Depresija se razvija u nepodnošljivu bolest, što dovodi i do suicida. Društvo stigmatizira depresivne osobe, pa nije čudno da bolesnici izbjegavaju pomoć
Ne mogu više. Umorna sam. Sada mi je već malo dosta… Ovakve rečenice postale su sastavnim dijelom svakodnevnog života. Čujemo ih u vlastitoj okolini ili ih pak i sami izgovaramo. Ponekad posve izravno i jednostavno – u »depri« sam.
spavamo li dovoljno i dobro?
slušamo li svoj osjećaj gladi ili sitosti?
možemo li se koncentrirati, čujemo li ljude oko sebe i možemo li razumno reagirati na njihove poruke?
što nam znače osjećaji drugih ljudi?
imamo li vlastiti, kritički stav prema događajima oko nas ili puštamo da nas informacije jednostavno preplave?
možemo li se opustiti ili u nama titra stalni nemir?
smetaju li nam sitnice?
kad smo se zadnji put nasmijali?
Iako je teško reći koliko ovakve izjave izgovorene u usputnim razgovorima u kojima im najčešće ne pridajemo osobitu pažnju, zapravo imaju stvarnu podlogu, statistika je prilično neumoljiva: gotovo četvrtina ljudi barem je jednom u životu bila depresivna. Depresivna stanja u pravilu poznaje svaka osoba dok je za kliničko definiranje depresivnog poremećaja potrebno samo dovoljno dugo trajanje takvog stanja. Koliko je depresija ozbiljan medicinski i javnozdravstveni problem, već dulje vrijeme govore podaci i predviđanja Svjetske zdravstvene organizacije o najčešćim bolestima današnjice. Tako je depresija prije dvadeset godina bila na četvrtom mjestu, a 2020. godine ona će zauzeti visoko drugo mjesto, odmah iza kardiovaskularnih bolesti. Ujedno, u tih nepunih deset godina, depresija će postati najčešća bolest u žena.
Prikriveni simptomi
Struka depresiju definira kao složenu psihičku bolest koja uključuje simptome potištenosti, beznađa i besperspektivnosti, praćenu gubitkom interesa i socijalnim izoliranjem. Poput mnogih drugih teških bolesti, početak depresije ponekad je nemoguće prepoznati zbog čega je važno na vrijeme uočiti početne znakove kako se prvi simptomi ne bi razvili u pravu bolest.
Češće, međutim, ne strahujemo od onoga što jest, nego od onoga što bi moglo biti.
Nemir, nesanica, razdražljivost, teško rješavanje svakodnevnih poslova, gubitak koncentracije, stalna zabrinutost, zaokupljenost svakim novim događajem po tipu »samo mi je još ovo trebalo«, misli o vlastitoj bezvrijednosti, besperspektivnosti, promjene apetita i tjelesne težine, zanemarivanje izgleda, osobne higijene, zanemarivanje okoline i prijatelja, povlačenje u sebe, gubitak seksualne želje – samo su neki od znakova depresije. S druge strane, i same depresivne osobe ponekad šalju prilično jasne signale svojoj okolini, što se možda najbolje može uočiti kod starijih osoba i djece kad govore o brojnim tjelesnim tegobama koje zapravo ne postoje. Na taj način okolini približavaju svoje misli koje pak svoju stvarnu podlogu imaju u depresivnim stanjima. Složeni mehanizmi ljudske psihe, prema mišljenju psihijatrice i ravnateljice Psihijatrijske bolnice Rab, doc. dr. Vesne Šendule Jengić plodno su tlo za takva stanja. – Naša psiha obiluje brigama, strepnjama, osjećajima ugroženosti od okoline koja u svojoj natjecateljskoj borbi za prestiž i materijalno ne pokazuje dovoljno senzibiliteta za naše osjećaje i postojanje. Češće, međutim, ne strahujemo od onoga što jest, nego od onoga što bi moglo biti. Ovakav strah brzo iscrpljuje organizam i dovodi do pojave depresije, objašnjava Šendula Jengić. Depresija je, kako dodaje, podmukla duševna bolest i može imati različite izraze koji se protežu čak do malignih bolesti. Depresija može diktirati pad imuniteta, smanjenje i blokadu tjelesne aktivnosti, poremećaje prehrane, može biti bolna, i u konačnici – može natjerati čovjeka da si oduzme život. Ukoliko je prepoznata na vrijeme i adekvatno liječena, šanse za izlječenje su vrlo velike. Pritom ipak valja imati na umu da uz dijagnosticirane slučajeve depresije, ima barem još toliko neotkrivenih. Nimalo ne ohrabruju ni pojedini znanstveni dokazi koji se mogu se interpretirati i na način da izloženost depresivnoj okolini zapravo generira depresiju. – Neuroznanstvenici su prije nekoliko godina dokazali da naš mozak posjeduje tzv. zrcalne neurone. Nakon istraživanja na životinjama otkriveno je da tih zrcalnih neurona u ljudskom mozgu ima daleko više. Možda su baš oni bili zaslužni za stvaranje svijesti o sebi koju ima jedino čovjek. Dakle, pojednostavljeno, mi u sebi »zrcalimo« i tuđe pozitivne, ali i negativne osjećaje i brige. Primjerice, radije smo u društvu osoba koje su nasmijane, nego onih zaokupljenih stalnim brigama. Poželimo pogledati komediju, čuti neki dobar vic, jer dnevna količina loših vijesti odjekuje u nama kao bolni eho. Događa se da se nakon duže izloženosti onome što je negativno i sami počnemo osjećati loše, zabrinuto, tjeskobno, kao da su ti vanjski podražaji postali dio nas i čine nas nesretnima. Kad se tome pridruže i naše osobne svakodnevne brige, stres, strahovi i strepnje, nužno je pozvoniti na alarm i pokrenuti promjene u nama samima. U protivnom, prijeti nam opasnost od ulaska u pravu depresiju, pojašnjava Šendula Jengić.
