Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
19. listopada 2019.
Osam godina na čelu

Intervju Rektor Sveučilišta u Rijeci Pero Lučin za Novi list: 'Nemam ambicije biti gradonačelnik'

Foto: Damir Škomrlj
Foto: Damir Škomrlj
Autor:
Objavljeno: 17. siječanj 2017. u 7:38 2017-01-17T07:38:00+01:00

Sveučilišta moraju ići u intenzivniju transformaciju prema sveučilištu treće generacije. To je sveučilište kojem su studenti u središtu, koje je integrirano s lokalnom zajednicom, poduzetništvom, ekonomijom i koje sudjeluje u razvoju novih industrija i biznisa

Rektor Sveučilišta u Rijeci prof. dr. Pero Lučin broji posljednje dane svog drugog mandata na toj funkciji koju je preuzeo prije osam godina. Lučin je bio trinaesti i najmlađi rektor riječkog Sveučilišta, s već izgrađenom političkom karijerom, ali i prorektorskim i velikim znanstvenim iskustvom. O proaktivnom rektoru koji traži stalni napredak sveučilišta, u posljednje se vrijeme u javnosti govorilo i kao o mogućem kandidatu za gradonačelničko mjesto. Međutim, Lučin kaže da za takvu funkciju nema ambicije.

– Teško mi se odlučiti za angažman koji me potpuno baca iz struke. Volio bih naći način da kroz djelovanje u struci pomognem. Moja je struka malo šira od imunologije i fiziologije, jer tu je i institucijski menadžment te akademsko djelovanje u području znanosti i obrazovanja. Volio bih kada bi se to nekako moglo spojiti, ali da ostanem vezan uz struku i laboratorij.

Postoji Facebook grupa »Hoću Peru Lučina za gradonačelnika«?

– Ne znam. Prvi put čujem. Ajde, netko vodi kampanju.

Dolaskom na mjesto rektora svoje ste političko djelovanje zamrznuli. Hoćete li se sada ponovo politički angažirati?

– Ne znam, to ću vidjeti. Vjerojatno ću se aktivirati, ali opet u okvirima koje mogu nazvati svojom ekspertizom i strukom. Mislim da mi je to obaveza i da mogu puno pomoći, naročito nakon rektorskog iskustva. Jedno je govoriti o sveučilištu kada čitaš iz knjiga, a drugo kada ga dobro poznaješ iznutra, jer si to radio i u nečemu uspio, a u nečemu nisi.

Kad biste se sada mogli ponovo kandirati za rektora, biste li to učinili?

– Vjerojatno bih.

Znači u daljnjoj budućnosti i to je moguće?

– Moguće je ako se promijeni zakon koji je sada takav da potpuno onemogućuje kandidaturu onome tko je odradio dva mandata.

RI1201X35

Je li istina da ste bili u Ministarstvu upravo s ciljem promjene zakona?

– Jesam. Mislim da zakon nije ispravan, kao što nije ispravno ograničavati mandate. Tu je pitanje – je li naš izborni sustav za rektora dobar. Mnogi se rektori biraju tako da postoji tijelo koje bira rektora, a u takvim sustavima mandati nisu ograničeni nego su bitni rezultati. Smatram da je naš koncept rektora i prorektora zastario.

Izbori za rektora

Treba li izbore za rektora demokratizirati s obzirom na činjenicu da pravo glasa imaju samo članovi Senata?
– Kada smo radili Statut i mijenjali izborni sustav, tada smo procijenili da je ovakav izbor bolji s obzirom na okolnosti u kojima se nalazi sustav. Tada je sveučilište bilo previše fragmentirano. Generalno mislim da je bolje imati opće izbore, ali je tu i pitanje pravne osobnosti jer takav izbor može stvoriti slabog rektora. Mišljenja sam da naša sveučilišta još nisu zrela za takve promjene.

S obzirom na to da će se na natječaj prijaviti šestero kandidata, očito se radi o jako poželjnoj funkciji?
– Funkcija rektora zadnjih petnaestak godina znatno se promijenila, pogotovo za vrijeme trajanja mog mandata. Postala je iznimno zahtjevna uz ogromnu javnu i materijalnu odgovornost i ne znam tko bi se time htio baviti.

