Premijera

Urbanova “Audicija” u Kerempuhu: Pobuna čuva zdravlje kazališnog duha

Nataša Govedić

Zahvaljujem glumcima što su se usudili stati na stranu progonjenih i uprizoriti ništavilo



U snu koji nam u predstavi »Audicija« redatelja Andrása Urbána i dramaturginje Dore Delbianco pripovijeda glumica Linda Begonja, kazalište Kerempuh osvijetljeno je kao za Božić. Sve titra od svečanog uzbuđenja. Noć je i pred teatrom se zaustavljaju crne limuzine. Iz njih izlaze Kolinda Grabar Kitarović, Andrej Plenković, Zlatko Hasanbegović, Vice Batarelo, Željka Markić, Milan Bandić i drugi istaknuti zagovornici ili učinkoviti podržavatelji domoljublja kao govora mržnje.


Svi zaposlenici Satiričkog kazališta Kerempuh pred ovim su političkim Djedom Božićnjakom aktualnog režima poredani u vrstu: od čistačica do glumačkih prvaka i ravnatelja. I Linda Begonja je postrojena. Kad je predsjednica pozdravi ustaškim povikom »Za dom spremni!«, glumica si ne može pomoći; njezina ruka sama se i protiv njezine volje – polagano, ali uporno – podiže uvis, propisano salutirajući na fašistički pozdrav, skovan od Ante Pavelića.


Tek kad podigne ruku, glumica shvati da nitko osim nje nije salutirao predsjednici na sličan način, pri čemu joj i Kolinda Grabar Kitarović hladno priopćava da ni »ne treba« njezin pozdrav. I premda Begonja pripovijeda samo jednu malu jezovito-snovitu epizodu, ova priča izvrsna je alegorija našeg društva u cjelini. Pritisak fašizacije i svega što je prati (agresivni nacionalizam, prezir prema tečevinama ljudskih prava, progon i demonizacija neprijatelja na etničkoj osnovi, antiintelektualizam, porast militarizacije i opsesivno isticanje »nacionalne sigurnosti«, seksizam i guranje žena u poziciju žrtvovalačkih majki budućih ratnika itd.) osjećaju se u svačijim ustima. Pamćenje zločina ne samo Drugog svjetskog rata, nego i Domovinskog rata, upisuje u građane kompleksnu partituru strahova, a strah je uistinu i jedino pravo oružje fašističkih režima.




No u trenutku kad glumica javno prizna svoj strah, kad ga ispripovijeda pred publikom bez zadrške i cenzure svog nezaustavljivog oportunizma, kad uprizori temeljnu gestu vojnopolitičke poslušnosti, pripovijest se preobraća u svoju suprotnost. Odjednom straha u svakome u publici ima manje. Način na koji Begonja vodi publiku kroz iskustvo ljudske pritisnutosti uza zid dragovoljnog, automatskog podvrgavanja također je vrijedan spomena: pred nama je dječje lice, puna dobrohotnost potrebe suradnje i prihvaćanja, gotovo isposnička emocionalna čistoća i želja da »slijedimo uzore«.


Zreli Kečkeš


Ali u toj je naivnosti ujedno i zamka. I Begonja će odigrati i naličje posvemašnjeg, nekritičkog pristanka uz figure moći: sram, poraženost, redukciju hrvatskih građana na vojnike i majke budućih diskriminacija. Čitav ansambl Kerempuha u Urbánovoj je predstavi otvorio svoje gorke registre. Glas kojim pjeva Maja Posavec namjerno je stišan od gušenja i ušutkavanja koja trpi(mo), ali još uvijek se svečano i zvonko probija kroz slojeve i slojeve »hrvatske šutnje«.


Kad bismo govorili o tome može li glas doseći mirnu tragičnost »pjesme pod vješalima«, Maja Posavec zaslužila bi naslov Talijine prvakinje. Sve veću umjetničku zrelost postiže i Hrvoje Kečkeš, posve oslobođen potrebe da se svidi publici ili da je pod svaku cijenu zabavi, ali zato višestruko lucidan u načinu na koji nam govori o gubitku iluzija oko turističke propagande da Hrvatska ima najbolje more, najbolje autoceste, najbolje nogometaše i najbolju himnu.


