Dok Hrvatsko narodno kazalište igra dramu »Tri zime« Tene Štivičić, zaokupljenu vlasničkim odnosima nad raskošnom gradskom vilom zaglavljenom između privatnog i državnog vlasništva, redatelj Edvin Liverić vodi publiku Zagrebačkog kazališta mladih u šetnju pripovjednim šumama mađarske emigrantice Agote Kristof (1935-2011) i njezina romana »Velika bilježnica«. Kuća u koju dolaze glavni likovi Agote Kristof, napušteni blizanci iz bajke o zloj vještici ili njihovoj baki, mjesto je privikavanja likova na svekolike gubitke i okrutnosti. To je kuća na kraju sela, s bakom koja se nikada ne pere i seljanima koji blizance promatraju kao opasne čudake.

I kao što likovi romana govore u prvom licu množine, tako se i dramski protagonisti (adaptacija i dramaturgija: Lana Šarić) pojavljuju kroz dvostruki govor i dvostruko tijelo, uhvaćeno u ratno područje i lišeno bilo kakve mogućnosti slobodnog kretanja ili mišljenja. Trauma o kojoj autorica govori tiče se ne samo njihove izmještenosti iz primarne gradske obitelji na selo, nego i izmještenosti iz jezika i kulture, odnosno zarobljenosti u najoskudnije moguće uvjete.

Kronika ili bajka?

Po nekim kritičarima, recimo Michele Bacholle (2000), roman je vjerni zapis graničnog poremećaja ličnosti te precizna studija rastuće apatije navedenih pacijenata, s tek povremenim provalama psihotičnih epizoda ili shizofrenije.

Po drugima, recimo Marie Bonard (2004), roman je traumatska kronika svih autentičnih iskustava ljudi Istočne Europe, pri čemu Bonard ističe da je i sama Agota Kristof bila prisiljena emigrirati iz Mađarske s bebom na rukama, kasnije svjedočeći o muci gubitka materinjeg jezika (i odluci da u Švicarskoj piše na »neprijateljskom«, francuskom jeziku). Blizanci iz romana u tom tumačenju predstavljaju dvojnost povijesti i fikcije, dviju domovina, dvostrukosti svjetskih ratova, zdravlja i mentalne bolesti.

Edvin Liverić na ZKM-ovoj pozornici također naglašava stalnu napetost između bajke i zbiljske traume: blizanci se igraju malim vlakićem za bezdomnike koji kamera projicira na veliko platno; čitaju iz velike slikovnice tekst duboke osobne dezorijentacije; veliku kolonu izbjeglica uprizoruju kao male figurice na svom projekcijskom stoliću. Oni su onoliko djeca, koliko i političke žrtve i psihotični ubojice.

Glumci Petar Leventić i Vedran Živolić s napredovanjem scenskog pripovijedanja sve više »gase« svoje emocionalne reakcije, vremenom se (u skladu s predloškom) sve više pretvarajući u mehaničke lutke, s patološki isključivim osjećajem za »pravdu«. Na sceni je i harmonikašica Merima Ključo, ujedno i autorica glazbe za predstavu, varirajući akustičku sliku izvedbe između uznemiravajućih zvukova olujnog vjetra harmonike i melodijskih tonova kojim majka blizanaca (pogođeno nježna Dora Polić Vitez) čita svojoj djeci pismo izdaleka.

Scenografska čistoća kose sive platforme ili »kuće« kao manje komorne pozornice na većoj postaje »svačije mjesto«, kao što su i ogrubjeli likovi Bake (izvanredno vjerodostojna Marica Vidušić, sa sjekirom u ruci i psovkom na usnama) te ostalih licemjernih seljana, signalizira nam tipske situacije, mnogo više negoli konkretne dramske osobnosti.

Psihotični rascjepi likova

Danijel Ljuboja spretno klizi kroz role Župnika/Poštara/Postolara/Oca; Dado Ćosić je Časnik/Knjižar/Vojnik, dok je Anđela Ramljak zlostavljana i zlostavljačka župnikova Sluškinja. I na ovaj je način režijski potcrtana zajednička poništenost sviju likova ili ratna trauma ljudstva kao topovskog mesa.

Liverić pažljivo osluškuje zborske dimenzije romana u cjelini, s mnogo glazbene preciznosti gradeći ritam izvedbe i svijet likova da bude istovremeno bajkovito općenit i zločinački konkretan, vjerno jeziku i problematici originalnog predloška.

I glumački je, vjerujem, bilo veoma teško odigrati »rascjep« između poništenih osjećaja i britke inteligencije blizanaca, ali Leventiću i Živoliću polazi za rukom uhvatiti upravo one momente kada likovi uvježbavaju svoj rascjep, bolje rečeno kad s mukom poništavaju svoje osjećaje. Njihovo vježbanje zlostavljanja pri kojem ne smije biti pokazanih emocija, dodatno je slojevita slika njihova međusobnog zatiranja mentalnog zdravlja.

Obzirom na vojničku kulturu u kojoj živimo, u kojoj je empatija jedan od najvećih tabua, »Velika bilježnica« uopće se ne mora čitati kao ratna priča, već kao model brisanja emocija s posljedicama kompletnog kraha našeg egzistencijalnog središta.

Premda zasigurno neće imati posjećenost u stilu gotovo televizijski lakonotne predstave »Tri zime« u HNK-u, najnovija ZKM-ova predstava »Velika bilježnica« zaslužuje svu pozornost publike. Kako zbog »ogoljelog« i često poetski zgusnutog načina glumačke igre, tako i zbog redateljske izbrušenosti izvedbe te etičkih pitanja koje postavlja.

Bratoubilačko savezništvo ovdje se ogleda u bratoubilačkoj samoći, dakle u temama koje su i danas terapijski prioritet ovih (bratoubilačkih) prostora.