Penkala! Nema te tastature koja će dokinuti dobar običaj da se važne stvari »zateftere« penkalom, ili još bolje nalivperom. Nekada su dobra nalivpera bila toliko važna da su ih za uho meštri znali zadjenuti, pa da su im pri ruci i da se ne izgube. Danas je sve drugačije pa i to. Ali nije penkala nestalo. A da ih uopće ima, zaslužan je Eduard Slavoljub Penkala, izumitelj i inženjer kemije, naš čovjek, a svjetski. On je taj koji je svjetsku slavu stekao 1906. godine kada je patentirao prvu automatsku mehaničku olovku, a već iduće godine i prvo nalivpero s čvrstom tintom. I on je taj koji je u Tehničkom muzeju Nikola Tesla zaslužio izložbu »Patent Penkala« pa da se njome obilježi 120. obljetnica patenta mehaničke olovke i stogodišnjica osnutka tvornice Edison Bell Penkala.

Za našeg posjeta oko makete Penkalina aviona skupili se klinci Osnovne škole »Dragutin Tadijanović« iz Vukovara, Područna škola »Lužac«. Ima ih od prvog do četvrtog razreda. Pitaju od kojeg materijala su avionu krila i koji ga motor pogoni, dok im Ivan Huljev, jedan od autora izložbe, strpljivo objašnjava. Malo kasnije će i zaplesati neki od njih za slušanja gramofonskih ploča nastalih prije sto godine u tvornici Edison Bell Penkala. Vuče čovjeka na svašta izložba što su je uz Huljeva osmislili Dominik Grimm i Kosjenka Laszlo Klemar. Vuče, ako ništa, na svakojako promišljanje, recimo dok gleda onu prepoznatljivu karikaturu na kojoj je lice u profilu i veliko uho koje nosi penkalu.

– Je li Penkala uistinu imao ovako veliko uho ili je uho veliko za potrebe marketinga, pitamo.

Foto Davor Kovačević

– Maskotu je radila Penkalina šogorica koja je bila likovna umjetnica. Neki zli jezici govore da baš i nije naročito voljela Penkalu. Odnosno, bilo je zafrkancija da je to karikatura Penkale, priča nam Kosjenka.

PREPOZNATLJIV UŠKO

Važno nam je bilo čuti da je Penkala, sudeći po svim podacima do kojih je došao autorski tim, bio izrazito društven i duhovit čovjek.

– S obzirom da je šogorica radila maskotu vjerojatno je i sam Penkala utjecao na izgled popularnog Uška, veli Kosjenka.

Štogod bilo, činjenica je da, evo, 120 godina poslije maskota djeluje.

– Fascinantno je da svi još uvijek prepoznaju Uška i da ga prepoznaju kao Penkalu, s pravom veli Kosjenka.

Uško, službena maskota Penkale.

– Svaki dobar brend ima jedan prepoznatljiv element koji čini da odskoči od svega ostalog. U ovom slučaju to je uho. Napravili su dobar posao, a je li bila šala ili se šogorica referirala na njegov izgled, nije ni bitno. Jer, ispalo je odlično, smatra Dominik.

– A da mu se nije svidjela maskota ne bi je ni bilo, s pravom će Ivan.

I ta sličica pokazuje da je Penkala bio mudar lik, promućuran, reklo bi se. Šteta je da je živio kratko, samo 51 godinu. Jer, da ga je staviti u današnje vrijeme tko zna što bi sve izmislio.

– Cilj izložbe je i bio da se prikaže njegov sveobuhvatni rad, s tim da se i ono što je možda bilo upitno spomene, kazuje Huljev.

Voli se tako govoriti, a i pisalo se često, da je Penkala izumio, registrirao više od 80 patenata.

Foto Davor Kovačević

– Pretraživali smo i našli da to nije ni približno točan broj. Međutim, on bi i svaku doradu, primjerice rotirajuće četkice za zube, navodio i registrirao kao novi patent. Pa se sve pribrojavalo, objašnjava Ivan.