Upravo je Kečkeš kalibar glumca koji bi u svojoj sadašnjoj toploironijskoj formi i u punom naletu potrebe čišćenja od društvenih laži mogao odlično odigrati Shakespeareova »Hamleta«, budući da za navedenu ulogu treba i snaga humornog otpora i tamno znanje o tome da licemjerje samo povećava ionako duboko ljudsko stradanje. U predstavi posvećeno sudjeluju i Mia Begović, Velimir Čokljat, Filip Detelić, Ana Maras Harmander, Anita Matić Delić, Luka Perušić i Matija Šakoronja, svatko od njih s vlastitom građanskim profilom i vlastitom glumačkom etidom na temu hrvatskog bankrota vrijednosti ili priznavanja vlastite traume, ali s punom odgovornošću za slušanje i podržavanje kolega, za ansambl kao posljednju zajednicu na koju se glumci mogu osloniti.


Hrvatstvo je sasvim sigurno politička iluzija brojača krvih zrnaca, ali zajedništvo je pravo i potreba svakog ljudskog bića. Samim time što kao ansambl komentiraju javno maltretiranje Olivera Frljića, što kolektivno uprizoruju lutkarsku predstavu čije su drvene figure Djevice Marije, Isusa Krista, apostola Pavla, apostola Petra, Svetog Antuna i ostalih oltarnih kipova hobitske veličine (s replikama marketinških menadžera provincijskog turizma), glumci kazališta Kerempuh uspostavljaju i ljudsku i umjetničku zajednicu razumijevanja, suprotstavljenu poslušničkoj ili linč-gomili klerofašista.


Prokušane metode


Još jedna jaka tema predstave, surovost rastućeg iseljeničkog vala iz Hrvatske i gubitaka najbližih u potrazi za koricom kruha, također razmiče veo nad nacionalističkim projektom kao »ostvarenim snom« svih građana ove zemlje. Autorica glazbe Irena Popović toliko inzistira na monotonom ritmu i ponavljanjima pojedinih mučnih pojmova političkog poraza, među kojima se posebno ističe »ništa«, da ispovijedanje vlastitog osjećaja poništenosti postaje i glumačka i gledateljska terapija. Kao u djelu romantičnog nihilista Thomasa Bernharda, priznati to golemo ništa u srcu, ništa u trbuhu i ništa u glavi predstavlja početak izranjanja.


Početak oporavka. Snaga korskog pjevanja još je jedan element najnovije Kerempuhove premijere koji govori u prilog teatru kao umjetnosti skupštine, trga, foruma, parlamenta. U tom smislu valja čestitati i dramaturginji Dori Delbianco, kao skrivenoj suautorici ovog hrabrog glumačkog projekta.


Urbánova nas režija ne iznenađuje svojim metodama i postupcima. Glumci su očekivano bliže stand-upu i brechtijanskim numerama nego klasičnoj naraciji. Bliže prozivci i psovci, negoli karakteriziranju i fabuliranju. Ali i bliže živoj izgrednosti kazališnog čina, na čemu im treba odati posebno priznanje (pomalo šokirani aplauz premijerne publike svakako radi u prilog konfrontacijskog potencijala predstave).


Ono što ovdje iznenađuje sigurno nije stoput prokušana forma agitacijskog teatra, nego sadržaj glumačkih ispovijesti i njihova osobnost; koliko se usuđuju govoriti o poništavanju svojih slobodarskih prava i potreba, svoje seksualnosti, svojih partnerskih odabira, svoje pozicije u odnosu na autoritet generalskih redatelja.


Pred nama je Kerempuh koji ne pristaje pričati viceve publici, ne pristaje je zabavljati lakim notama, ne pristaje još više reducirati ionako previše estradizirano polje domaćeg javnog govora. Humor »Audicije« je optužnica. Anticenzura. Zahvaljujem glumcima što su se usudili stati na stranu progonjenih i uprizoriti ništavilo – ne samo kao odraz današnjeg trenutka, nego i kao opori lijek mrtvačkih, mrtvoljubnih i mrtvilu vjernih političkih demagogija. Pobuna itekako djeluje; pobuna čuva ne samo naše mentalno zdravlje, nego i integritet kazališnog čina.