Grad: Rijeka
Danas: 15° moguća kiša
Sutra: 0° 4° snijeg
12. prosinca 2017.
Nova knjiga

Saša Drach: 'Puštali smo dobru glazbu, znali o knjigama i bili vješti bleferi'

Foto: Davor Hrvoj
Foto: Davor Hrvoj
Autor:
Objavljeno: 21. veljača 2017. u 7:03 2017-02-21T07:03:34+01:00

Osim što nas sa sugestivnim žarom upoznaje s nekim njemu važnim, ali i globalno priznatim glazbenicima, Drachova knjiga je svojevrsna segmentirana autobiografija

Antikvar, novinar, urednik, izdavač i prevoditelj Saša Drach široj je javnosti najpoznatiji kao novinar Jutarnjeg lista, jedan od osnivača nekad kultne knjižare Moderna vremena te tajanstveni Lastan koji je godinama odgovarao na pitanja čitatelja Modre laste, što je tek nedavno obznanjeno.

Nakon knjige »Dnevnik bez reda« (Sandorf, 2012.), zbirki kolumni koje je pisao za Jutarnji list, krajem prošle godine objavio je svoju drugu knjigu, »Priče o jazzu i drugi zapisi«, također u izdanju Sandorfa. Radi se o knjizi priča bliskih naraštaju koji je u svijet glazbe – umjetnosti – uskočio 1970-ih, te je dodao osobne, intimne priče kakve se pričaju samo najbližima.

Osim što nas sa sugestivnim žarom upoznaje s nekim njemu važnim, ali i globalno priznatim glazbenicima kao što su, među ostalima, Duke Ellington, Carla Bley, Astor Piazzolla, Tom Harrell, Chick Corea, Dee Dee Bridgewater, Ratko Divjak, Boris Papandopulo, Kamasi Washington i Gary Burton, Drach nam priča i svoju životnu priču. Svojevrsna je to segmentirana autobiografija kroz koju ga upoznajemo kao osobu sklonu umjetnosti, poznavatelja koji duboko promišlja svaki kreativan potez, svaku intervenciju koja prodire u duh ljudskosti.

Na jednostavan način čitatelju sugerira potrebu za ispoljavanjem najhumanijih osobina, prije svega ljubavi: prema bližnjima, prijateljima, životinjama, prirodi, gradu, poslu kojim se bavi, poslu kojim se drugi bave... Duboko emotivno, razotkrivajući svoje najskrivenije osjećaje, ponekad odlazi toliko daleko da će čitatelje ganuti do suza.

Turbulentno razdoblje

Znatiželja autora, poriv za istraživanjem, ali i poniranjem u suštinu onoga što proučava, ovu knjigu čine vrijednim štivom, zanimljivom i važnom ne samo za one koji osjećaju nostalgiju za starim dobrim vremenima, što će posebice dirnuti naraštaj koji je 1970-ih stasao na ulicama i kultnim mjestima Zagreba, ne samo onima iz kulturnog miljea, nego i mladim naraštajima koje upućuje na već gotovo zaboravljene i potisnute, ali bezvremenske vrijednostima. Nije to samo priča o životu ispunjenom glazbom – pa i kad se doima da je glazba sporedna, ona je ipak u prvom planu, sve se vrti oko nje – već o složenim životnim problemima i njihovom rješavanju, primjerice ukazujući koliko naoko male stvari kao što su bicikl, park, pas, gramofonska ploča – mogu biti važne u čovjekovu životu.

Zašto ste odlučili upravo ove priče ponuditi javnosti u formatu knjige?

– Činilo mi se da je ovo najbolje od onoga što sam do sada napisao. Iako, valja reći da se radi o dvije skupine tekstova. Priče o jazzu čini niz od jedanest priča koje su na razne načine vezane s glazbom. Dio njih nastao je kroz praćenje jazz koncerata i festivala za Jutarnji list, jer sam imao veliku sreću da su u Jutarnjem radili ljudi koji su za to imali interes. Prije svega za to je bio zaslužan urednik Ivica Buljan. S druge strane, kako je bilo i onih koji su mi prigovarali da su mi tekstovi dosadni, pomislio sam da su možda u pravu i još se više potrudio.

Gledajući kolege koji sjajno prate glazbu, Branimira Pofuka i Aleksandra Dragaša, shvatio da se tekstovima autor mora predati s puno više emocija. To je, preko tekstova koje sam se trudio što više osobno bojati, ali ne u smislu prosudbe nego doživljaja glazbe, bio put u, evo, ove tekstove o jazzu.

Zašto ste odlučili javnosti ponuditi osobne, intimne priče kakve se inače pričaju samo najbližim prijateljima?

– Zadnjih desetak godina prolazio sam turbulentno razdoblje. Najprije je propala knjižara u kojoj sam obožavao raditi, potom mi je umro otac s kojim sam bio nevjerojatno prisno vezan, pa sam ostao bez stalnog, odličnog posla u Jutarnjem, kao i bez niza stalnih honoranih poslova, od Modre laste nadalje, a sve se to odvijalo kroz osmogodišnju agoniju moje supruge sve do njezine smrti prije dvije godine, od karcinoma.