Doda li se ovome i činjenica da su neki patenti bili prijavljeni u više europskih zemalja, eto cifre od preko 80 patenata. Ništa to, dakako, ne umanjuje ono što je Penkala radio izumio i unaprijedio. Rotirajuća četkica u njegovo doba!? A čini se čovjeku običnom da je izumljena daleko kasnije.

– Ili termos boca, također je došla kasnije, premda je on imao patent termofora, preteče termos boce. Neki pričaju da su mu uzeli tu ideju, ali mi to ne možemo tvrditi. Ili patent lebdjelice koja je mogla ići iznad tla ili vode, kojega je radio s bratom Rudolfom. Kasnije je patentiran hovercraft koji se pripisuje Cockerellu, a je li nastao tako da je vidio Penkalin patent, to mi ne možemo znati, priča Ivan.

MAGIČNI LIJEKOVI

Počelo je sve dakako od penkale, mehaničke olovke, što se nas običnog svijeta tiče, pogotovo ako izložbu još vidjeli nismo. Od toga su, dakako, krenuli i autori izložbe. Pitamo autore je li njih nešto za rada na izložbi iznenadilo?

– Puno stvari nas je iznenadilo. Krene se u jednom smjeru, od poznatih stvari, pa kopate sve dublje i dublje i saznate, što je mene osobno iznenadilo, da je Penkala radio i »magične« lijekove za reumu, artritis, koji su imali u sebi radioaktivne izotope. U to vrijeme, u dvadesetima prošlog stoljeća, to je bilo dosta poznato u Londonu, bilo je brendova koji su radili na tome. Penkala je ušao u taj trend, radio te lijekove i prodavao ih, a ne bi se reklo na prvu da se s tim bavio. Jako fascinantan čovjek. Njegov način rada više pripada modernom načinu biznisa, nego tadašnjem. On bi danas bio ili influencer, entrepreneur, ističe Dominik.

Smatra Dominik da bi se neki od Penkalinih ideje i patenata danas u potpunosti izradili, svakako češće nego li je to bilo u njegovo vrijeme. Je li onda Penkala živio u pravo vrijeme, ili krivo!? Smješkaju se na ovo autori izložbe. Ivan je mišljenja da je bilo to dobro vrijeme za Penkalu.

– Njegov glavni cilj i nije bio da izmisli nešto novo nego da poboljša ono što već postoji. Primjerice, on gradi avion, počinje ga graditi 1908. godine, a braća Wright su poletjeli već 1903. Zašto ga uopće radi!? Jer ga želi poboljšati, kaže Ivan.

Foto Davor Kovačević

Od aviona Penkala odustaje i zato jer je u njega otišlo podosta ušteđevine. Možda ga, tko zna, zato šogorica nije voljela.

– No, očito je Penkala bio dobro informiran, znao je što se po svijetu događa. Kako li se samo informirao, pitamo.

– Družio se s industrijalcima braćom Moster, bez kojih nikada ne bi izgradio tvornicu jer nije imao za to financija, koji su imali podružnicu u Berlinu. Paralelno sa Zagrebom pokreće se proizvodnja po Penkalinim patentima u Berlinu, tako da se kroz tu proizvodnju, prodaju i reklame i širi glas o Penkali i njegovim patentima. A što se tiče te nekakve mobilnosti ljudi mislim da smo dosta u krivu kada mislimo da su bili manje mobilni nego danas. Bez obzira što nije bilo aviona i što su putovanja bila dugotrajna i skupa, ljudi su itekako putovali, ističe Kosjenka.

ZGRADA ZA RADNIKE

Uostalom, kako veli, dovoljno je pogledati Penkalin put.

– Rođen u malom mjestu u Slovačkoj. Od tamo dolazi na studij u Beč. Neko vrijeme se zadržava u Beču na studiju medicine, od toga odustaje i odlazi u Dresden na studij kemije. Nakon toga zapošljava se ponovno u Slovačku i nakon toga dolazi kao činovnik u Zagreb. U 51 godinu prošao je poprilično država. Ljudi su prije putovali, pogotovo oni koji su imali mogućnosti, a Penkala je bio iz jedne dobrostojeće građanske obitelji, objašnjava Kosjenka.

