Ovogodišnja Noć knjige, koja će biti održana 23. travnja, podsjeća da se uskoro navršava 40. obljetnica smrti velikog argentinskog književnika Jorgea Luisa Borgesa – rođen je 24. kolovoza 1899. u Buenos Airesu, a preminuo je 14. lipnja 1986. u Ženevi.

Ovaj pripovjedač, pjesnik i esejist jedan je od najsamosvojnijih autora suvremene svjetske književnosti uopće. Potječe iz kozmopolitske obitelji.

Budući da su mu preci po ocu bili Englezi, Borges je od malih nogu pisao i govorio engleski jezik. Odgojen je u Buenos Airesu, u dvojezičnoj, englesko-španjolskoj obiteljskoj sredini.

Još kao dječak započinje pisati. Prvu pripovijetku koju je napisao sa samo deset godina objavio je njegov otac. Mladost je proveo u Ženevi i u Španjolskoj, gdje je pripadao ultraistima, avangardističkoj skupini nazvanoj po časopisu Ultra.

To iskustvo prenio je u Buenos Aires, gdje je ubrzo stvorio književni krug Florida i pokrenuo niz časopisa: Prisma, Proa, Nosotros, Martin Fierro. Iz toga je razdoblja i prva Borgesova zbirka pjesama, »Žudnja za Buenos Airesom« (1923.). Od 1925. surađivao je u svim važnim dnevnim listovima i časopisima u Argentini, a najpoznatija je njegova suradnja s časopisom Sur književnice Victorije Ocampo.

Od vrlo rane dobi imao je problema s vidom, no unatoč tome piše, čita i prevodi. Godine 1938. zaposlio se u Općinskoj knjižnici Buenos Airesa, no kada 1946. Juan Perón dolazi na vlast, bio je otpušten jer je potpisao manifest protiv Peróna.

Nakon sloma diktatorova režima postao je ravnatelj Nacionalne biblioteke, iako je gotovo potpuno oslijepio. Upravo Borges poslužio je kao inspiracija za lik slijepog bibliotekara Jorgea iz Burgosa u »Imenu ruže« Umberta Eca.

U četvrtom desetljeću života Borges je počeo gubiti vid pa je vlastite tekstove morao govoriti u pero, odnosno ovisiti o čitačima. Ta mu je okolnost potpuno odredila način života; posvetio se vrlo neuobičajenoj, golemoj lektiri, intelektualnim promišljanjima i pisanju.

Posjedovao je veliku, univerzalnu kulturu i u njoj uspostavio vlastiti sustav vrijednosti. U ogledima i pripovijetkama probleme postavlja i razrješava na razini intelektualne igre; događajnost u pripovijestima također je tek polazište za rješenja do kojih dolazi filozofiranjem.

Zato je teško žanrovski svrstati njegove tekstove, kao i odrediti humanističku disciplinu u kojoj se kreće njegovo razmišljanje. Najdraže su mu teme vrijeme i bezvremenost, identitet i dvojnost koju svaki identitet uključuje, paradoks i ciklička narav tijeka povijesti.

Ove godine zagrebački izdavač Petrine knjige objavio je knjigu »Aleph« (u prijevodu Milivoja Telećana i Marka Grčića), uz »Izmišljaje« najvažniju zbirku fantastičnih priča u opusu Jorgea Luisa Borgesa, koje su ga proslavile kao predšasnika onoga što je otad u svijetu poznato kao magični realizam.

Objavljena prvi put 1949. godine, ova druga Borgesova zbirka sastavljena je od sedamnaest pripovijedaka od kojih su mnoge prije bile objavljene u raznim argentinskim književnim časopisima.

Nosi naslov po završnoj priči »Aleph«, koja govori o neafirmiranom piscu kojem sudbina dodijeli jedinstvenu milost – da ugleda viziju Alepha, prvoga slova hebrejskog alfabeta, u kojoj se, u punoj istovremenosti, zrcale mijene čitavog svemira.

Petrine knjige objavile su 2025. i Borgesovu »Opću povijest gadosti«, zbirku priča nadahnutih povijesnim ličnostima i legendama, u kojoj Borges prepliće stvarne događaje s književnom fikcijom.

Kroz precizan i istovremeno zaigran stil, oživljava likove prevaranata, zločinaca i pustolova, pretvarajući ih u dio vlastite mitologije. Povijest i fikcija na ironičan se način stapaju u tekstu koji se može čitati kao zbirka anegdota, ali i kao prokazivanje načina na koji priče i legende nastaju.

U istom izdanju objavljeno je i »Shakespeareovo pamćenje« koje spada u djela iz kasnije faze Borgesova stvaralaštva i donosi priče u kojima autor istražuje teme sjećanja, identiteta i književne tradicije.