Dakle, jedno se žalovanje nastavljalo za drugim, a svemu tome protutežu su održavala djeca i neki dragi prijatelji. Potpuno sam se orijentirao na prevođenje, no ni to nije išlo baš najbolje, jer sam podosta vremena bio poprilično dekoncentriran i smušen i svakakve sam tekstove predavao. Neki su izdavači zaista imali puno razumijevanja za mene. Vrhunac je bio prijevod knjige »J kao Jastreb« Helen McDonald. To je zaista fenomenalna knjiga koja će uskoro izaći, a govori o autoričinu žalovanju za ocem i ljubavi prema jastrebici koju kroti i trenira i tako nastoji pobijediti tu prestrašnu bol.

Još uvijek u popriličnoj depresiji nakon ženine smrti u to sam ušao prilično naivno. Nisam mislio da će me to toliko lomiti i da ću za vrijeme rada na tom tekstu toliko intenzivno proživljavati svoje vlastite užase. Odugovlačio sam i jedva dovršio prijevod, ali mislim da će to konačno biti pristojno. To je sjajna, zaista sjajna knjiga. Remek djelo. Ja sam, pak, uz sebe imao djecu i psa, a pisanje mi je u dobroj mjeri bilo terapija. Tako se valjda dogodilo i da se toliko toga intimnog pojavilo u nekima od tih tekstova.

Glazba kao okidač

Koliko ljubav prema glazbi može oblikovati čovjekov život?

– Ne bih rekao da ljubav prema glazbi može išta oblikovati. Ali rekao bih da je glazba često bila važna sastavnica mog života. Naime, određena razdoblja vezujem uz određenu glazbu. To govori da sam je intenzivno slušao i doživljavao, neke ploče i kazete, poslije diskove, preslušavao sam bezbroj puta i kad ih danas čujem odmah me transponiraju u te prostore, u to vrijeme, u to stanje duha i raspoloženja.

Sjetim se tko je bio oko mene, što sam tada mislio i radio, što sam čitao, koji su me filmovi u to vrijeme formirali. Ispada da mi je glazba često jači okidač sjećanja nego išta drugo. Ne samo jazz. Kad čujem, recimo, Supertramp, onaj njihov »Logical Song«, to me i danas baci u hodnike kasarne u Sloveniji, u JNA, gdje sam to stalno vrtio u glavi sjećajući se cure s kojom sam to slušao i kada i kako i gdje i koliko mi je tada bilo lijepo i što sam sve mislio da mi se u to vrijeme otvara, da bi me ta vojska onako grubo poklopila i skoro potpuno slomila. Jer tada više nije bilo ni te glazbe, ni cure, ni Zagreba, nego samo strašna glupost, koju sad eto hoće ponovo uvesti.

Nije li glazba ipak oblikovala dio vaše osobnosti?

– Pod utjecajem mame i bake, koja je bila profesorica klavira, krenuo sam u muzičku školu i počelo je fenomenalno. Već kao maloga mama me često vodila na koncerte i tako mi usadila strpljenje slušanja. No, kad je zaškripalo i trebalo početi ozbiljnije vježbati, postalo mi je od toga muka. Sedam godina sam to gurao, učio i gitaru i imao sam sjajne profesore u Funkcionalnoj školi, ali sam bio lijenčina. Ipak, profesorica Marija Reić mi je razvila istinsku ljubav prema solfeđu, a profesorica iz klavira mi je dala prve jazz note, zapravo bio je to neki new orleans blues i odmah me zarazila. Posudila mi je i neke ploče i uputila na Boška Petrovića u Lapidarij. Tako sam iniciran u svijet jazza.

Intelektualna punjenja

Koliko je posao knjižara – susreti s raznim ljudima, otkrivanje umjetnika kroz knjige... – produbilo vašu strast prema umjetnosti?

– Knjižara je bila stil života i zato mi danas toliko nedostaje. U Kinoteci su Moderna vremena doista označila to vrijeme neposredno pred rat. U kazalištu Gavella proveo sam vjerojatno najljepše trenutke bavljenja s knjigama, kad sam doista uronio u antikvarijat, a u Teslinoj je to postao ozbiljan posao, s ozbiljnim problemima i tada već nekom odgovornošću koja obično vuče sa sobom nesanice, grčeve u želucu i stanovitu nervozu. I meni i Barniju koji smo tada vodili Moderna vremena. No, prijateljstva začeta u knjižari, vjerojatno su mi najdraža. Puštali smo dobru glazbu, znali smo podosta o knjigama koje smo držali, a bili smo i vješti bleferi.

