Urolog Alessandro Teppa (45) prvi je liječnik u Velikoj Britaniji kojemu je zbog slabog poznavanja jezika izrečena suspenzija. Disciplinska mjera određena mu je temeljem zakona iz 2014. godine, koji regulatornim tijelima dozvoljava provjeru poznavanja jezika u liječničkoj populaciji.

Ni prvi ni zadnji

Teppa nije ni prvi, ni jedini liječnik koji ima problema s učenjem stranih jezika. Države poput Velike Britanije ili Njemačke, koje posljednjih godina zapošljavaju sve veći broj stranih liječnika i  medicinskih sestara, suočavaju se s ozbiljnim problemom ponekad nesavladivih jezičnih barijera. Ma koliko neki liječnik bio stručan u svom poslu, loše poznavanje jezika bitno umanjuje njegovu sposobnost rada u struci u stranoj državi, a može prouzrokovati ozbiljnu štetu i ugroziti zdravlje, pa i život pacijenata.

Teppa se tako vratio u Bresciu nakon tri godine rada u bolnicama u Dorsetu i u Sheffieldu. Sudu je rekao da je uzimao satove engleskoj jezika u Italiji, ali je takva poduka u njegovom slučaju očito bila nedovoljna. Na iduće saslušanje mora se javiti za devet mjeseci. Provjera znanja jezika, pokazalo je iskustvo država Europske unije, nužna je kad je riječ o liječnicima koji praksu obavljaju u državi drugog govornog područja. Više je slučajeva, među kojima i jedan s fatalnim ishodom, pokazalo da je suvereno vladanje jezikom izuzetno bitno za dobro i sigurno obavljanje medicinskog posla.

Iako su domicilno osoblje i pacijenti i ranije imali problema sa sporazumijevanjem kad je riječ o stranim liječnicima, njihova  jezična kompetentnost postala je temom u Europskoj uniji tek nakon slučaja njemačkog doktora Daniela Ubanija, koji je 2008. godine Davidu Grayu, pacijentu jeedne engleske klinike, na dežurstvu dao smrtonosnu dozu analgetika. Prije lanjske izmjene zakona, provjeru znanja prolazili su samo liječnici koji dolaze iz država izvan Europske unije, dok se jezične vještine EU-liječnika nisu provjeravale. Od ljeta prošle godine, kad su nova pravila stupila na snagu, 800 doktora iz europskih država koji nisu uspjeli dokazati poznavanje engleskog jezika, dobilo je odbijenicu za rad u Velikoj Britaniji.

Hrvatska lišena problema

Sličan problem muči i Njemačku, gdje je dozvole za rad dobilo oko 30.000 stranih liječnika. Osim Austrijanaca, koji se često zapošljavaju u govorno kompatibilnoj Njemačkoj, najviše liječnika, njih više od 6.000, dolazi iz Grčke, Rumunjske i Poljske. Njihov je udio sve veći, a u klinikama južne i zapadne Njemačke dostiže i 50 posto ukupnog medicinskog osoblja.

Hrvatska je zasad lišena tog problema, no pitanje je vremena kad će i u naše ordinacije u većem broju stići strani liječnici. Dobro poznavanje jezika, u govoru i pismu, preduvjet je za sigurno i kvalitetno pružanje liječničke skrbi, svjesni su i u Hrvatskoj liječničkoj komori (HLK), gdje ne brinu da bi Hrvatsku mogao zadesiti problem zapadnoeuropskih država jer je dobro poznavanje hrvatskog jezika uvjet za dobivanje licence za rad u Hrvatskoj.

– Verbalna komunikacija između pacijenta i liječnika iznimno je važna za pravovremeno i točno dijagnosticiranje zdravstvenog stanja – upozorava Trpimir Goluža, predsjednik HLK. Dobro vladanje jezikom jednako je važno, dodaje, i za pojašnjavanje pacijentu njegovog stanja ili  medicinskih postupaka koji se planiraju, te za stvaranje uzajamnog povjerenja u odnosu pacijenta i liječnika.

Jesu li hrvatski liječnici koji su proteklih godina otišli raditi u inozemne klinike imali problema s poznavanjem stranog jezika u komori ne znaju, jer HLK, tumači Goluža, pri izdavanju potvrda za rad u inozemstvu nema nadležnost provjeravati liječnikovo poznavanje jezika države u koju odlazi obavljati liječničku djelatnost.

Prema Direktivi 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o priznavanju stručnih kvalifikacija, osobe kojima su priznate stručne kvalifikacije moraju znati jezike koji su im potrebni za obavljanje profesije u državi članici domaćinu, a provedba navedenog prepuštena je državama članicama.

Loša komunikacija

U Hrvatskoj, naglašava Goluža, liječnici koji prolaze postupak priznavanja stručne kvalifikacije i namjeravaju kao liječnici raditi u Hrvatskoj, poznavanje hrvatskog jezika dokazuju potvrdom licenciranog učilišta o znanju hrvatskog jezika na razini stupnja B2. »Taj stupanj podrazumijeva spontano i tečno izražavanje, koje omogućava obostrano posve razumljiv razgovor s osobama kojima je hrvatski materinski jezik«, zaključuje predsjednik HLK.

U Hrvatskom društvu za sigurnost pacijenata (HDSP) ističu pak da je nakon 2006. godine, kad je počelo postrožavanje uvjeta za izdavanje liječničkih licenci, većina država ljestvicu poznavanja jezika podigla na razinu C1, što je za stepenicu više od stupnja B2 i podrazumijeva napredno poznavanje jezika. Osim toga, neke zemlje zahtijevaju i određeno razdoblje rada pod nadzorom.

–  Poznato je da je loša komunikacija i kod »domaćih« zdravstvenih djelatnika jedan od najčešćih uzroka neželjenih događaja pa i medicinske greške. Naravno da je mogućnost lošije komunikacije veća kod zdravstvenih djelatnika koji ne govore materinjim jezikom. Preporuka bi bila da se svim zdravstvenim djelatnicima koji počinju raditi u stranoj zemlji osigura dovoljno dugo i kvalitetno razdoblje uvođenja u posao, što treba biti zadaća poslodavaca, odnosno osiguravajućih društava i Ministarstva zdravlja – smatra Drago Paušek, predsjednik HDSP-a.