Ali ipak ima onih koji žele?
– To je dobro, ali funkcija rektora na Sveučilištu u Rijeci nije više samo pitanje časti i reprezentativnosti, nego vrlo široke i složene odgovornost. Sveučilište je ipak duboko zagazilo u proces transformacije.

Jesu li kandidati svjesni u što se upuštaju?
– Vjerujem da jesu, jer prije svega su to prorektori. No, puno je bolje biti prorektor nego rektor. Mislim da će funkcija rektora biti još zahtjevnija u godinama koje su pred nama, jer moramo se još više usmjeriti na EU projekte i projekte s partnerima iz poslovnog sektora (domaćim i inozemnim). Iza svakog projekta je velika organizacijska glavobolja jer je prostora za preraspodjelu resursa (ljudskih i financijskih) prilično skučen.

I vi biste se opet kandidirali?
– Pošteno rečeno kada bih bio ponovo rektor išao bih u reorganizaciju upravljanja Sveučilištem.

Sva zapadnoeuropska i američka sveučilišta imaju podijeljenu predsjedničku i organizacijsku funkciju. Na našim sveučilištima obje su objedinjene u funkciji rektora, a to je postalo neizvedivo u sveučilištu koje se transformira prema sveučilištu treće generacije. Puno sam energije trošio na organizacijski dio posla i mislim da sam se vrlo često zbog toga i defokusirao.

RI1201X26

Ono što bi rektor danas trebao raditi je, pored internog političkog djelovanja, voditi bitke u širem okruženju, Zagrebu i Bruxellesu, a ne se baviti dnevnim poslovima. S druge strane, rektor se i njima mora baviti, jer su promjene u državi sve dinamičnije, a politička i fiskalna odgovornost rektora sve veća. Na žalost, alati i resursi za prilagodbu promjenama su vrlo ograničeni, što čini poziciju rektora vrlo nezahvalnom.

Trgovanje glasovima

Ako vam se ponudi prorektorsko mjesto hoćete li ga prihvatiti?

– To je opcija o kojoj smo vodili razgovore. No, tu ulogu tek treba osmisliti jer nitko nema iskustvo zamijenjenih uloga i kako to napraviti. Nitko na riječkom Sveučilištu do sada tko je bio prvi nije postao drugi i obrnuto.

Među mogućim nasljednicima imate li svog favorita?

– Ne smijem se javno opredjeljivati. Pogotovo što su to prorektori i moji suradnici.

Kola priča da su favoriti Snježana Prijić Samardžija, Zlatan Car i Jože Perić?

– Tako se priča, ali sve zavisi tko to priča.

Također se priča o tome da se puno lobira i trguje glasovima?

– Tako se uvijek priča, ali mislim da nije više situacija da se može puno trgovati. Ja osobno to nisam radio.

Ali je napeto?

– Kao i svaki izbori.

Jedna od kuloarskih priča je i ona da se oprema dobivena kroz europske fondove ne koristi u dovoljnoj mjeri te da ne daje rezultate. Ima li tu istine?

– Djelomično ima. No, mislim da nije za očekivati da se tako brzo može doći do rezultata. U jednom trenutku imate 180 milijuna kuna opreme i znanstvenike koji rade izolirano, samo za svoja istraživanja. Takva je svijest u glavama većine naših znanstvenika. Nemamo razvijenu dovoljno poduzetničku aktivnost, dobrim dijelom je ni ne razumijemo.

Osim toga, nemamo ni dovoljno ljudi koji bi se na tome profesionalno angažirali. Nemamo čak ni osobu koja se time bavi na razini Sveučilišta, a riječ je o organizacijskom ili poslovnom direktoru. Krenuli smo s time, ali nam je prostor za organizaciju prilično skučen.

