I prije premijere opere »Turandot« Giacoma Puccinija u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci zainteresirana javnost bila je pomalo uznemirena: plakati i fotografije koji su objavljeni ukazivali su da se (ponovo) radi o nekoj radikalno suvremenoj inscenaciji koja je značajno udaljena od libreta i radnje smještene u doba kineskih careva. Pri ulazu u kazalište mogli su se čuti različiti komentari, obično prepuni skepse i negodovanja. No, nakon održane premijere dojmovi su bili i više nego pozitivni! Ove godine obilježava se točno 100. obljetnica praizvedbe jednog od Puccinijevih najpoznatijih djela, opere koja je svojom snagom priče i glazbom trajno utkana u najveće svjetske pozornice. Nakon 32 godine i riječka publika ponovo je mogla vidjeti ovo velebno djelo.

Međutim, činjenica je da se radi o nadasve zahtjevnoj partituri, kako u glazbenom, tako i u tehničkom smislu: od broja izvođača do specifičnih interpreta koji moraju izdržati i moći ostvariti nimalo lake skladateljeve zamisli. Nemali broj puta upravo je »Turandot« kazalištima donosila probleme tijekom priprema ili nakon premijere, pa i iskusnije produkcijske kuće zaziru od takvog odabira. I doista, jedan od prvih problema donosi inscenacija koja, ako se radi u tradicionalnom obliku, iziskuje izuzetno bogate kostime, rekvizitu i scenske elemente. A pjevača koji mogu otpjevati uloge Turandot ili Calafa ne nalazi se baš na svakom koraku. Postavljanje »Turandot« u Rijeci, stoga, opravdano je pobudilo određena pitanja o promišljenosti takvog čina.

Foto Dean Miculinić

Suvremeno i radikalno

»Turandot« je posljednja Puccinijeva opera koju, mnogi ne znaju, skladatelj zapravo nije sam dovršio. Naime, skladavši veći dio 3. čina, nakon smrti Liù i prije završnog dueta, Puccini postaje nezadovoljan postojećim libretom te traži novi završetak. Istovremeno saznaje da je terminalno bolestan te odlazi na liječenje i, vrlo brzo, umire. Veliki dirigent Toscanini, Puccinijev intimus, prema zahtjevima skladatelja, ne dopušta da se djelo zaboravi te aktivno traži novu osobu koja bi završila partituru, a nakon nekoliko nezadovoljavajućih izbora poput Tommasinija ili Mascagnija izbor pada na Franca Alfana. Tijekom praizvedbe maestro Toscanini zaustavlja predstavu na spomenutom dijelu 3. čina riječima: »Ovdje završava opera jer je na ovome mjestu skladatelj preminuo!« Ipak, daljnje izvedbe u milanskoj La Scali uključivale su i Alfanov završetak. Gledajući čisto kroz prizmu glazbe, Alfanov dio partiture nije nastao sam od sebe jer je Puccini ostavio određene zabilješke koje je bilo potrebno razraditi, a korišteni su i prethodno napisani ulomci čime se stvara određeno jedinstvo i zaokruženost cijelog djela. No, poneki tvrdokorniji muzikolozi ili dirigenti i danas inzistiraju da se izvodi samo ono što je napisao Puccini.

Prethodno spomenuta suvremena inscenacija u Rijeci toliko je radikalna da je o njoj teško uopće i početi pisati. Možda bi najbolje bilo preporučiti čitateljima da pogledaju poznati film »Metropolis« Fritza Langa iz 1927. godine koji je do krajnosti nadahnuo redatelja opere Arnauda Bernarda koji potpisuje još i scenografiju i kostime. Treba uvijek imati na umu da 1926. godina nije bila toliko davno, već da je riječ o vremenu između dvaju svjetskih ratova, razdoblju koje je čak i iz današnje perspektive prilično suvremeno. U to vrijeme europska i svjetska politička scena prilično je turbulentna, a umjetnost poznaje i izrazito avangardna djela različitih žanrova. Spomenuti film »Metropolis« jedan je od prvih SF filmova koji progovara o futurističkom pesimizmu i pogledu na svijet koji i danas postoji, barem ako govorimo o strahu od budućnosti. I danas se pitamo i strahujemo što će biti sutra i hoćemo li kao ljudi u nekom postapokaliptičnom društvu živjeti neku mehaničku i neljudsku stvarnost.