Stigmatizacija bolesnika
Postoje nedvojbeni dokazi da je depresija bolest više uzročnika, pa se biologijski i psihoterapijski orijentirani psihijatri slažu da depresiju treba sagledati i liječiti kompleksnim pristupom koji uključuje farmakoterapiju i psihoterapiju. Pogrešno je vjerovati, kako napominje doc. dr. Šendula Jengić, da će depresija proći sama od sebe, pa njezino liječenje nije potrebno. Čarobnog štapića nema i iako su siromaštvo, samački život, loš socioekonomski status okidač za pojavu depresije, sve je jasnije da depresija nije nešto što napada samo slabe i bespomoćne. Da vanjski faktori nisu jedini uzročnik, dokazuje i službeno napuštanje stava prema kojem bi promjenom okoline trebala proći i depresija.
Vesna Šendula Jengić upozorava da nema jednostavnog načina za pomaganje depresivnoj osobi zbog čega je jedini recept – imati razumijevanja. Pritom, moraliziranje i dociranje, nikako nisu rješenje.
– Depresivna osoba bi se drugačije ponašala da to može. Stoga ne valja umanjivati težinu osjećaja depresivne osobe. Nastojte biti blizu, odvojiti bolest od osobe, pokušajte razgovarati s oboljelim o njegovoj bolesti koja je prisutna, ali će proći. Budite iskreni i pokažite toj osobi da je poštujete i da vam je važna jer depresivni ne poštuju sebe, poručuje psihijatrica.
Psihijatrica doc. dr. Vesna Šendula Jengić uspoređuje depresiju s kovčegom koji putuje zajedno s njegovim vlasnikom. Stoga promjena okoline koja je bila izrazito traumatična za pojedinca i dugotrajno stresna za njega, može tek djelomično ublažiti simptome. Još veću zabludu od bijega predstavlja vjera u samoizlječenje. Stav »proći će« i mišljenje da depresivna osoba najbolje zna kako joj, pa se i sama može i izliječiti, potpuno je pogrešan. Zbog takvog stava, ali još više društvene stigme, koja htjeli to priznati ili ne, i dalje prati svaki psihički poremećaj, osobnu barijeru do stručne pomoći ponekad je gotovo nemoguće preskočiti. Šendula Jengić, vjeruje da je upravo stigmatiziranje psihičkih bolesti jedan od glavnih razloga zbog kojeg se depresivne osobe još uvijek (pre)kasno javljaju liječniku. – Zbog toga se takvi slučajevi često otkriju kad je depresija toliko jaka i nepodnošljiva da rezultira pokušajem suicida. Infrastruktura institucionalnog, pa i ambulantog zbrinjavanja depresivnih bolesnika u pojedinim područjima, ogledalo su društvenog stava o tim bolestima. Ako problem postavimo malo drugačije, zbog te infrastukuture, odnosa društva, stigme, mizernih i zastarjelih uvjeta smještaja, bolesnik će koliko god može izbjegavati kontakt s psihijatrijskom službom, gotovo u pravilu sve dok simptomi ne eskaliraju u životno ugrožavajući oblik, upozorava Šendula Jengić. Stigmatizacija osoba s psihičkim poremećajima je, kako dodaje, istinska društvena sramota, znak nesposobnosti i neodgovornosti društva. O stigmi treba javno progovoriti, poručuje doc. dr. Šendula Jengić, jer se samo tako može riješiti nešto što je tako moralno nedopustivo i izravan napad zajednice na zdravlje i integritet pojedinca.
Licemjerno društvo
– Društvena zajednica tu je nažalost pala na ispitu. Možda će ovaj problem, kao i mnoge druge riješiti ekonomski interes jer je davno izračunat iznos koji depresija košta društvo. Izračunat je udio apsentizma zbog depresije, ali i prezentizma, fenomena koji označava fizičku prisutnost na radnom mjestu koju prati potpuna neučinkovitost zbog depresije. Zamislite koliko je licemjerno društvo koje neke bolesti privilegira u odnosu na druge i koliko je to zapravo društvo neznanja kad ne razumije da gotovo svaku iscrpljujuću i dužu ili, pak, težu tjelesnu bolest, može pratiti i duševni poremćaj ili naprosto iz nje proizaći. Brutalno je što će tek interes kapitala osvijestiti društvu koje se kune u humanost, ideale i moralnu čistoću, dimenziju stigme, neučinkovitosti i maćehinskog odnosa prema svojim duševno bolesnim članovima, smatra doc. dr. Šendula Jengić. Stigmatizacija osoba s psihičkim poremećajima, pa tako i depresivnih bez sumnje jedan je od izazova na koje društvo i zdravstveni sustav moraju jako brzo reagirati. Činjenica da je depresija bolest koja galopira prema vrhu najčešćih bolesti i koja se nasreću može uspješno liječiti, ali ju je pritom potrebno i razumijeti, u svakom bi slučaju trebala ponovo presložiti usvojene vrijednosti. A ako u vremenu koje obilježava mrak recesije nije pretjerano neukusno tražiti svijetlu stranu, onda je možda upravo sada trenutak za takvo preslagivanje. Jer, kako zaključuje Šendula-Jengić, u svijetu u kojem su jedine vrijednosti materijalne i prevladava vrijeme lišeno ljepote, nježnosti, užitka u trenutku, valja se ponovo prisjetiti da je jedini istinski cilj na dionicama života, kvaliteta onog vremena kojeg trčimo, a ne istrčana dionica.