U njima se brišu granice između onoga što pamtimo i onoga što zamišljamo, a središnja priča postavlja intrigantno pitanje: što bi se dogodilo kada bismo naslijedili nečije uspomene?

Borges čitatelja ostavlja u nedoumici nije li stvarnost ništa drugo nego još jedna fikcija. Spomenimo još i »Izmišljaje«, koji se danas smatraju zaštitnim znakom Jorgea Luisa Borgesa.

Izmaštana civilizacija u varljivoj enciklopediji i njezin prodor u svijet, ideja francuskog pjesnika da iznova napiše »Don Quijotea« na španjolskom te knjižnica koja čuva knjige cijeloga svemira, neki su od začuđujućih motiva i tema slavnoga autora u ovoj zbirci.

Mario Vargas Llosa nazvao je Borgesa jednim od najvažnijih umjetnika našeg doba, a J. M. Coetzee istaknuo je da je Borges više nego obnovio prozni jezik i time napravio prostor važnoj generaciji južnoameričkih književnika kao što su Gabriel Garcia Márquez, José Donoso i Mario Vargas Llosa koji mu mnogo duguju.

Borgesov utjecaj vidljiv je i kod mnogih suvremenih pisaca, poput Umberta Eca i Itala Calvina. Uz kratke priče, po kojima je i najpoznatiji, Borges je također pisao poeziju, eseje, nekoliko scenarija i mnogo književne kritike, predgovora, podgovora, uređivao je brojne antologije te je prevodio s engleskog, francuskog i njemačkog jezika na španjolski jezik.

Jorge Luis Borges živio je kroz veći dio dvadesetog stoljeća, pa je na njega najviše utjecao modernistički stil pisanja, a posebno simbolizam. Kao Vladimir Nabokov i nešto stariji James Joyce, kombinirao je interese za svoju rodnu zemlju sa širim interesima.

S njima je također dijelio višejezičnost i razigranost jezika, no dok su Nabokov i Joyce, kako su postajali stariji, išli prema sve većim i kompleksnijim djelima, Borges ostaje minijaturist.

Također u kontrastu s Joyceom i Nabokovom, Borgesov rad se kretao dalje od onoga što je on nazivao »barokom«, dok se njihov rad tome primicao. Stil kasnijih Borgesovih djela je više naturalistički i transparentan nego u njegovim ranijim djelima.

Mnoge se od njegovih najpoznatijih priča bave prirodom doba, beskrajem, zrcalima (prema kojima velik broj njegovih priča izražava gotovo strah), labirintima, stvarnošću, identitetom.

Naglasak velikog broja priča je na fantastičnoj radnji, kao što je knjižnica koja sadrži sve moguće varijacije teksta u knjigama s 410 stranica (»Babilonska knjižnica«), mjesto na kojemu se sijeku svi pravci u svemiru (»Aleph«) i godina u kojoj vrijeme miruje, a dana je čovjeku prije nego što će na njega zapucati streljački vod (»Tajno čudo«).

Miješao je stvarne činjenice s fikcijom. U nekoliko su navrata, pogotovo na početku karijere, ta miješanja ponekad prelazila granicu i ulazila u sferu prijevare i literarne krivotvorine.

Pisao je i u koautorstvu (A. Bioy Casares). Njegova je proza bitno utjecala na svjetsku književnost druge polovine 20. stoljeća. Borgesova djela u hrvatskoj kulturi i među čitateljskom publikom odavno imaju kultni status.

U hrvatskoj književnosti 1970-ih godina pojavio se naraštaj prozaika koje je kritika prozvala »borgesovcima«. Taj je termin uveo Branimir Donat u eseju »Astrolab za hrvatske borgesovce«, međutim i drugi su kritičari isticali Borgesa kao ključnog autora u formiranju ove skupine autora koja se javlja krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Kao najvažniji predstavnici spominju se Stjepan Čuić, Pavao Pavličić, Stjepan Tomaš, Dubravko Jelačić Bužimski i Goran Tribuson.

Premda Borgesu Nobelova nagrada za književnost nikada nije dodijeljena, dobitnik je brojnih prestižnih priznanja, uključujući Nagradu »Cervantes« (1979.), Jeruzalemsku nagradu (1971.), Nagradu Alfonsa Reyesa (1973.) i mnoge druge.

Njegova sabrana djela objavljena su na hrvatskom jeziku 1985. godine, a njegov opus i danas ostaje neiscrpan izvor književne fascinacije. Završimo s Borgesovom misli: »Sve stvari na svijetu vode k nekom citatu ili nekoj knjizi«.