Kazališna i filmska glumica Jasna Bilušić već je desetljećima prepoznatljivo lice hrvatske umjetničke scene – ne samo kazališne i filmske, nego i glazbene. Njezin umjetnički put obilježili su susreti s velikim imenima, od jazz velikana Boško Petrović, koji joj je bio važan mentor, do kultnog novovalnog benda Haustor, s kojim je provela dio svoje mladosti.

Ovih dana gledatelji je ponovno mogu vidjeti na televiziji, u RTL-ovoj novoj seriji »Divlje pčele«, smještenoj u poslijeratne pedesete godine u Dalmatinskoj zagori. U toj priči Bilušić tumači Feridu, skromnu i predanu ženu koja, kako i sama kaže, s vremenom postaje jedan od ključnih stupova obitelji Vukas. Iako naizgled samozatajna, Ferida je lik čija se snaga očituje upravo u svakodnevnoj brizi za druge, u pravednosti i nepokolebljivom osjećaju odgovornosti.

U razgovoru za Novi list glumica govori o uzbuđenju povratka pred kamere, o tome kako su joj vlastiti korijeni iz Dalmatinske zagore pomogli u pronalaženju autentičnog jezika i mentaliteta lika, ali se osvrće i na razlike između kazališta i rada pred kamerom, duge snimajuće dane te na pitanje gdje i kako danas pronalazi mir izvan glumačkog posla.

VELIKI I SLATKI IZAZOV

Publika vas ponovno gleda u »Divljim pčelama«. Kako vam je bilo vratiti se pred kamere?

– Za svakoga glumca biti pred kamerom je uvijek i ponovno novo uzbuđenje i nov početak. Bez obzira na iskustvo, s novom ulogom pred glumcem je uvijek kretanje iz nule, novi zadatak kreiranja lika koji je kombinacija imaginacije pisca, odnosno scenarista i glumca samog. Naravno da prethodna iskustva olakšavaju pristup poslu, od građenja samog lika pred kamerom pa do tehničkih rješenja i nedoumica na samome setu, ali stvaranje karaktera kojega kao glumac morate moći opravdati i u koji gledatelji trebaju povjerovati uvijek je veliki i slatki izazov.

Lik Feride osvojio vas je na prvu. Što vas je u njoj najviše privuklo?

– Kako to već biva u pretprodukcijskoj fazi svakoga projekta, u trenutku kada sam saznala da mi je dodijeljena uloga Feride, o njoj nisam znala gotovo ništa osim dva-tri podatka koja su se dala naslutiti iz poslanoga teksta. Tek u samome procesu snimanja, postepeno prolazeći kroz situacije zajedno s ostalim likovima iz serije, počela sam zapravo polako graditi Feridu kao osobu, najprije pred kamerom, onoliko koliko su mi scene dopuštale, ali prvenstveno i neogranično u vlastitoj mašti. Činjenica da je naslijedila posao kućne služavke od svoje majke i da je odrastala u obitelji Vukas zajedno s Antom, Ivicom i Rajkom kao vršnjacima, te da nema vlastitoga muža, djecu ni obitelj, govori o njezinoj posvećenosti i fokusiranosti na Vukase. Kao osoba vrijedna, skromna, samozatajna, diskretna i bogobojazna, Ferida s godinama postaje jedan od glavnih stupova obitelji. Odgajajući Antinu djecu, poznaje ih bolje no njihovi vlastiti roditelji, sudjeluje u njihovim životima i dijeli s njima njihove tajne i probleme. Po prirodi istinoljubiva i ponosna, uvijek je spremna stati na stranu pravde i istine, čak i onda kada to ide na njezinu štetu. Ima još mnogo sitnica zbog kojih mi je draga i sve mi je draža kako snimanje odmiče.

GLUMAČKI ALAT

Serija je smještena u poslijeratne pedesete godine. Koliko su vam pomogli vlastiti korijeni iz Dalmatinske zagore u stvaranju autentičnosti lika, koliko ste se »mučili« s naglaskom?