Nisam ni približno zadovoljan koliko smo uspjeli i koliko je napravljeno. To je nešto što nas čeka i na čemu će trebati intenzivno raditi već u ovoj godini. Teško je ocijeniti koliko se oprema koristi. Sigurno je ne koristimo koliko bi je koristilo Sveučilište Cambridge, ali mi opremu nismo ni kupili s tom namjerom. Da smo išli s tom namjerom onda je nikada ne bi napravili. Oprema nam prvenstveno služi za razvoj.

Problemi sa super računalom

Na meti je posebno je super računalo za koje se govori da donosi veliki trošak, a ne daje željene rezultate. Navodno su mjesečni troškovi za električnu energiju i do sto tisuća kuna?

RI1201X31

– Istina je da su troškovi veliki, a projekata je još uvijek premalo. Međutim, nije to samo slučaj sa superračunalom, već je takva situacija i s drugom opremom. Superračunalo je veliko, time i vidljivo. Dakle, tu su dva problema; jedan je svijest o potrebi organiziranih poduzetničkih aktivnosti, a drugi organizacija, odnosno ljudi koji znaju raditi poduzetnički posao i osmišljavati poslovne aktivnosti.

Kada bismo u razvojne projekte išli samo prema tome kakve specijaliste imamo, nikad ne bismo napravili razvojne iskorake i nabavili opremu. Svi projekti zahtijevaju specijaliziranje i onoga tko će se fokusirati na to, a uz sav trud rektor se ne može fokusirati na to. To je pitanje poslovnog i organizacijskog, kojeg nemamo, i specijalista za neakademske aktivnosti koji će taj posao odraditi, a kojih je vrlo malo. To nisu naši akademski ljudi.

Dijelite li mišljenje o tome da na Sveučilištu nedostaje primjenjivih istraživanja?

– Slažem se s tim. Problem je strukture istraživanja, ali i organizacije istraživanja. Cijeli sustav koji brine o istraživanjima na sveučilišta postavljen je na tradicionalnom konceptu sveučilišta druge generacije. Tek smo prije tri godine dobili priliku za to da počnemo osmišljavati vlastitu znanstvenu politiku. Dotad sveučilište o tome uopće nije odlučivalo. To je jedna sasvim nova politika i objektivno prilično smo daleko od toga, to spada u koncept sveučilišta treće generacije.

Tu treba osmisliti jednu dugoročnu politiku, ali takve promjene neće se dogoditi bez investiranja, i to ne investiranja u pojedinca nego u instituciju. Nije priča jednostavna, lijepo je pogledati Cambridge, kao takvo sveučilište, ali oni su s time krenuli prije 40 godina i imali su ozbiljne investicije. Mi u Hrvatskoj nikada nismo ozbiljno pristupili tom poslu, niti ozbiljno investirali. Iluzija je da se takvo sveučilište može stvoriti kroz internu preraspodjelu resursa – takva transformacija je vrlo složen projekt i zahtijeva ozbiljno investiranje u ljude, infrastrukturu i organizaciju.

Nezavršen posao

Koliko ste zadovoljni onime što ste učinili u zadnjih osam godina?

– Jako puno sam radio na promjenama koje se ne mogu prezentirati i pokazati prstom. Riječ je o jednoj kulturi koja je drugačija na riječkom sveučilištu i oko toga sam se jako puno trudio i mislim da je to u biti od svega što sam radio najveće postignuće. To se ne može lijepo kvantificirati i pokazati brojkama, ali imam osjećaj da je naše sveučilište drukčije, da se na Sveučilištu sve odvija dva do tri puta brže i da su odnosi među sastavnicama i ljudima daleko transparentniji. Mislim da se to vidi i izvana. Na tome sam puno radio, ali nisam završio. Mislim da bi sve trebalo biti još dva-tri puta brže i transparentnije. Ima stvari koje sam još htio napraviti, ali nisam stigao ili je inercija bila prevelika.

Život u hladovini

Ima li nešto što biste drugačije napravili da ste sada na početku?