Ljudi su voljeli navratiti, ne samo radi knjiga, nego i da brbljamo, popijemo kavu, pivo. Tom Gotovac je dolazio redovito, Ivan Vladislav Galeta svakodnevno, Danijel Dragojević isto tako. To su bili dragocjeni razgovori i trenuci, neprocjenjiva intelektualna punjenja. To mi najviše nedostaje iz tog doba, više nego one nezaboravne promocije koje su se pretvarale u razularene tulume kad smo počeli u Kinoteci. Pa tamo je kod nas Satan Panonski čitao svoju poeziju, na suho, bez glazbe, krdu onih svojih ludih pankera koji su sjedili na podu knjižare mirni kao đačići. Ili promocija časopisa Lezbozin kad sam jedva spasio knjižaru i poveo cure u tada tek otvorenog Gjuru.

Zašto osjećate strast prema umjetnosti – fotografiji, filmu, kazalištu, glazbi?

– Neki moji prijatelji vole relativizirati tu moju strast. To je zato što misle da su bez strasti objektivniji. Ja se uvijek bojim da to vodi u ironiju i sarkazam i ne vidim tu ništa dobro. No, kad me nešto doista pogodi, kad doista osjetim da je nešto baš jako dobro, kao, recimo sada Matišićevi »Ljudi od Voska« u HNK-u, ili zadnja knjiga fotografija Borisa Cvjetanovića »Grad«, ili film »Ne gledaj mi u pjat« Hane Jušić, ili Žeželjeva izložba portreta u Puli, ili koncert jazz grupe »Problems« u Močvari, onda ne štedim ni komplimente ni iskaze oduševljenja. U tom času to možda zaista nije najbolje na svijetu, ali mene potpuno ispuni i ja ne vidim prostora ni za što drugo. Tada se to valjda očituje kao strast.

Zaluđenost filmom

Koji su umjetnici, zašto i kako, bili važni u formiranju vašeg stava prema umjetnosti?

– Važna mi je bila Kinoteka i modernistički filmovi koje sam tamo odgledao kao gimnazijalac; Bunuel, Resnais, Bergman, Felini, Tarkovski, Kubrick, ali i Ford i Orson Welles. Jako se dobro sjećam prvih gledanja nekih od tih filmova koji bi me u dva sata zaista temeljito promijenili. Bio sam lud za filmom i htio upisati filmsku režiju, bio puno puta na prijemnom, no nije išlo. To je bila »lose – lose« situacija. Ako me prime, svi će reći da je to bilo zato što mi je stari tamo predavao. Ako me ne prime – reći će da sam tolika budala da me ni s vezom ne žele primiti.

U kojoj mjeri i kako je zagrebački kulturni milje 1970-ih i 1980-ih zaslužan za formiranje vaših stavova prema životu, vrijednostima, umjetnosti?

– U kazalištu sam praktički odrastao, ali manje u HNK-u gdje mi je otac puno i sjajno igrao, nego više u ITD-u gdje se igralo modernije i provokativnije. Bile su to predstave »Mrduša«, »Mirisi, zlato i tamjan«, »Kaspar«, Bourekov »Hamlet«, »Travestije«... Kugla glumište mi je bilo važno, Festivali animiranog filma i Muzički biennale. Ljubav prema jazzu se provlačila kroz sve to, ali jazz nije nikada kod mene uživao ekskluzivu.

Pratio sam sve. Imao sam sreću da sam bio okružen zanimljivim prijateljima i da su nas vezale mnoge stvari. Normalno nam je bilo jedan dan otići na utakmicu Dinama gdje bi nas skoro isprebijali, milicija ili već netko, drugi dan na Sveučilište »Moša Pijade« na razgovor s Truffautom ili Chabrolom, treći dan na Wagnera ili Chopina u »Lisinski«, a četvrti u Dom sportova na Laibach ili Johna McLaughlina. Gornjogradski Lapidarij mi je bio važno, formativno mjesto.

Tamo sam slušao prve jazz koncerte Boška Petrovića i njegovih gostiju, ali i Azru sam čuo gore prvi put. Taj novi val me zanimao paralelno s jazzom, uz to su išle cure, a uz jazz je išao samo jazz. Poslije Kulušić, pa B.P. Club, pa VIP, svaki klub je imao svoju dekadu. Sve je to pozatvarano, jedino je jazz preživio. I hrvatski jazzisti kojih kao da ima sve više i kao da su sve bolji.

Tamara Obrovac, Elvis Stanić, Renato Švorinić, Matija Dedić, Kruno Levačić, Saša Nestorović, Miro Kadoić, Chui i mnogi drugi, danas su ozbiljne jazz osobnosti a kad vidite krcatu dvoranu, ne samo veliki »Lisinski« na koncertu Herbieja Hencocka, nego i dvoranu »Blagoje Bersa« na Muzičkoj akademiji na jazz koncertu novopokrenutog Jazz orkestra Muzičke akademije, kad vidite da publiku čine jednako mladi ljudi kao što su i oni na pozornici, poželite upravo takvu budućnost hrvatskom jazzu. Ne samo odgoj i odrastanje glazbenika, nego i publike.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka