Na obali Spree, između zelenila Tiergartena i vladine četvrti, berlinska Kuća kultura svijeta (HKW) otvara prostor susretima preko zemljopisnih i kulturnih granica. Utemeljena 1989. kao središte za izvaneuropske kulture, smještena je u nekadašnjoj Kongresnoj dvorani iz 1957., modernističkom zdanju Hugha Stubbinsa. Kulture pritom ne izlaže kao zatvorene cjeline, nego zajednice suvremenog Berlina poziva da sudjeluju u stvaranju programa. »Kuća« u njezinu imenu tako je više od zgrade – zamisao gostoprimstva u kojem susret s drugim znači i spremnost na promjenu vlastite perspektive.

Posjetitelje dočekuje 75 metara dug transparent Tanke Fonte, čiji mural u predvorju povezuje ljudsku i biljnu inteligenciju. Zvučni rad Cevdeta Ereka spaja istanbulsko glazbeno podzemlje i pučku glazbu São Paula. Već taj susret slike, arhitekture i zvuka govori da se izložba ne obraća samo oku: traži da zastanemo, poslušamo i razmislimo o vlastitom mjestu među drugim ljudima, bićima i povijestima.

Rad koji potpisuje Julianknxx

Pod naslovom »Ne hodaju svi putnici cestama – O ljudskosti kao praksi« 36. bijenale u São Paulu, predstavljen 2025., u Berlinu dobiva novo poglavlje. Izložba s više od trideset umjetnika proširena je novim narudžbama i dosad neprikazanim projektima. Kustos Bonaventure Soh Bejeng Ndikung polazi od brazilskih povijesti, krajolika i kozmologija, ali Brazil mu nije zatvorena slika jedne zemlje, nego polazište za pitanje kako ljudskost ostvarivati slušanjem, suživotom i zajedničkom odgovornošću.

S izložbe »Ne hodaju svi putnici cestama – O ljudskosti kao praksi«

Ljudskost nam, naime, ne pripada samim rođenjem; ona je djelovanje koje valja obnavljati. Pozivajući se na Jacquesa Attalija, Ndikung osporava prevlast pogleda kao sredstva razumijevanja svijeta. Slušati znači otvoriti se glasovima ljudi, ali i valovima, vjetru, biljkama i životinjama. Ndikung upozorava da ono što ne čujemo lakše prestajemo doživljavati kao sugovornika, a to otvara put dehumanizaciji i prisvajanju zemlje.

Ušće kao prostor odnosa

Središnja metafora izložbe jest estuarij, ušće u kojem se susreću slatka i slana voda. Njihove razlike ne nestaju; upravo iz njih nastaje složen ekosustav u kojem život ovisi o međuzavisnosti. Naslov izložbe preuzet je iz stihova brazilske pjesnikinje Conceição Evaristo o potopljenim svjetovima u koje prodire tišina poezije. Umjetnost im se ne približava da bi ih iscrpno objasnila, nego da bi s njima uspostavila drukčiji odnos.

Veza São Paula i Berlina ima i prostorni oblik. Paviljon Ciccillo Matarazzo i HKW stoje u parkovima zamišljenima kao pluća gradova, Ibirapueri i Tiergartenu, blizu vodotoka. Alya Sebti tu srodnost čita kroz proturječja modernizma, u kojem su obećanja boljeg života isprepletena s poviješću moći i iskorištavanja resursa. Zgrada HKW-a stoga nije neutralna pozadina, nego sudionica pitanja koja izložba postavlja.

Tijelo, rad i pamćenje

Rebeca Carapiá u seriji »Kako stvoriti zračno korijenje« polazi od paxiúbe, takozvane hodajuće palme, čiji nadzemni korijeni, tražeći svjetlo i vodu, kao da polako premještaju biljku. Tu botaničku strategiju prevodi u apstraktne konstrukcije od bakra, željeza i lema – sliku nasljeđa koje se mijenja kako bi opstalo. Ukorijenjenost u tlo predaka u njima ne isključuje uzlet.