– Cijeli projekt modernizacije i transformacije sveučilište kojeg često razlažem je enormno veliki projekt. Jer, uključuje veliki broj glava koje moraju imati svoju slobodu i autonomiju, ali opet moraju združeno djelovati kao jedna zajednica, a onda i institucijski. Od početka mandata pokušavam projektirati sve pakete promjena koje treba napraviti i normalno je da u osam godina jednostavno nisam mogao sve napraviti što sam zamislio.

Naime, radi se o ljudima koji moraju sazrijevati, koji se moraju prilagođavati, i o okruženju, nekakvim institucijskim mehanizmima. Od stvari koje nisam završio, a započeo sam svakako je sofisticirano vrednovanje radnog vremena, što je dio portfelja pojedinca, a onda i organizacijskih jedinica i cijele institucije. Donijeli smo standarde i kvantificirati ih, ali treba ići u operacionalizaciju toga.

RI1201X25

Sastavljanje tablica na stol ništa ne znači, iako je instruktivno, jer se počinje razgovarati o tome kako se koristi radno vrijeme i koliko tko doprinosi. Međutim, to treba napraviti kroz fleksibilan informacijskih sustav u kojem svaki pojedinac bilježi sve što radi. Smatram da na sveučilištu ne postoji nešto više ili manje važno, sve što ljudi rade je važno, a ima jako puno toga. To sam imao namjeru napraviti do kraja prošle godine, ali su naj pojele aktivnosti u prosincu i nisam stigao.

Smatram da mi je to obveza napraviti do kraja mandata. To ne smije biti ništa nametljivo u smislu da ljudi od toga imaju strah, da od toga ovisi sudbina i radno mjesto ili plaća. To mora biti polako uvedeno, fleksibilno, čak kao igra, gdje svaki pojedinac radi svoj profil korištenja radnog vremena. Mislim da je to važna stvar modernog institucijskog upravljanja, ne samo za Sveučilište nego i šire.

Je li to u skladu s vašom tezom da postoji predrasuda javnosti kako dolazak na državnu instituciju znači »hladovinu«, u kojoj prestaje proaktivan pristup i dokazivanje?

– Upravo tako. Naravno, da postoje ljudi na sveučilištima koji žive u hladovini, i to im sustav omogućuje, što neki koriste i zloupotrebljavaju. No, velika većina radi puno, a to se ne prikazuje i ne vidi. To vrijeme može biti kvalitetnije iskorišteno. Svaka organizacija zahtjeva sustav da pojedincu omoguće mjesto gdje može najviše doprinijeti i da to može prikazati i da se to vrednuje, da može napraviti najbolje od sebe, za sebe i sveučilišta. Godinama smo imali sustav koji je prepoznavao samo broj sati u predavaonici, a s druge strane sustav koji je brojao znanstvene radove. To su dva ekstrema koja su bila prihvatljiva i koristila za napredovanja, a to nije jedino što ljudi rade.

Zbog toga se mnogi nisu uspijevali upakirati u jedan ili drugi okvir i mnoge važne aktivnosti ostale su na entuzijazmu i ne vide se. To je šteta, zato se zalažem za portfelj koji je zapeo u političkoj areni, jer ovisi od nizu faktora kao što je promjena kolektivnih ugovora. Dobar dio promjena koje smo htjeli provoditi bio je zakočen, usporen ili stiješten nemogućnošću promjena na razini države.

Što planirate do kraja mandata?

– Moram završiti ono što je započeto. Jasno da će se neke stvari nastaviti, a moja je zadaća da iniciram. Jedna od velikih stvari koju sam namjeravao i trebao pokrenuti je doktorska škola. To je kritični okvir u obrazovanju i stvaranju znanstvenika, te ključan alat za razvoj i transformaciju Sveučilišta, ali i cijelog društva. To je nešto što znatno izlazi izvan koncepta sadašnje organizacije doktorskih studija u Hrvatskoj. Po meni su oni sada organizirani pogrešno, potrebno je napraviti ozbiljnu reorganizaciju i za nju uspostaviti financijske instrumente koji se ne uspijevaju pokrenuti.