Foto Dean Miculinić

Hrabri izričaj

Povezujući hladnu i tvrdokornu princezu Turandot i njezino ledeno srce, koja prosce odbija trima zagonetkama osuđujući ih na smrt, s robotskim realitetom zamišljene sutrašnjice »Metropolisa«, redatelj na scenu stavlja bijelu unutrašnjost nuklearne elektrane i kombinezone s cijevima. Ono, međutim, što prvo pada na um kao komentar viđenoga je – dojmljivost! Naime, često smo imali priliku vidjeti suvremena čitanja opernih djela, ali prečesto su ona bila produkt neke slučajnosti, nepromišljenih bauljanja i nepotkrijepljenih umjetničkih ambicija. Ovoga puta vidljivo je da postoji koncept i ogroman trud da se stvar domisli i promisli do najsitnijih detalja. Scenski pokret zapravo je koreografiran i graniči s plesom, čak i kod glavnih protagonista, a posebno kod zbora. Taj isti scenski pokret otkriva i elemente humora, bogat je i inovativan te publici predstavlja zanimljivost koja čini da vrijeme izvedbe prolazi u trenu. Određeni pokretni scenski elementi poput električne stolice zanimljivi su, a svi likovi otkrivaju i individualni pristup.

Foto Dean Miculinić

Zaključno se može reći kako je predstava impresivna i dostojna svjetskih pozornica. Radi se o umjetničkom djelu koje je netko (redatelj) morao osmisliti i jasnim uputama prenijeti na scenu. Bilo kakvo neznanje ili lutanje rezultiralo bi samo velikim kaosom, a ne hrabrim izričajem kojeg smo imali prilike vidjeti. Naravno da će postojati pojedinci kojima se ovo viđenje neće svidjeti, što je opravdano i očekivano. Ipak, to ne umanjuje činjenicu da je riječ o viđenju koje ima glavu i rep, za razliku od toliko drugih kojima smo svjedočili. Uz redatelja, autorski tim još čine i oblikovatelj svijetla Dalibor Fugošić, asistent redatelja Yamala-Das Irmici, asistent scenografa Dragos Moldovan i asistentica kostimografa Karla Kučić.

Zbor najveća zvijezda

Velik trud u pripremi i nastupu vidljiv je kod najveće zvijezde predstave, a to je zbor (zborovođa Matteo Salvemini, solistice Mirna Vidović i Dominika Fortunato). Količina zadataka koje oni imaju za odraditi u nemuzičkim uvjetima velika je, posebno ako govorimo o stalnom pokretu pojedinca i mase, zamišljenom na točne taktove glazbe, s pretežnim pjevanjem u ležećem položaju pod debelim maskama. Ipak, to nije umanjilo kvalitetu njihove izvedbe u pjevačkom smislu, ali se prostor za napredak uočava u amalgamiranju zvuka s obzirom na broj pjevača. Naime, »Turandot« se ne može raditi sa zborom od četrdesetak ljudi. Na mjestima na kojima pjevaju unisono, stvar zvuči odlično, ali prilikom značajnih dijeljenja po dionicama koje tada imaju mali broj pjevača zvuk ostaje nehomogen, a snaga pojedinaca nije dostatna da se održi orguljski zvuk čvrstih akorada s velikim visinama. I to je nedvojbena istina. Angažman riječkog zbora, akustički moment, discipliniran orkestar i temeljita priprema učinili su da izvedba bude odlična, odnosno maksimalna u zadanim okvirima. Zato je ovo »kritika« kazalištu da ubuduće učini taj sitni iskorak i na scenu dovede dovoljan broj ljudi. A onima koji su bili na sceni upućuje se jedan »bravo«, čak i onom pojedincu koji je u završnoj sceni zaboravio skinuti bijeli kombinezon otkrivajući ružičasti cvijet Turandotine ljubavi.