– Naglasak, kao i sam dijalekt nije mi bio problem. Moji potječu iz prekrasnoga prominjskog kraja, što niti geografski niti mentalitetom nije daleko od sinjske krajine. Ono malo bosanskog koliko je u Feridi ostalo, ubacujem gdjegod i kadgod mogu. Kao glumici, jezik mi je uvijek polazišna točka i osobno beskrajno važan glumački alat. Moram se osjećati ugodno u jeziku lika kojega igram kako bih uopće započela glumački posao. Kako jezično, tako i karakterno, puno žena iz Dalmacije i zaleđa koje sam u životu imala prilike sresti i upoznati bile su mi inspiracija. Te čvrste, ponekad opore i tvrde žene, često u sebi nose svu ljubav ovoga svijeta. Patrijarhalna sredina čini ih domišljatima, mudrima, a ponekad čak i vještim manipulatoricama u namjeri ili potrebi da ostvare neki svoj plan ili da se izbore za neki svoj cilj. Život ih je naučio kako preživjeti i sačuvati se. Ferida je sazdana od mnogo tih tihih, herojskih, anonimnih junakinja, i ovim putem im se svima odužujem i zahvaljujem.

Koliko vas je ta snaga »običnih« žena inspirirala u stvaranju Feride?

– Svakako da jest. Primjere imam posvuda, od vlastite obitelji, pa do žena koje me dan-danas okružuju, bez obzira gdje su. Danas je ženama nositi taj teret puno teže no prije, jer je opseg obveza i prostor djelovanja i ambicija puno veći. No, svako doba nosi svoje borbe. U »Komediji« trenutno igramo kazališno uprizorenje romana »Ponos i predrasude«, u kojemu autorica Jane Austin govori o borbi za samostalnost i ravnopravnost žena u vremenu kada su žene bile danas gotovo nezamislivo zavisne o muškarcima. Ženska snaga je golema, činjenica jest da se u svijetu stoljećima biju te bitke. Negdje s uspjehom, negdje gotovo tragično bezuspješno. Upravo zbog svih muka i podnesenih žrtava baš mi, žene, ali i muškarci, morali bi u svijesti čuvati stečena prava kao svetinju, ali vidimo da nije tako. Po pitanju nekih, do jučer neupitnih ženskih prava, vratili smo se desetljećima unatrag, što me osobno beskrajno rastužuje. A najviše me rastužuje što žene, naročito mlade žene šutke pristaju na to.

GLUMAČKI TRENING

Na setu se okupila velika i generacijski raznolika ekipa. Kakva je atmosfera tijekom dugih snimajućih dana?

– Snimanja ‘’na duge staze’’ imaju svoju posebnu dinamiku. Svi mi, glumci, redatelji, snimatelji, tehnika i produkcija, zaključno s našim divnim vozačima, provodimo mnogo vremena zajedno. Nužno se stvori dobra ekipa, a zadovoljstvo bivanja u zajedničkomu projektu je veća što je konačni produkt kvalitetniji i bolje primljen od publike, naravno. Ako ste u takozvanoj ‘’glavnoj glumačkoj podjeli’’, to praktički znači svakodnevni život u studiju, ponekad i po desetak sati na dan. Dobra psihička priprema na svojevrsnu višemjesečnu izolaciju i stavljanje ‘’na čekanje’’ manje-više svega što nije visoko na listi prioriteta u stvarnom životu, jedna je od osnovnih stvari koje si morate osigurati kako biste bez većih posljedica izdržali angažman do kraja. U ekipi uvijek postoje periodi uzleta i periodi zamora, ali svi znamo da je to normalno i međusobno poštujemo oscilacije između aktivnog druženja na setu i izvan njega i povremenoga osamljivanja. I, što je najvažnije od svega, svjesni smo da je formiranje i raspadanje ovakvih ekipa sastavni dio glumačkoga posla. Zato, čini mi se, uživamo maksimalno koliko god tko može i hoće u svemu što dijelimo; radu, druženju, novim poznanstvima i prijateljstvima, nesporazumima, podrškama, izazovima, veselju i mukama…

Nakon toliko godina u kazalištu, što vam kamera daje, a pozornica ne može, i obrnuto?

– Nude mi glumački trening. Nude mi kontinuitet rada. A rad je za glumca nasušan, bez rada glumac ne postoji. Pozornica ima svoje zakone, svoju vrstu koncentracije, svoj specifični proces rada koji, dajbože, kulminira na premijeri i, ono što je neprocjenjivo, polagano sazrijeva kroz izvedbe. Ono što je meni osobno najljepše je proces građenja jednog posebnog svijeta koji ne poznaje pravila i granice ovog realnog. Te slobode koju teatar nudi postajem s godinama sve sam više svjesna i nalazim ju vrijednom svake borbe. U njoj se krije smisao opstanka kazališta kao umjetničkog čina. Kazališni čin se zbiva sada i ovdje, u realnom vremenu, u trenutku i bliskosti postojanja s publikom koja je pozvana postati slobodna zajedno s nama, on je kreacija koja je stalno živa i u promjeni, u dinamičnome odnosu s partnerom koji nikada nije isti, kao što niti mi nismo nikada oni koji smo bili jučer… Kazalište će upravo zbog toga, želim vjerovati u to, nadživjeti tehnološku revoluciju u umjetnosti koja je pred nama.