Zelenilo Tiergartena

Instalacija Thea Eshetua »Vrt – Oda hrabrosti« povezuje kaleidoskopske snimke biljaka s glasovima, među kojima je i glas Maye Angelou o otpornosti. Fotografije Akinbodea Akinbiyija, nastale tijekom šest tjedana lutanja São Paulom, vise sa stropa i bacaju sjene na pod: grad nije panorama koju treba osvojiti pogledom, nego niz susreta. Film Aline Baiane »Crno zlato smo mi« donosi svjedočanstva ribara i zajednica quilombola s otoka Maré, čije su zemlju i vodu degradirali rafinerija i luka – napredak viđen očima onih koji žive s njegovim posljedicama.

Fotografije Akinbodea Akinbiyija, nastale tijekom šest tjedana lutanja São Paulom

Juliana dos Santos plavu boju oslobađa uloge pukog pigmenta i njome osporava eurocentrične predodžbe o opažanju. U radu »sul do Sul« koristi cvijet Clitoria ternatea, povezujući ga s afričkim tradicijama indiga i s bluesom. Kao što blue note namjernom disonancom pojačava emociju, tako i njezina plava odbija stabilnost: umjetnica puše prah prženih cvjetova na vlažnu podlogu, gdje trag oblikuju njezin dah i zračne struje.

Juliana dos Santos plavu boju oslobađa uloge pukog pigmenta i njome osporava eurocentrične predodžbe o opažanju

Gervane de Paula smjenjuje melankoliju i optužbu. U radovima poput »Umjetnost je ovdje mučenik« svakodnevica Cuiabe susreće se s Cerradom devastiranim agribiznisom i nereguliranim rudarenjem, a veleposjednici na kritiku umjetnosti odgovaraju nasiljem. Daleko od jugoistočnih središta tržišta, njegova je četrdesetogodišnja karijera dugo ostala nevidljiva. Sérgio Soarez u asemblažima spaja zahrđale alate i oružje s lokalnim ornamentima, prizivajući sinkretizam afričke dijaspore i bahijskog afrobaroka – sintezu koja nije pomirljiva, jer nosi i trag nasilja koje ju je proizvelo.

Sérgio Soarez

Za Lidiju Lisbôu kreativnost nije povlastica umjetnosti, nego je potrebna i za kuhanje, rad i sam život. U ciklusu »Grudi koje su dojile svijet« goleme heklane dojke odaju počast dojenju i majčinstvu, a priče se u njima ne pripovijedaju linearno, nego tkaju. Kod Amine Agueznay sjećanje prolazi kroz ruke marokanskih zanatlija s kojima surađuje: nasljeđe nije dovršen predmet, nego živi kroz rad, a briga je nešto što se čini tijelom, vremenom i pažnjom.

Za Lidiju Lisbôu kreativnost nije povlastica umjetnosti, nego je potrebna i za kuhanje, rad i sam život. U ciklusu »Grudi koje su dojile svijet« goleme heklane dojke odaju počast dojenju i majčinstvu

Samouke Chaïbia Talal i Maria Auxiliadora, čije je priznanje kasnilo, dugo su nosile oznaku »naivne« umjetnosti, što otvara pitanje tko dobiva pravo na vlastiti umjetnički jezik. Lynn Hershman Leeson u »Elektroničkim dnevnicima«, videoispovijestima dugim četiri desetljeća, kameru pretvara u povjerljivo zrcalo, povezujući intimnost s nadzorom i samopredstavljanjem.

Grad izvan izložbe

Postav ne završava na zidovima zgrade. Projekt »Apparitions« putem aplikacije prenosi digitalne dvojnike djela u Tiergarten i druge dijelove grada. Na terasi zastave Malike Agueznay donose motive kruha, mira i izreke da je raj pod nogama majki, a u vrtu Anne Seghers ponovo se pojavljuju stihovi Conceição Evaristo. Izložba se tako vraća poeziji i jednostavnom pitanju: kako biti prisutan za druge?

Njezin prijedlog nije ljudskost kao velika riječ kojom se potvrđuje vlastita ispravnost, nego ljudskost kao nesvršen glagol: slušati, njegovati, popravljati, pamtiti. Kao i u ušću, gdje se slatka i slana voda susreću ne poništavajući jedna drugu, zajednički život ne nastaje brisanjem razlika, nego odnosom koji se među njima gradi.

»Macuto« – Maria Magdalena Campos-Pons