Foto Dean Miculinić

Orkestar pod vodstvom Valentina Egela zvučao je kompaktno, uigrano i zvukovno vrlo umjereno omogućujući svim pjevačima da dođu do izražaja. Sve dionice odradile su posao koji je potreban i treba im na tome čestitati uz posebne čestitke scenskoj puhačkoj glazbi koja je zvučala iznimno profesionalno. Zapravo, kvalitetni svirači u pojedinačnom i kolektivnom smislu, omogućili su da na njih toliko i ne obraćamo pozornost tijekom izvedbe jer su pružali čvrstu i pouzdanu potporu scenskom dijelu predstave.

Riječke snage

Naslovnu ulogu utjelovila je nacionalna prvakinja opere Kristina Kolar vrlo suvereno, snažno i dojmljivo – onako kako se to i očekivalo. Vidljivo iskustvo omogućuje Kolar da pozornicom vlada u svakoj svojoj pojavi, a glasovno zaokružena izvedba odaje vrhunsku kvalitetu. Bože Jurić Pešić kao Calaf jedan je od onih od kojih se i najviše očekuje, ako ni zbog čega drugog, onda zbog arije »Nessun dorma« koju svi znaju i toliko iščekuju. Gradirajući svoju snagu, Jurić Pešić na mahove je bio izuzetno snažan, a ponekad pak iznimno suzdržan. Mnogi dijelovi dionice izvedeni su odlično, ali je završni »vincerò« nekako ostao u sjeni. Stječe se dojam kao da kod pjevača postoji određeni strah i zazor od uloge i dionice koji onemogućuje izvedbu do punog potencijala. Ipak, čestitati valja na hrabrosti i činjenici da se uloga izvela od početka do kraja. Druga nacionalna prvakinja Anamarija Knego nastupila je u možda i najzahvalnijoj ulozi Liù koja svojim emotivnim komponentama uvijek zadobije simpatije publike. Bilo je tako i s Knego, barem po završnom pljesku. U mnogočemu kontrastna Kristini Kolar, Knego je ostvarila jasnu distinkciju kako po karakteru uloge, tako i po glasovnoj izvedbi, stvorivši dobru umjetničku kreaciju. Luka Ortar kao Timur bio je dobar i glasom i scenskom igrom, uspješno se transformirajući u lik starca, jednako kao i Sergej Kiselev u ulozi cara Altouma čija su invalidska kolica jednako impresivna kao i neko prijestolje u tradicionalnim režijama stavljajući glasovnu izvedbu u drugi plan.

No, posebnu pohvalu valja uputiti trojcu kojeg čine Jure Počkaj, Marko Fortunato i Aljaž Žgavc kao Ping, Pang i Pong čiji doprinos često ostane zanemaren, a radi se o vrlo zahtjevnim ulogama koje traže dinamičnu scensku igru i pametnu glazbenu izvedbu. Komični, emotivni i autoritativni, sva trojica bili su spiritus movens predstave na način kako to i treba biti.

Zaključno valja reći i kako pogled na podjelu govori da se radi o snagama iz Rijeke, domaćim zaposlenicima HNK-a što je izuzetno pohvalno u ovim vremenima izazova za svaku kulturnu produkciju, a posebno kazalište. I nije to neka sklepana, već prava premijerna podjela koju HNK ima na ponos ovoga grada. Za vidjeti je koliko će daljnje izvedbe biti kapitalizirane u smislu prodaje ulaznica jer »Turandot« svakako nije naslov koji se prodaje sam po sebi. I ostali pjevači, čiji se gostujući nastup očekuje ovih dana poput Anastasije Boldyreve kao Turandot i Natthe Thammathija kao Calafa, vjerojatno će obogatiti ovu produkciju, uz nove domaće snage koje čine Slavko Sekulić kao Timur ili Gabrijela Deglin kao Liù. Nadamo se da će nova riječka »Turandot« biti uspješna i u izvedbama koje slijede jer se, ponavljamo, radi o dojmljivoj predstavi koja čak i najtvrdokornije skeptike ne ostavlja ravnodušnima.