Ispovijest

Majka maturanta s poremećajem hiperaktivnosti: U djeci koja imaju ADHD gore sve vatre svijeta

Ingrid Šestan Kučić

Snimio Damir ŠKOMRLJ

Snimio Damir ŠKOMRLJ

Prošle godine sin mi je došao i rekao kako misli da ima ADHD.  Uvjeravala sam ga da to nije istina. Prijateljica mi je preporučila knjigu »Hiperaktivni sanjari« i dok sam to čitala plakala sam, jer sam prepoznala sina u knjizi, kaže majka 18-godišnjaka



Imam dva sina, stariji je sada maturant, ima 18 godina i ADHD, odnosno poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje. Iskreno jako me strah njegove mature zbog poremećaja koji ima, ali vjerujem da će sve dobro završiti i da će nastaviti svoje školovanje – priča Ledi Kodnik Šoškić. Dodajući kako je tek nedavno shvatila da joj sin ima ADHD, majka riječkog maturanta koja je nedavno sudjelovala na tribini »ADHD iz perspektive roditelja«, održanoj u Narodnoj čitaonici Gradske knjižnice Rijeka, kaže da je unatoč teškoćama koje ga prate njen sin osnovnoškolsko obrazovanje završio s odličnim uspjehom.


»Piši urednije«


– U predškolskoj dobi bio je malo življi, ali ništa pretjerano. U drugom razredu osnovne škole shvatila sam da miješa slova b i d te a i o. To je upućivalo na disleksiju, ali učiteljica me uvjerila da nije ništa, a ja sam mislila da slova slučajno miješa. Tek je nastavnica povijesti u šestom razredu posumnjala da se radi o disleksiji koja mu je na koncu i dijagnosticirana. Kroz cijelo školovanje puno sam radila s njim, a najviše smo vremena gubili na lektiri. I dan danas ne čita tečno, a u bilježnicama mu je uvijek pisalo »piši urednije«. Tek sada vidim da je zapravo bilo nemoguće da uz disleksiju, disgrafiju i ADHD, piše urednije. Mislila sam da je lijen pa ga optuživala, a to je najgore što roditelj može napraviti, navodi Kodnik Šoškić.



Terapija uz PlayStation


Nakon postavljene dijagnoze uslijedila je terapija lijekovima koje je, kaže majka, njezin sin nakon tri mjeseca sam odlučio prestati uzimati jer, iako su mu omogućili bolju koncentraciju, izazivali su depresiju i nervozu.– Kada smo shvatili da sin ima ADHD odmah smo se uključili u rad riječke podružnice udruge »Buđenje« i krenuli s terapijama PlayStationom. Riječ je o igricama koje mu pomažu da održi koncentraciju. Problemi još uvijek postoje, redovno idem u školu na informacije, jer mislim da je kontrola jako bitna. Djeca s ADHD-om sklona su odgađanju, misle kako imaju vremena i to je jedan od većih problema kod njih. U početku sam kao roditelj bila jako frustrirana, ali treba prihvatiti da tu nitko nije kriv. Oni se rode takvi. Sebi sam najviše pomogla čitajući. Najvažnije je u svemu tome imati potporu obitelji. Nije sve negativno. Mislim da će ga svi problemi i neuspjesi osnažiti za budućnost, zaključuje majka.




S devet godina, dodaje, dijagnosticiran mu je i reumatoidni artritis, a kako se radi o autoimunoj bolesti Kodnik Šoškić kaže da je uvjerena da je veliku ulogu imao stres izazvan školskim obavezama. Iako je kroz cijelo školovanje sa sinom jako puno radila kako bi savladao svoje obaveze, Kodnik Šoškić kaže da nikada nije naišla na nerazumijevanje nastavnika.


– Njemu treba više vremena da bi riješio kontrolni. Jasno mi je da nastavnik zbog njega ne može produžiti svoj sat, jer ima idući sat. Iz tog sam razloga sada prikupila cijeli niz dokumentacije kako bi mu se omogućilo da za vrijeme državne mature može ustati kako bi vratio koncentraciju te da mu se omogući dulje pisanje testova, kaže majka.


Veći problemi, kaže, počeli su u srednjoj školi kada mu je gradivo pojedinih predmeta postalo preteško. Ocjene su se srozale, a svi su je uvjeravali da su razlog promjena okoline i adolescencija.


Promjena škole


– Moj sin je inzistirao da upiše Prvu riječku hrvatsku gimnaziju no pokazalo se da su, bez obzira koliko sam se trudila i radila s njim, informatika i latinski jezik postali nepremostivi problemi. Svake sam godina mislila da će se situacija popraviti, ali pomaka nije bilo, jer to je nešto što je jače od njega. U drugom razredu izrazio je želju da promijeni školu i na kraju se prebacio u Ekonomsku školu gdje je i danas. Prošle školske godine sin mi je došao i rekao da misli kako ima ADHD. Istraživao je na internetu i zaključio da ima poremećaj. Uvjeravala sam ga da to nije istina, jer sam mislila kako djeca s tim poremećajem imaju stalnu potrebu za kretanjem i nemirna su, a on je miran. Sjetila sam se da mi je prijateljica iz Kanade prije dvije godine rekla da joj dijete ima isti poremećaj, obratila sam joj se i rekla mi je da njima gore sve vatre ovog svijeta te da je potrebno puno ljubavi i razumijevanja, bez optuživanja. Preporučila mi je knjigu »Hiperaktivni sanjari« i dok sam čitala tu knjigu plakala sam, jer prepoznala sam sina u knjizi. Miran je izvana, ali misli lutaju i ne može se smiriti, kaže Kodnik Šoškić.