Zagrebačka tvornica »Edmund Moster i drug« koja je bila jedna od najuspješnijih tvornica pisaćeg pribora u svijetu te jedna od najjačih hrvatskih izvoznih industrija. Bila je ona posebna i po posve ljudskom odnosu prema radnicima, no grijeh bio bio tu zaslugu pripisati Penkali prije nego braći Moster koliko god, kako kaže Kosjenka, bilo ljudski željeti Penkali pridodati gomilu vrlina.

– Vlasnici tvornice su bili braća Moster, Edmund Moster koji je sve i financirao. Penkala je tvornici prodao patente i ostaje u tvornici kao mali dioničar. Sudjeluje i u proizvodnji, i u radu tvornice i promidžbi, ali on je tu mali dioničar. Istina je da je tvornica je imala Zgradu za dobrobit radnika, a ja bih rekla da tu presudnu ulogu ima kapital. Tu zgradu je trebalo sagraditi, kapital je od braće Moster, a gradi je ni manje ni više nego Rudolf Lubinski koji je autor Sveučilišne biblioteke, jedan od najznačajnijih arhitekata tog vremena, priča Kosjenka.

Rijetkost je, kaže, tada bila da tvornica ima zgradu u kojoj su i prostorije za higijenu, a još je zanimljivije da je tvornica imala vrtić već tih 20-ih godina.

– Vrtić je zaista rijetkost. Tu su bili i sportski klubovi, nogometni i ženski rukometni. Neki društveni servisi su postojali, neki načini na koje se poticalo radnike da aktivno provode ono malo slobodnog vremena što su ga imali. Zgrada za radnike jest iznimka za ono vrijeme, kaže Kosjenka.

Spomenuta tvornica započele je s radom 1911. godine, zapošljavala je 400 radnika i činovnika, i do 1924 ona je jedna od najjačih zagrebačkih tvornica. Tvornica je bila smještena u Branimirovoj ulici gdje je 50-ih osnovana tvornica Nada Dimić.

– Nada Dimić je bila u tom prostoru. To je ta ista zgrada. Nisu je srušili, veli Kosjenka.

Foto Davor Kovačević

– Možda Kerum nešto, domeće naš fotoreporter Dado.

– Kerum je srušio baš tu Zgradu za dobrobit radništva, na to će Kosjenka.

PROIZVODNJA PLOČA

Vratimo se mi radije Penkalinim patentima, recimo činjenici da mu je ime na pločama što ih je onomad izdala kuća Edison Bell Penkala Records.

– Tvornica kreće s radom 1926. godine. U tom trenutku Penkale više nema. Ali, Edison Bell je svoju podružnicu napravio nekoliko godina prije. To znači da se potencijalno preklopio period u kojem su bili u Zagrebu ljudi iz Edison Bella dok je Penkala bio živ i dok je radio patente za govorni stroj, za malo drugačiju raspodjelu zvuka. Potencijalno to je nešto što ih je privuklo, no pitanje je koliko je to stvarno, kazuje Dominik.

Zato je nešto drugo živa istina.

– Istina je da je Edison Bell Penkala Records bio preteča Jugotona, prva naša diskografska kuća na ovim prostorima. Do tada su svi naši glazbenici iz regije morali ići do vanjskih diskografskih kuća da mogu snimiti bilo kakvu glazbu. Ovo je bila prva naša diskografska kuća koja se brine za naše glazbenike i za strane, objašnjava Dominik.

Foto Davor Kovačević

Otvorio je Edison Bell Penkala Records prodavaonicu ploča u Hrvatskoj, pa u Beogradu, u Makedoniji, otvarali ih po regiji. Zanimljivo je, kaže Dominik, da je godinu nakon 1929. godine kada se ruši Wall Street, Edison Bell otišao u stečaj, njihova londonska, glavna podružnica, ali je Edison Bell Penkala nastavio raditi.

– Uspjeli su nastaviti raditi jer su očito imali podršku iz regije. Pa je 40-ih to prešlo u Jugoton, kasnije u Croatia Records. A sve je krenulo od Edison Bell Penkala Records, naglašava Dominik.

