju možeš naći na ulici, tržnici, a ne samo u umjetnosti.

Zbog ljubavi ste nakon dvije godine studija ponovno pauzirali, otišli u drugu zemlju, rodili sina, pa se vratili, diplomirali i zapravo u 32. godini postali profesionalna glumica. Jednom ste se našalili da ste tada bili »najstarija mlada glumica u Srbiji«. Što ste iz svih tih nedaća, lomova i ratnih godina ponijeli sa sobom kao svoj najveći životni trofej ili krilaticu?

– Onih dvadeset sati razgovora s ocem. Voljela bih da i sada mogu porazgovarati s njim. Zauvijek sam im zahvalna oboma.

NAJTEŽA ULOGA

Svidjela mi se ona vaša izjava: »Nakon razvoda stvoriš identitet jake osobe koja je šuplja sa svih strana. Ljudi koji su dugo u toksičnom odnosu, oni stvaraju drugi identitet.« Što je za vas bolnije?

– Uh, ovaj drugi. Upoznala sam dosta ljudi koji žive toksične odnose. Nije to moja priča nikako. Nitko u ovome što se zove život nije prošao lišo bez punta i svatko bije svoju bitku. Nikada nisam bila sklona osuđivanju, imala sam i imam razumijevanja za mnoge stvari. Naravno, takav moj stav je puno puta bio na ispitu, ma i danas je, ali se jako trudim da razumijem. Kada mi ne ide, onda se umirim, dobro se umirim i osamim pa pitam srce i nikada taj odgovor nije pogriješio. Imam svojih slabosti pregršt, ali se trudim jer u drugo ne vjerujem. Ne vjerujem u sukobe i ratove i optuživanja i u sve ovo čime smo okruženi globalno. Vjerujem u pomirenje, vjerujem da smo svi iz istog izvora potekli. Valjda je zato i tako teško živjeti ove sveukupne nedaće.

Uvijek govorite kako je roditeljstvo najodgovorniji posao u kojem se ne smije griješiti, a greške su neminovne, te da ste prema sinu bili vrlo strogi. Samohrani roditelj, naročito majka, često mora igrati dvostruku ulogu – postavljati čvrste granice i istovremeno pokazivati apsolutnu nježnost. Kako je taj balans prolazio kod vas?

– To je za mene apsolutno najteža i najodgovornija ljudska uloga. Ne znam što bih rekla, ne osjećam se najrelaksiranije kad pogledam unatrag. Imala sam puno grešaka, sada bih sve potpuno drugačije. Moja strogoća je išla iz mojih strahova i životnih iskustava. Tek kad sam postala roditelj, uvidjela sam svijet u punom svjetlu i svoje strahove i slabosti. Dok si sam, ti si odgovoran samo za sebe, a kad dobiješ dijete, ti si odgovoran za njega kao njega i za njega kakvog ćeš ga u svijet dati. Možda sam sada prestroga i prema sebi, ali na kraju ipak mislim da sam bila dobar i odgovoran roditelj.

Rekli ste da novac i imovina lako nestaju preko noći, a da je film »Kuća pored mora« zapravo priča o hrabrosti da zastanemo, oslušnemo sebe i izaberemo istinu. Kada biste iz svoje osobne perspektive, ali i iz perspektive Vesne Popović, morali definirati zlatno pravilo ženskog ostvarenja – kako bi ono izgledalo u tom najboljem životnom scenariju?

– Iskreno da vam kažem, pojma nemam. I sama to još uvijek pronalazim. Nikada nisam bila osoba koja je mislila samo na sebe. Meni je važno da mi je zajednica u dobrom stanju. Važni su mi ljudi, kako žive, kako misle, kako se ponašaju, kakav odnos imaju prema drugima, prema prirodi, prema sebi samima. Meni je radost da živim u dobroj i kvalitetnoj zajednici u kojoj ima razumijevanja i otvorenosti za razgovore, za napretke čitavog društva.

BOLNA ISKUSTVA

S obzirom na sve amplitude koje ste prošli, od rata, gubitaka, preko velikih ljubavi do novih početaka, smatrate li na kraju da je ljubav uvijek jača od mržnje, ili se te dvije emocije ipak prečesto, na ovim prostorima, drže za ruku?

