U srijedu je u Galeriji OK održana promocija nove knjige riječkog umjetnika Andreja Zbašnika pod naslovom “Dijalozi o životu i umjetnosti”. Riječ je o neobičnom književno-filozofskom projektu u izdanju Matice hrvatske – ogranka u Čabru, nastalom kroz dijalog autora i alata umjetne inteligencije ChatGPT, a koji istražuje pitanja smisla umjetnosti, ljudske svijesti i odgovornosti stvaranja u digitalnom dobu.

(Samo)predstavljanje kod Zbašnika je ujedno i performans, a i ovog puta je započelo zahvalama suradnicima i institucijama koje su sudjelovale u nastanku knjige, među kojima su nakladnik, tiskara i kulturne organizacije, ali i, kako je istaknuo, umjetna inteligencija kao sugovornik u procesu stvaranja. Zbašnik je naglasio da knjiga nije tehnološki eksperiment niti priručnik o umjetnoj inteligenciji, nego pokušaj da se kroz dijalog promišljaju temeljna egzistencijalna i umjetnička pitanja.

U prologu knjige, koji je autor pročitao publici, naglašava se da djelo nastaje kao razgovor između različitih glasova, između umjetnika i „glasa logike“, između osobnog iskustva i filozofske refleksije. Inspirirana dijaloškom tradicijom filozofije, struktura knjige podsjeća na razgovore kakve je u svojim djelima koristio Plato, no smještene u suvremeni kontekst obilježen digitalnom memorijom, nesigurnošću i ubrzanim tehnološkim promjenama. Autor je pri tome naglasio da je umjetna inteligencija u tekstu korištena kao svojevrsno zrcalo ljudske svijesti, a ne kao alat ili senzacionalistički element.

Knjiga je organizirana u niz dijaloga raspoređenih u nekoliko tematskih cjelina. Primjerice, poglavlje pod naslovom „Arhitektura vremena“ otvara pitanja odnosa između pamćenja, traume i umjetničkog stvaranja. U jednom od dijaloga autor i umjetna inteligencija raspravljaju o tome kako arhiv istodobno čuva i briše iskustvo, pri čemu se spominju Derridine ideje o „boli arhiva“, paradoksu prema kojem zapis istodobno spašava i iskrivljuje ono što pokušava sačuvati. Drugi pročitani ciklus dijaloga posvećen je politici osjetljivosti, odnosno odnosu umjetnosti i društvene odgovornosti. U tom kontekstu autor se referira i na misao Theodora Adorna o paradoksu umjetnosti nakon povijesnih tragedija: umjetnost ne može ostati ista nakon katastrofa, ali bi njezina šutnja bila još veći gubitak.

U drugom dijelu knjige autor istražuje mogućnost povezivanja matematičkog mišljenja i poetskog jezika. Kroz kratke eseje i fragmentarne tekstove pokušava pokazati kako se znanstveni pojmovi mogu oblikovati u poetsku formu te stvoriti prostor komunikacije racionalnog i imaginativnog.

Umjesto konkretnih zaključaka i konačnih odgovora, “Dijalozi o životu i umjetnosti” nastoje otvoriti prostor za promišljanje, a upravo taj otvoreni i fragmentarni dijalog između umjetnika i umjetne inteligencije možda najbolje odražava duh vremena u kojem nastaje suvremena umjetnost.