RIJEKA – Posvećenu emocijama, odrastanju te prihvaćanju tuge kao dijela života sviju, polaznici Malika Rijeka u dvorani Filodrammatice nedavno su izveli toplu i energičnu predstavu »Riječi suza« u režiji Denis Kirinčić, nastalu prema autorskom tekstu Mihovila Rismonda, kojom se naglašeno edukativno ukazuje na važnost i značenje emocija u životu pojedinca.

Predstava »Riječi suza« nastala na temelju teksta Mihovila Rismonda, s kojim je redateljica surađivala i ranije (na temelju autorova teksta »Minotauri« režirala je istoimenu monodramu) toplom i emotivnom pričom progovara o važnosti osvješćivanja tuge i suza kao prirodnoga dijela života, podsjećajući na to da su emocije poželjne, kao i na to da ih ne treba skrivati niti ih se sramiti. Predstava u trajanju od otprilike pola sata okupila je djecu i mlade u dobi od sedam do četrnaest godina, koji su suze prikazali kao svojevrsne saveznice i(li) tihe pomagače koji pružaju utjehu onda kada riječi nisu dovoljne.

Izvor olakšanja

Vrlo dinamičnim i simboličnim scenskim izrazom koji unekoliko sugerira opoziciju pojedinac-kolektiv te s time povezanu ulogu zajedništva predstava tematizira one osjećaje s kojima se djeca i mladi svakodnevno susreću, naglašavajući pritom činjenicu da tuga, baš kao sreća i radost, ne traju zauvijek. U središtu priče nalazi se djevojčica Tia, uz koju se pojavljuju likovi njezinih roditelja, doktora i personificiranih suza, stvarajući emotivnu priču o razumijevanju, podršci te prihvaćanju vlastitih osjećaja. Popunjeno i generacijski raznoliko gledalište moglo je tako predstavom posvjedočiti kako suze, iako često povezane s boli, (nekad) mogu postati izvor olakšanja, bliskosti te pojedinčeva iscjeljenja.

Tekstni predložak (naziva »Evina jabuka«), kao i sama predstava sugerira asocijativnost radnje, koja se temelji na protagonističinim unutarnjim monolozima, dijalozima sa Suzama, kao i fragmentima onih važnih obiteljskih odnosa. U središtu je protagonističin osjećaj nepripadanja, nemogućnosti komunikacije te preopterećenosti riječima koje bivaju potisnute i nagomilane u njoj, dok roditelji i doktor pokušavaju razumjeti njezinu šutnju. Posve primjereno dobi djece koja predstavu izvode, protagonističina tišina razotkriva se kao produkt njezine emocionalne distance od okoline, njezine emocionalne osjetljivosti te kao produkt krize identiteta i straha od okoline, a kraj vodi prema njezinome osnaživanju te ponovo »dobiva« svoj glas.

Glede nelinearnosti, odnosno asocijativnosti (na koju upućuje i koreografija) valja kazati kako je i tekst podijeljen u numerirane cjeline koje pak funkcioniraju kao svojevrsni odjeljci svijesti i(li) različita emocionalna stanja, pa se nerijetko radi o protagonističinom toku svijesti, u kojemu Suze imaju ulogu unutarnjeg glasa, to jest kakvoga kora. U postdramskim terminima, u predstavi je naglasak na atmosferi, osjećajima, jeziku te unutarnjem iskustvu protagonistice.

Lingvistički gledano, ono što izgovaraju likovi obilježeno je poetskim, simboličnim i metaforičnim, uz ritmičnost, stanke, nerijetko ponavljanja, pa čak i zvučnu igru (primjerice ono višekratno prizorno korišteno dirigent-zbor »T-t-t-t-Tija«). Ne bi li se ukazalo na psihičko stanje protagonistice Tije, javljaju se različiti simboli, jabuka, suze, prašina, riječi, glas, tišina, od kojih se, dakako, najviše ističe jabuka kao središnji biblijski simbol. U ovome kontekstu, života djevojčice Tije, jabuka se odnosi na znanje, identitet i nasljeđe, pa je sama Tija ta Evina jabuka, odnosno dijete koje nosi emocionalno i jezično nasljeđe svojih roditelja, ali i teret spoznaje i osjećaja. S druge strane, personificirane Suze, koje govore umjesto Tije, tješe je i postaju njezin unutarnji svijet, predstavljaju potisnute riječi, emocije i nemogućnost komunikacije.

Nemogućnost komunikacije

Naziv predstave upućuje na samu ideju drame prema kojoj suze (p)ostaju zamjena za riječi, odnosno način izražavanja onoga što protagonistica ne može izgovoriti. Naziv, dakle, simbolizira nemogućnost komunikacije (riječima), kao i ideju da emocije katkad snažnije progovaraju od samog govora. Predstava, dakle, rastvara pitanja o identitetu, odrastanju, depresiji, emocionalnoj izolaciji, obiteljskim odnosima i granicama između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Egzistencijalistički gledano, protagonistica pokušava pronaći smisao vlastitog postojanja i jezika kojim bi ostvarila svoj puni, autentični iskaz. Potisnute emocije, psihoanalitički razmatrano, pretvaraju se u suze, a jezik postaje signalizator traume i nemogućnosti artikulacije. Kad govorimo o traumi, u jednome trenutku protagonistica čak ne zna ni vlastito ime, što simbolizira gubitak osjećaja sebstva.

Uz izvrsne rekvizite, knjige označene slovima (koje su izradili učenici četvrtog razreda Aranžersko-scenografskog dizajna Škole za primijenjenu umjetnost u Rijeci), kostimografsku crninu na vrhu doznačenu plavetnilom suza, vrlo dobra i energična predstava »Riječi suza« edukativne je naravi i posve osnažujućeg djelovanja, napose za one koji je izvode, a važna je u današnja digitalna vremena i vremena lakih mentalnih stranputica u kojemu se sve više mora govoriti i o emocionalnoj inteligenciji te nužnosti prepoznavanja i shvaćanja vlastitih emocija. Pohvala za roditelje koji djecu potiču na bavljenje umjetnošću i na njezinu konzumaciju, a pohvala i mladim glumcima i glumicama, među kojima ima (i) pravih talenata.