– Ne volim tu riječ mržnja i u nju ne vjerujem. To je nastalo iz razluđivanja i ciljane manipulacije. To je duboko čuvana i gajena bol. Treba se jako čuvati tog lošeg osjećaja. Ne želim relativizirati, ali nekad mi se čini da je to ljudima najlakše. Puno lakše nego se uhvatiti u koštac sa samim sobom. Ne govorim napamet, govorim iz vlastitog iskustva. Nitko rođen na ovoj planeti nije isključen iz tog izazova, ali moraš, brate, njegovati i čuvati ono najbolje u sebi, a to jeste mir. Iz mira neće gluposti izlaziti, a kamoli mržnja, a da bi bio u miru, moraš se malo posvetiti i sebi, ne samo sistemu koji melje.

Gluma od vas traži neprestano davanje, a vi se privatno i profesionalno nikada ne libite ogoliti pred publikom. Ispod Vaše kože živi mnogo života koje ste odigrali i proživjeli. Koliko čovjek uopće može izdržati u tom stalnom emotivnom izlaganju?

– Ja se izložim tome tek nakon što sam nešto posložila u sebi, a to radim jer znam koliko su ljudi zatvoreni i u strahu da se to samo njima događa. E, onda kad neko svoje bolno iskustvo prođem do kraja i nađem mu artikulaciju, onda mogu i imam što reći. Meni to ima smisla. Moje dijete je meni najveći učitelj u životu. Svašta sam uspjela promijeniti zahvaljujući bolnim situacijama jer sam željela da prestanu, a one to mogu samo ako duboko pronikneš u bol. Nije to ništa strašno, a kamoli za stid, dapače, to je ljekovito.

Volite se često osamiti i pobjeći od vjetrova koji vas gone. Je li ta osama vaša jedina prava »sigurna kuća« i bojite li se ponekad za tu ženu koju nosite ispod košulje?

– To je moja pouzdana sigurna kuća. Jako to volim i toga se odricati neću. Za ovo biće koje nosim ispod sebe se bojim samo ako mu oduzmem vrijeme koje ono treba. To nije lako jer se sve oko nas ubrzava svjetlosnom brzinom, a mi smo naštimani na neki drugi ritam. Jedno znam, neću sebe ugroziti nikakvom ambicijom koju nalaže sistem. Bar sam se do sada tako ponašala. Nekad moraš znati kad je dosta.

NEMAM TELEVIZOR

Glavna ste zvijezda jedne od najgledanijih regionalnih serija, a istovremeno ste javno istaknuli da uopće nemate televizor, ne pratite portale i da vam je jedini prozor u digitalni svijet Instagram.

– Nemam televizor jer je pouzdani trovač. Nemam ga 20 godina i dosta sam se spasila time. I sam Instagram je već odavno prerastao u to. Ne njegujem svoj profil nešto posebno, a algoritmi to ne vole tako da sada i nisam toliko vidljiva. Ništa me to ne smeta. Možda za posao nije pametno, ali ne marim.

FENOMEN LEPE BRENE

Golemi regionalni uspjeh ostvarili ste i s kazališnom senzacijom »Lepa Brena Project« s kojom ste gostovali i u Rijeci. S kakvim ste uspomenama otišli iz Rijeke?

– Mi smo s tom predstavom bili na turneji po Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Makarska i Split). I samo da naglasim da tu ulogu igram u alternaciji s Jasnom Đuričić koja je i osnovna podjela. To je jedna fantastična predstava o fenomenu Lepe Brene, a ne o ličnosti. Bilo je fantastično i svugdje je ostavilo važan otisak kod svih nas. U Splitu smo igrali pred 2.000 ljudi. U Zagrebu pred 700, u Rijeci u punoj dvorani HKD-a.

TEROR MLADOSTI MI NIJE INSPIRATIVAN

Nedavno ste proslavili 55. rođendan, a mnogi komentiraju kako izgledate fantastično i zračite nevjerojatnom, zrelom energijom. Lik Vesne Popović kojeg tumačite također proživljava krize zrelog doba. Kako gledate na starenje i što godine danas znače za vas kao ženu u industriji koja je često nemilosrdna prema ženskim godinama?

– Rođendan sam proslavila 30. 5. i baš mi se sviđaju te dvije petice. Svaku svoju godinu slavim kakva god da je bila. Nisam opterećena starenjem, nisam opterećena ničim što je prirodno. Ne mogu biti rob ovog terora mladosti u vidu anti-aging kulture. Meni je to neinspirativno i dosadno.