Povodom skorog Uskrsa, najvećeg katoličkog blagdana, gospićkosenjski biskup mons. Marko Medo uputio je tim povodom svim vjernicima i građanima dobre vole najbolje želje.

„Draga braćo i sestre,

otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista, koje smo proživljavali u korizmenom vremenu, u liturgiji Crkve, molitvi, šutnji i našim pobožnim običajima, i ove godine stoji u središtu našega vjerničkog života. Evanđeoski izvještaji o Kristovoj muci i uskrsnuću poznati su nam iz pera četvorice evanđelista. Svaki od njih donosi isti događaj, ali na sebi svojstven način, prema vlastitoj osjetljivosti i prema potrebama zajednice kojoj piše. Tako i mi danas, iako slušamo istu Radosnu vijest, uskrsni događaj primamo i razumijemo iz dubine vlastitoga života, vlastitih rana, nada, kušnji i radosti. Svaki čovjek nosi svoje iskustvo boli i nade, zdravlja i bolesti, gubitka i zahvalnosti. U nekim je obiteljima bilo više razloga za radost, u drugima su ostale praznine koje nitko osim Boga ne može ispuniti. Biblijska mudrost nas podsjeća da ima vrijeme rađanja i vrijeme umiranja, vrijeme smijeha i vrijeme suza (usp. Prop 3, 2a.4a). I doista, nitko od nas ne živi tuđi život, nego svoj jedinstveni put pred Bogom, koji nas poznaje imenom i vidi naše lice, a ne neku bezličnu mnoštvenost.
Pa ipak, uza svu različitost osobnih iskustava, čini se da i naše vrijeme ima svoj zajednički nazivnik. To su nesigurnost, umor, zabrinutost i osjećaj da se čovjek prečesto nalazi pred pitanjima na koja nema lakih odgovora. Mnoge naše obitelji nose teret gospodarske neizvjesnosti, iseljavanja mladih, usamljenosti starijih, bolesti, narušenih odnosa i općega zamora duha. I u našoj Gospićko-senjskoj biskupiji, u našim gradovima, selima i župama, dobro osjećamo kako nije riječ samo o materijalnim teškoćama, nego još više o duhovnoj krizi: krizi povjerenja, smisla, zajedništva i nade. Pred tolikim ranama ponekad ponestane riječi. I možda je upravo tada najpošteniji onaj šutljivi govor blizine, poput šutnje Jobovih prijatelja koji su sjedili uz njega gledajući veličinu njegove boli. I mi smo pozvani jedni drugima biti blizu ne samo savjetom, nego prisutnošću; ne samo riječju, nego srcem koje zna slušati, suosjećati i nositi.

Ako pak pogled upravimo izvan granica naših domova i domovine, vidimo da je i današnji svijet obilježen ratovima, progonstvima, nepravdama i strahovima. Toliki nevini trpe posljedice nasilja, a među njima i brojni kršćani koji i danas, u raznim dijelovima svijeta, svjedoče svoju vjeru pod cijenu patnje i života. Mučenici nisu samo dio davne crkvene povijesti; oni su i naši suvremenici. Zato nas Uskrs ne smije zatvoriti u privatnu pobožnost, nego otvoriti za molitvu, solidarnost i dublju svijest o tome da smo članovi jedne Kristove Crkve. Upravo na tom tamnijem obzoru našega osobnog i zajedničkog života snažno zasja svjetlo uskrsne vjere. Evanđelje uskrsnoga jutra pred nas stavlja likove koji trče prema grobu: Petra, Ivana i Marije Magdalene. Oni ne idu polako, nego žure, vođeni tjeskobom, ljubavlju, čežnjom i pitanjima. Osobito je dojmljivo da prema praznome grobu prvi hrle oni koji znaju što znači primiti oproštenje i milosrđe: Marija Magdalena, kojoj je mnogo oprošteno, i Petar, koji je nakon zatajenja iskusio Gospodinov pogled pun milosti. Oproštenje rađa ljubav. Milosrđe budi zahvalnost. A zahvalnost pokreće srce da traži Gospodina.

Ipak, oni ne trče svi na isti način. Svaki od njih nosi svoju nutrinu, svoje pamćenje, svoju bol i svoju nadu. Ali svima je zajednički cilj: susret s istinom uskrsnuća. Njihov put prema vjeri prolazi kroz različite stupnjeve gledanja: od pogleda na odvaljeni kamen, preko pogleda na povoje i ubrus, do onog unutarnjeg viđenja koje prelazi u vjeru. To je put koji i nas uči da se uskrsnuće ne prihvaća samo očima tijela, nego prije svega srcem otvorenim Božjoj riječi. Samo vjera u Gospodinovu riječ daje snagu vjerovati u život i onda kada nas okružuju mnogi znakovi smrti, beznađa i razočaranja. Uskrs je vrhunac naše vjere, potvrda svega što je Isus govorio i činio. Njegovo uskrsnuće jamstvo je da zlo nema posljednju riječ, da grijeh nije jači od milosti, da smrt nije jača od života. Ali ako Uskrs ostane samo uspomena na jedan sveti događaj iz prošlosti, bez obraćenja našega srca, bez promjene naših navika, bez djela ljubavi prema potrebitima i bez spremnosti na oproštenje, tada nismo dopustili da uskrsna snaga zahvati naš život.

Ne možemo slaviti Krista uskrsloga, a ostati zatvoreni u sebi, ravnodušni prema starima, bolesnima, siromašnima, osamljenima i obeshrabrenima. Ne možemo vjerovati u pobjedu života, a u svakodnevici ostavljati jedni druge po strani. Uskrs nas poziva da ne hodamo kao osamljeni pojedinci, nego kao zajednica vjere. Poziva nas da ponovno otkrijemo ljepotu zajedničkoga hoda, zajedničke molitve, zajedničke nade i zajedničke odgovornosti.

To osobito vrijedi za našu Gospićko-senjsku biskupiju. Na ovim prostorima, obilježenima vjerom i kušnjama, postojanošću i ranama povijesti, potrebna nam je nova snaga evanđeoskog zajedništva. Naše župe, naše obitelji, naši mladi i stariji, svi smo pozvani biti nositelji uskrsne nade. Potrebno je nadvladavati rezignaciju, odupirati se ravnodušnosti, vraćati dostojanstvo molitvi, obitelji, nedjelji, radu, poštenju i međusobnoj blizini. Potrebna nam je Crkva koja ne malakše, nego svjedoči; koja ne zatvara vrata, nego okuplja; koja ne osuđuje izdaleka, nego liječi blizinom Kristove ljubavi. Neka stoga ovogodišnji Uskrs u svima nama obnovi vjeru da Gospodin doista živi i djeluje među nama. Neka nam udijeli snagu da budemo ljudi nade. Neka u naše obitelji unese mir, u naše župe živost, u naša srca radost, a u naš narod novu duhovnu postojanost. Neka Blažena Djevica Marija, koju s osobitom pobožnošću častimo u svetištima naše biskupije, prati svojim zagovorom sve obitelji, djecu i mlade, bolesne i stare, svećenike, redovnike i redovnice te sve vjernike Gospićko-senjske biskupije. Neka nam izmoli milost da u svjetlu Kristova uskrsnuća prepoznamo put kojim nam je ići. Svima vama želim da blagdan Uskrsa bude ispunjen mirom, vjerom i radošću Krista uskrsloga.

Sretan i blagoslovljen Uskrs!

✠ Marko Medo
gospićko-senjski biskup