S druge strane, za druženje s kamerom, glumac mora znati mnoge njezine zakonitosti i naučiti ih poštovati. Mora vježbati i njegovati posebnu vrstu koncentracije koja podrazumijeva drugačiji krug pažnje no što ga koristi u kazalištu. Mora osvijestiti svoj prostor slobode koji, unatoč tehničkim određenjima i ograničenjima, itekako postoji, i kada ga glumac postane svjestan, posao postane užitak. Kamera je nemilosrdna, ona ulazi ispod kože, bilježi svaku površnost, kažnjava svaki ego i jasno otkriva stupanj međusobne bliskosti glumca i njegovoga lika. Način komunikacije s imaginarnim gledateljem s druge strane mračnoga oka kamere iziskuje posebnu vrstu mašte, posebnu vrst besramnosti i žudnje da uspostaviš intimnost s tim tamo nekim bićem kome i za kojega se ogoljuješ… Jako je to uzbudljivo. Glumac se teško može zasititi tog ovisničkog, gotovo ‘’ljubavničkog’’ odnosa.

BOŠKOVE LEKCIJE

Osim glume, publika vas pamti i po glazbi. Nedostaje li vam ikad takav kontakt s publikom, u intimnoj atmosferi klubova?

– Nedostaje, naravno. Nedostaje mi i kao izvođaču i kao publici. Voljela sam i desetljećima živjela taj klupski život. A bog’me sam ga se i nauživala. No, nedostaje mi toliko toga… I što sad? Kao što bi u jednome svome stihu legendarni Drago Britvić rekao: ‘’toliko toga postoji u svijetu što srce isprobalo nije… okani me se, odat ću se ljetu i nekoj novoj ljubavi od prije’’. Odajem se svakome danu, na izmaku ljeta mojega života, sa zahvalnošću i mirom. S klubovima ili bez njih, ha,ha, ha…

Kad smo kod glazbe, mentorstvo Boška Petrovića bilo je važno poglavlje vašeg života. Postoji li neka njegova lekcija koja vas i dalje prati?

– Dao mi ih je mnogo i dobar dio ih je ostao sačuvan duboko u mome srcu. Jedna od njih je da kad prevališ veći dio puta, dužan si prema sebi konačno početi raditi stvari koje istinski voliš i onako kako voliš. Da se slikovito izrazim, kad pojedeš više od polovice bombonjere, više ne trpaš bombone u gubec pohlepno i na brzaka, već pažljivo odabereš jedan, s pomnjom razmotaš zlatnu foliju i pomirišeš ga s punim plućima, potom zagrizeš malo ili tek licneš, i tako polagano i s punom sviješću uživaš u okusu svakog bombona što je moguće dulje i temeljitije. Ako me razumijete.

Dio svoje mladosti proveli ste i uz Haustor. Kako danas gledate na to razdoblje?

– Prekrasno iskustvo koje se dogodilo točno kad je trebalo. Zahvalna sam što je moje mlade godine obilježio upravo taj bend, ti ljudi, i ta muzika. Otvorili su mi mnoga vrata, donijeli mnoge spoznaje i utjecali na moje buduće odluke. Svirali smo i družili se i poslije tih mitoloških osamdesetih, ‘’kad je svijet još bio mlad…’’ ponajviše s Darkom Rundekom, ali i s Igorom Pavlicom, Srđanom Gulićem… Predivna skupina luđaka u najboljem smislu te riječi. Jako ih volim i dan danas.

OTOK JE MOJE UTOČIŠTE

Čini se da danas posebno cijenite mir, a izjavili ste da posebno volite i otok Vis. Što vas tom otoku uvijek iznova vraća: more, mir, otočki tempo života?

– Sve zajedno. Otok sam po sebi nosi neku posebnu kvalitetu postojanja. Otok je filozofski, gotovo ontološki simbol, metafora. Otok pruža osjećaj samoopstojnosti, izoliranosti i zaštićene odvojenosti od ostatka svijeta. Otok je moje utočište, moja stabilna točka. Tamo se vidim vrlo skoro. U prirodi, uz životinje, uz glazbu tišine. I, naravno, uz more. Uvijek i zauvijek. More.