Sveučilište to samo ne može. Vjerojatno će se ići na sredstva iz Europskog socijalnog fonda, iako sam mišljenja da je to pitanje jedan od ključnih strateških instrumenata za ekonomski i društveni razvoj, čak bih rekao i za razvoj nacionalne obrambene politike i politike preživljavanja. Mislim da se ne bi trebalo bojati investirati godišnje 20 ili 30, 40 milijuna kuna na pokretanje doktorskih škola. To presporo ide. Mi smo u Rijeci donijeli odluku pokretanju doktorske škole i to mi je jedna od zadaća do kraja mandata, kao i završetak paviljona na Trsatu i nastavak borbe za financijska sredstva za Centar za translacijsku medicinu, sportskih terena i svega ostalog. Neovisno o tome tko je rektor zadaća rektora je to nastaviti i gurati dalje.

Treće hrvatsko sveučilište

Kakvo sveučilište ostavljate nasljedniku?

– Teško mi je govoriti o sveučilištu, jer sam kritičan prema onome što bi trebalo napraviti, a ima puno toga. Mislim da najbolje djelovanje i pozicioniranje sveučilišta ocrtava percepcija ljudi izvana. Kada sam nedavno bio u Mostaru na proslavi obljetnice njihova sveučilišta, godilo mi je da na naše sveučilište svrstavaju i stavljaju uz bok Zagreba, Ljubljane ili Maribora. Nas se percipira kao snažnog i dobrog razvijenog, što je istina. Razvijena je transparentnost i institucijski dijalog. Nema svađa, podmetanja i blokiranja.

Veliki broj ljudi sveučilište percipira kao zajednicu i mislim da je sveučilište prilično dobro uređeno u kontekstu u kojem se nalazimo. Smatram da, ne samo naše, nego sva sveučilišta moraju ići u intenzivniju transformaciju prema sveučilištu treće generacije. To je sveučilište kojem su studenti u središtu, koje je direktno integrirano s lokalnom zajednicom, poduzetništvom, ekonomijom i sveučilište koje direktno sudjeluje u razvoju novih industrija i biznisa.

To teško ide na ovim prostorima i prilično smo daleko od toga. Transformacija zahtijeva puno unutarnjih promjena i nov model financiranja. Radi se o nečem sličnom »full costing« modelu koji je trend u Europi, a mi još o tome nismo otvorili raspravu iako javnost to očekuje od nas.

Kako riječko sveučilište kotira u Hrvatskoj prema stvarnim pokazateljima, rang listama?

– U znanstvenom rangiranju smo iza Zagreba i Splita. Po svim drugima listama smo drugi. Osobno volim pogledati listu na kojoj smo treći i tražiti način kako da postanemo dugi. Premali smo da bismo bili prvi. Jedna od naših slabosti od razloga je struktura sveučilišta, odnosno nedostatna produkcija u prirodnim znanostima, što smo znatno poboljšali u proteklih pet, šest godina. No, trebat će nam još par godina da značajnije promijenimo našu poziciju na rang-listama znanstvene produkcije.

Nedovršeni Kampus

Postoji percepcija da sprega lokalnog gospodarstva i Sveučilišta nije dovoljno razvijena i kvalitetna?
– Nije ni približno razvijena. To je karakteristika sveučilišta druge generacije koje obrazuje elitu i brine za nastavu i znanstveno istraživački rad koji je autonomija pojedinca. Poduzetničko razmišljanje, povezivanje s gospodarstvom, komercijalno djelovanje nastavnika u privredi u sveučilištu druge generacije nije ni poželjno, a sveučilište treće generacije upravo to radi. Sveučilište treće generacije je glavni nositelj ekonomskog razvoja i omogućuje poduzetnicima korištenje infrastrukture, znanja i talenata sveučilišta. Ono zahtjeva drugačiju organizaciju rada.

Takvo sveučilište zahtjeva još ljudi i opreme, no ne može se sve financirati iz države već i iz vlastitih prihoda.

To je u skladu i s vašom idejom poduzetničkog sveučilišta koje ne troši samo novac, nego i doprinosi. Koliko ste uspjeli u primjeni te ideje?