PRISTUPAČNA OLOVKA

Lijepa, mudro osmišljena izložba priča priču o važnom čovjeku, izumitelju, ako ne i influenceru ondašnjem. Taman da se postavi klasik od pitanja – jesmo li na pravi način iskoristili činjenicu da imamo Penkalu, pa da nas svijet i po tome pozna!?

– Mislim da je problematično to prisvajanje. On je svoje najplodnije godine proveo u Zagrebu, ali otac mu je Poljak, majka Nizozemka, rođen je u Slovačkoj. On tu tu dolazi kao austrougarski činovnik. To su bila neka druga vremena. Da je on dio naše tehničke baštine, svakako je. Da je bio važan akter, i još uvijek je, povijesti Zagreba svakako jest. Da Zagreb vodi brigu o toj baštini rekla bi da vodi, inače ne bismo imali izložbu u gradskom muzeju, zbori Kosjenka i u pravu je.

Ostade još samo nešto…

Foto Davor Kovačević

– Penkalin izum je i ona klipsa? Zar to olovke stvarno nisu imale prije da ih se zakačiti može za džep od košulje recimo, pitamo.

– Ne, nije. Stvarno se nosila olovka iza uha. Njegova ideja je bila da se nađe način da bude pristupačnija. Sada može biti na džepu košulje, na rokovniku, veli Dominik.

I da, podsjeća Ivan kako je Penkala po struci bio kemičar, ali ga to nije sprječavalo da radi na više frontova. Pa kad novinar pita teoretski što bi se samo dogodilo da Penkala vidi sve te silne tastature i ekrane i logično je da autori kažu: »Možda bi nešto novo izumio!«

Izložba traje do 20. listopada. Izložba koja daje misliti i koja je aktualna na mali milijun načina. Na zidu tako još pokoji reklamni plakat, a tamo i antiratne poruke i ljudi koji umjesto puške na ramenu imaju penkalu. Da je barem tako i bilo i da tako jest.

BOŽIĆ U KATEDRALI

Prvo snimanje na daljinu u Zagrebu! I za to je zaslužan Penkala u suradnji s Bellom.

Foto Davor Kovačević

– Oni su 1927. godine imali prvo snimanje na daljinu na ovim prostorima. Bilo je to misno snimanje za Božić u Katedrali. Imali su zbor, ali su pozvali i ljude, javnost da dođu svi pjevati zajedno Narodi se kralj nebeski. Nabavili su posebne telefonske kablove koji su taj zvuk prenosili do njihovog studija koji je automatski urezivao tu snimku na gramofonsku ploču. Napravili su ovdje prvo snimanje na daljinu i osmo u cijelom svijetu. Velika stvar, priča Dominik.

TIMOFIY I KRISTIAN

Hrvatska pošta pustila je 18. rujna u opticaj dječju poštansku marku »Briga za kućnog ljubimca«. Autor likovnog predloška je jedanaestogodišnji Timofiy Korchmid. Prije četiri godine s obitelji je iz Ukrajine izbjegao u Vukovar i evo ga danas na izložbi sa svojim na radost učiteljice Slavice Škrobo Siladi i malih, a velikih ljudi iz njegove škole, ili kako se to službeno veli kombiniranog razrednog odjela. Pa ga pitamo kako mu se svidjela izložba?

– Baš mi se svidjela, kaže Timofiy.

Najbolje mu je, veli, bilo crtati po zidu, pa i penkalom, makar će priznati da s olovkom to ipak ide lakše. Pitamo ga i kako se zove psić kojeg je naslikao i koji je evo dobio marku, onaj koji je zajedno s njima došao iz Ukrajine.

– To je moj pas koji je kod kuće i zove se Kristian, veli Timofiy.

– Je li Kristian sretan što ima marku sa svojim likom, šalimo se.

Foto Davor Kovačević

– Ne znam, ozbiljno će mali autor.

– A jesi li ti sretan, zanima nas.

– Da, sretan sam. Neobično je dobiti marku. Neki kažu da sam prvi Ukrajinac koji je dobio hrvatsku markicu, ponosno će, s pravom, sjajni dječak Timofiy.