ZAGREB U slučaju da hrvatski rukometaši na Europskom prvenstvu stignu do borbe za medalje, Ines Goda Forjan će, kao dio RTL-ove novinarske ekipe, boraviti u Njemačkoj do kraja siječnja, što znači da će propustiti gostovanja Rijeke u Velikoj Gorici i Splitu.

– U našoj obitelji svi smo posvećeni jedni drugima i volimo ići na Brunine utakmice. Često sam na Rujevici i svaki put kada mi se pruži prilika uživo pratim Rijeku i podržavam brata. Ako već moram propustiti te dvije utakmice, onda neka to bude zbog finala hrvatskih rukometaša – kaže Ines Goda Forjan.

Tko je od vas dvoje poznatiji?

– Što se mene tiče, neka bude Bruno. Možda su ranije ljudi za njega govorili da je moj brat, ali mislim da su se nakon ove sjajne jeseni u Rijeci stvari promijenile. Sada se afirmirao, pa vjerojatno za mene kažu da sam njegova sestra. Meni je jako drago zbog toga i sretna sam što mu se karijera dobro razvija. Uvijek ću mu biti najveća podrška, samo neka bude što više njegovih dobrih nastupa.

Može li se znati za koga inače navijate u SuperSport HNL-u?

– Sportska novinarka sam i svoj posao nastojim raditi objektivno i profesionalno. Navijam za sve hrvatske klubove kada igraju u Europi, ali u HNL-u pokušavam biti neutralna. Uvijek navijam za brata, kao što i on podržava mene u mom poslu. Znam da je u svoju karijeru uložio puno truda i rada, i zato sam vrlo ponosna na njega. Vjerujem da će Bruno biti još bolji.

Ove sezone vaš brat je imao dvije neugodne ozljede, nastradali su mu nos i rame. Kako proživljavate te trenutke?

– Svima u obitelji to pada vrlo teško. Kada je ozlijedio rame u derbiju s Dinamom, bili smo na Rujevici i jako smo se uplašili. Naša mjesta su bila na suprotnom dijelu tribine i vidjeli smo da leži na tlu u velikim bolovima, a nismo znali što se događa. Mami su odmah krenule suze i svi smo bili u strahu. Sjećam se da je prije četiri-pet godina jednom ostao bez svijesti na terenu, kada je igrao za Saven Belupo. Bila je to utakmica baš protiv Rijeke u Koprivnici. Bruno je izbio loptu glavom, a suparnički igrač je htio napraviti škarice i nehotično ga je nokautirao. Bila sam na tribinama i odmah sam zaplakala kada sam vidjela da se ne miče. Na kraju su ga odvezli u bolnicu zbog potresa mozga. Svi u obitelji znamo da se takve stvari mogu dogoditi u sportu, ali to nam uvijek teško pada. Nakon svih tih ozljeda Bruno se na teren vraćao još bolji i jači, a ja vjerujem da će tako biti i sada.