Foto Nikola Blagojević
Skupna izložba članova HDLU-a Rijeka pod nazivom “O ljepoti i složenosti prozaične vizualne kulture” otvorena je u Galeriji “Juraj Klović”
povezane vijesti
RIJEKA – Skupna izložba članova HDLU-a Rijeka, u selekciji Ivice Nikolca i na temu reinterpretacije ili argumenta za kopiranje stvarnosti, a pod nazivom “O ljepoti i složenosti prozaične vizualne kulture” otvorena je u Galeriji “Juraj Klović”.
Izlažu Sandra Ban, Fanita Barčot-Nikolac, Daniela Battisti, Dragan Karlo Došen, Igor Gržetić, Carry-Lee Hent, Jadranka Hodanić, Josipa Komljenović, Višnja Laginja, Lea Maravić, Eduard Pavlović, Silvija Sikavica, Andrea Staničić, Georgette Yvette Ponté i Alen Šimoković.
Autorefleksija umjetnika
Kako se osvrnuo Nikolac, kroz ovaj javni poziv podjednako su ga zanimali likovni segment reinterpretacije odabranoga djela, kao i pisana autorefleksija umjetnika o vlastitom radu.
– Većinom sam odabirao autorske cjeline s više radova jer me je više intrigirao konceptualni pomak od informacijski usmjerene perspektive prema akcijski usmjerenoj, opipljivoj i interaktivnoj umjetnosti.
Posebno su me zaintrigirali radovi Andree Staničić, koja ističe kako se granice na njezinim radovima često isprepliću, navodeći gledatelja na veću pozornost tijekom opservacije. Zanimaju je granice medija, haptičkog i virtualnog, posebno u odnosu matrice, njezine multiplikacije i intervencije u grafički otisak ili sliku.
Slično razmišlja i Višnja Laginja, koja tvrdi da „u vremenu kada su slike beskonačno dostupne i kada se kopiranje sve češće odvija bez dodira, njezin rad nastaje suprotno – kroz tijelo, grešku i neizvjesnost. Upravo ta nesigurnost postaje njegova vrijednost.”
Kod Jadranke Hodanić, čiji su radovi temeljeni na pomno odabranim segmentima grafita, “zapis postaje javno dobro dostupno svakom prolazniku. Fotografija ga pretvara u vizualnu bilješku, a subjektivno iskustvo u objektivizirani trag”.
Carry-Lee Hent smatra da je kopiranje korisno u procesu učenja i razvijanja ideja jer učimo gledanjem, slušanjem i ponavljanjem, sve dok ne razvijemo vlastiti izraz.
Etički čin
Silvija Sikavica reinterpretaciju doživljava kao etički čin i egzistencijalnu nužnost.
Eduard Pavlović svojim digitalnim crtežima reinterpretira mitološke motive poput Sizifa, Atlasa i Prometeja, dok se Josipa Komljenović radom “Invalidi” približava Baldessarijevu razumijevanju aproprijacije i reinterpretacije stvarnosti.
Instalacija “Mir – Touch of God” Sandre Ban kroz odnos prostora, sjene i materije stvara slojevitu sliku između vanjskog i unutarnjeg bivanja. a Lea Maravić reinterpretira Kip slobode kao raspadajući simbol suvremenog svijeta koji umjesto baklje uzdiže zlatni mitraljez.
Georgette Yvette Ponté u svom prepoznatljivom vizualnom jeziku problematizira pitanje što znači „posjedovati” sliku u vremenu njezine beskonačne reprodukcije te može li kopija postati autonomno umjetničko djelo. dok Dragan Karlo Došen reinterpretira vlastiti identitet pokušavajući materijalizirati emocije.
Fanita Barčot-Nikolac u fotografijama nastalim u Moderna Museet u Malmöu ulazi u interakciju s izložbenim prostorom i njegovim sadržajem.
Među izložene radove uvrstio sam nekoliko radova iz serije “Black Metal” Igora Gržetića koji istražuje kompleksnu međupovezanost zvuka, slike i percepcije stvarnosti. Daniela Battisti, koja se već potvrdila kao vrsna majstorica crteža, u svom radu istražuje granice između izvornog opažaja i gotovo fotografskog realizma.
Alen Šimoković, s druge strane, poput iskusnog slikarskog majstora, gradi reinterpretaciju vlastitih ranijih radova, napisao je Ivica Nikolac.