– Iako smo dosta odmakli još uvijek smo na počecima. Trebamo se domisliti organizacijskim modelima, a imamo i dosta poteškoća u organiziranju poslovanja, jer sustav plaća i koeficijenata u javnoj službi to uopće ne prepoznaje. Menadžere treba uklopiti u sistematizaciju, a i u platne razrede. To je sada užasno teško. U ovom trenutku to se može samo s vlastitim sredstvima koja nismo mogli dobili. Nismo uspjeli u tome jer to nije pokrenuto na drugim sveučilištima, a mi smo jedino sveučilište koje je imalo infrastrukturni projekt financiran iz EU koji upravo to traži. Rekao bih da će to biti veliki izazov za budućeg rektora, a kroz koju godinu i za sva druga sveučilišta.

Kampus je bio zamišljen kao samoodrživ prostor u kojem će dnevno cirkulirati nekoliko tisuća ljudi, ali još uvijek nemamo takav prostor?

– Mislim da se taj prostor ipak počeo oblikovati onako kako smo ga zamislili i da polako svima postaje jasno kako taj prostor treba izgledati. No, Kampus je kao nedovršen pogon. Nedovršen je zbog općenito nejasnog opredjeljenja države kojim putem razvoja ide. Moje mišljenje je da opstanak države ovisi o stvaranju snažnih istraživačkih jezgara i svim dijelovima Hrvatske, prije svega sveučilišta. Ne radi se o hrpi ljudi koji troše proračun, nego koji stvaraju novu industriju ili privlače investitore, ljudi koji oblikuju društvo i predstavljaju mjesto koncentracije intelektualnog i kreativnog kapitala.

RI1201X37

To vrijedi za Zagreb, Split, Osijek i druge gradova, ali naročito za Rijeku. To je sveučilišni kampus. Takve pogone treba izgraditi, a to zahtjeva i promjenu organizacije i ustroja. U zadnjih par godina nismo uspjeli nagovoriti državu da nastavi putem izgradnje sveučilišnih kampusa. Primjerice, ako ćemo u Rijeci razvijati industriju treba nam dvostruko veći Tehnički fakultet, a ako ćemo razvijati zdravstvenu industriju trebamo više studenata medicine i zdravstvenih studija, to se odnosi i na kreativne industrije. Za naše sveučilište i kampus treba milijardu i pol kuna. Za sve ostale kampuse četiri ili pet milijardi kuna i taj novac bi, po meni, Hrvatska trebala naći.

Tako zamišljate i gospodarski oporavak regije i Hrvatske?

– Upravo tako. Gospodarski oporavak nove industrije kakvu želimo u regiji temeljit će se isključivo na stvaranju lokalnih poduzeća koja koriste napredne tehnologije koje im treba osigurati Sveučilište ili pak će dolasku poduzetnika ili globalnih tvrtki koje će se ovdje naseliti i opet koristiti snagu sveučilišta za razvoj.

Drastično smo smanjili kvote na društvenim Sveučilištima

U dva mandata povećali ste broj znanstvenika za više od njih 300, no istovremeno se značajno smanjio i broj studenata?

– Namjerno smo išli smanjivati broj studenata na onim studijima gdje je omjer studenata i nastavnika bio jako nepovoljan, bio je indikator lošije kvalitete. To je bila naša interna politička odluka i dio akreditacijskog pritiska, a s druge strane povećali smo broj studenta u područja STEM. Drastično smo smanjili kvote na društvenim fakultetima i sada su svi fakulteti u okvirima nacionalnih standarda kvalitete. Drugi razlog smanjivanja broja studenata na preddiplomskim studijima bio je povećati njihov broj na diplomskim i doktorskom studijima. Tu smo tek na pola puta, smatram da u ovoj godini treba napraviti evaluaciju svih diplomskih studija i sačiniti projekt reforme tih studija.

Sveučilište je najavljivalo orijentaciju prema non EU studentima, međutim to se nije realiziralo?

– Zapelo je s internacionalizacijom studija. Teško mi je reći što je konkretan problem, osim što internacionalizacija podrazumijeva i organizacijske promjene. Malo smo se uljuljali i nismo imali snage za organizacijske promjene koje je potrebno napraviti. Smatram da se teško može organizirati veći broj internacionalnih studija bez uspostavljanja centralizirane službe koja će se o njima brinuti. Otvoriti studij za strance nije samo otvoriti novu studijsku grupu.

Sveučilišna autonomija

Jeste li zadovoljni razinom autonomije sveučilišta?
– Mislim da je razina autonomije u Hrvatskoj prilično visoka, ali nije potpuna. Nema velike intervencije politike, bilo lokalne ili državne. No, još ima dosta zaostataka koji guše sveučilište. Primjer je sistematizacija radnih mjesta, gdje kao rektor nisam mogao uspostaviti organizacijsku strukturu koja je potrebna za razvojne projekta, primjerice pomoćnike koji su plaćeni za svoj rad pa imam pomoćnike koji volontiraju. Ili pak menadžera kojem mogu dati koeficijent stručnog suradnika, a takvi ljudi za pet tisuća kuna plaće neće doći raditi visoko-specijalizirani posao.

A autonomija fakulteta?

– Rekao bih da postoji previše autonomije fakulteta u odnosu na sveučilišta i to zbog državnih propisa koji tjeraju fakultete na autonomiju.

Zamla uključivanja u dnevno političke događaje

Kako ocjenjujete prisutnost Sveučilišta u javnom životu? Je li Sveučilište pasivno kada su u pitanju dnevnopolitički događaji?

– Mislim da je riječko sveučilište dosta prisutno u javnom životu, no teško mi je procijeniti uključenost Sveučilišta za dnevnopolitičke događaje. Naime, teško je reći je li to dobro ili nije, jer ti se događaji koriste za stvaranje percepcije i za emocionalno angažiranje birača, a to dijeli ljude. Tako da nisam siguran je li dobro da se ljudi sa sveučilišta u tome angažiraju, posebice sveučilište ili njegove sastavnice.

Kao rektor mogu imati svoje mišljenje, ali sam se izbjegavao javno opredjeljivati oko stvari koje su bile na dnevnom redu u političkoj areni. Ono što mislim gdje sveučilište treba puno više dati je osvješćivanje činjenice da politički proces prilično zastario. Politički se procesi ne mogu danas temeljiti isključivo na formiranju percepcije i angažiranju ljudi oko percepcije, koje kod nas uglavnom završe u raspravi o ustašama i partizanima. Trebaju se više angažirati u realiziranju nacionalnih strategija i stvarnom primjenjivanju koncepta strategija-politike-akcijski planovi.

To nam je EU u pregovorima pokušalo nametnuti, ali u političkom životu to nije zaživjelo. Ne postoje jasne strategije, čak i kada ih napravimo podložne su percepcijama, a ne ozbiljnom radu. Većim dijelom krivim politiku, no ni Sveučilište se ne može izvući od odgovornosti. Mislim da mi se i sveučilište i ljudi sa sveučilišta trebali pitati i angažirati u formuliranju politika upravo na znanstvenim osnovama i metodama. No, mislim da smo kao društvo daleko od toga da te koncepte možemo suvislo primjenjivati. Prosperitet društva bio bi puno brži kada bismo savladali te procese, a njih treba inaugurirati kroz obrazovanje ljudi i kroz razvoj društvene svijesti i kulture. U tome sveučilište ima i treba imati ključnu ulogu.

Koji ćete savjet dati budućem rektoru?

– Moj savjet uoči izbora koji ću iznijeti i na sjednici Senata je da treba provoditi Strategiju Sveučilišta. Treba inzistirati na dosljednoj provedbi Strategije. Ona je kompleksna, razrađena kroz široku raspravu i sudjelovanje velikog broja ljudi i nastoji sagledati cijelu sliku Sveučilištu. Zahvatili smo sve segmente modernog sveučilišta. To nije strategija za jedan mandat. Napravili smo je preambiciozno, ali to tako treba biti. Nismo računali da ćemo sve ispuniti, ali smo sve obuhvatili.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.