Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 4° 4° 1
20. veljače 2019.
Predstave za dvoje glumaca

foto Tri mikroskopa ljudskih intimnosti: Uz tri nove premijere teatra Exit

Prizori iz predstave »Konstelacije«
Prizori iz predstave »Konstelacije«
Autor:
Objavljeno: 25. studeni 2018. u 22:50 2018-11-25T22:50:34+01:00

U novom EXIT-ovom prostoru u Gundulićevoj ulici u Zagrebu premijerno su izvedene predstave »Susret« (tekst i režija: Nina Mitrović), »Voliš li me?« (režija: Janez Vajevec) i »Konstelacije« (tekst: Nick Payne, režija: Aida Bukvić)

Novo poglavlje Teatra EXIT vezano je za tri komorne predstave osmišljene za »samo« dvoje glumaca, smještene na lokaciji Gundulićeve ulice broj 37, u najužem središtu Zagreba i u skromnom umjetničkom kontekstu koji namjerno evocira prostor privatne dnevne sobe, kao i sadržaje koji pripadaju pojačano intimnim sferama ljudskih odnosa.

Prva od triju predstava, »Voliš li me?«, nastala je kao glumački projekt pod vodstvom redatelja Janeza Vajevca, s temom odnosa dugogodišnjeg bračnog para koji duboko sumnja u međusobnu privrženost, raskida je i zatim opet (gotovo slučajno) pronalazi zajednički jezik. Na istom su repertoaru i »Konstelacije« dramatičara Nicka Paynea i redateljice Aide Bukvić, koje također prate moguća približavanja i udaljavanja ljubavnog para, ali i igru filozofskih mogućnosti unutar odnosa koji je obilježen smrtonosnom bolešću ženskog lika.

Treća EXIT-ova predstava iz Gundulićeve je »Susret« autorice i redateljice Nine Mitrović: tragična studija odnosa oca i sina, u kojem očev muški ponos (ispod kojeg kuljaju jake emocije nesigurnosti i poraza) blokira privrženost obitelji. Sve tri glumačke izvedbe zadiru u najosobnije poimanje ljudskog emocionalnog veziva, ali sve tri su i na osobit način angažirane, zapitane što skrivamo u svoja četiri zida, gdje su momenti naše najdublje autocenzure. Sudeći po velikom interesu publike (čija se dob kretala od dvadesetak do osamdesetak godina), odabrane su teme koje rezoniraju i s današnjim vremenom i s potrebom gledatelja da mimo Facebooka i Instagrama susretnu stvarna ljudska lica, neretuširanih fizionomija i problema.

predstava Susret, teatar Exit,

Težina otvorenosti

Govorimo li o stupnju intimnosti u koji se usuđuju upustiti glumački autori ovih triju predstava, temperatura »Konstelacija« čini se namjerno najhladnijom. Riječ je o predstavi u kojoj jasno vidimo da prevelika samokontrola u odnosima rezultira stalnim udaljavanjima i pucanjima povjerenja. Energična glumica Olga Pakalović igra znanstvenicu opsjednutu potrebom planiranja, organiziranja, nadziranja, kontrole.

Ništa u njezinu svijetu nije slučajno, osim bolesti. Čak joj ni ljubav nije donijela pravu provalu afekata, pravi dionizijski odušak. Vladimir Posavec Tušek vješto igra njezina toplog glumačkog partnera, blagog medara koji vjerno i predano »slijedi« svoju frenetičnu izabranicu i nastoji joj osloboditi što veći emocionalni prostor, što neko vrijeme stvara bliskost među likovima, ali od trenutka kad nastupi bolest, junakinja ponovno podiže svoje obrambene zidove, kroz koje se gotovo nemoguće provući.

I redateljica Aida Bukvić kao da je nasjela na tu vanjsku maničnost glavnog ženskog lika, njezino stalno inzistiranje da ranjivosti ne smije biti, moramo se boriti, ustati i pograbiti oružje, nikada ne odustajati od ratničke spremnosti na nove herojske podvige. Naličje ovakvog karaktera premalo dolazi do izražaja na sceni: ne vidimo slomove »čelične dame«, samo ih naslućujemo (usput budi rečeno: muška depresija često se manifestira kao opsesivna kontrola i radoholičarska ovisnost), primjerice u pojačanoj nervozi i grozničavosti glumice Olge Pakalović. Mislim da je i redateljski i glumački trebalo liku znanstvenice pristupiti malo kritičnije, suautorski smjelije i zaigranije, otkrivajući da u pozadini opsesivne kontrole uvijek živi kronična nesigurnost, pa i povreda.

Beogradski glumac Vladimir Posavec Tušek dobra je podjela, jer ostavlja dojam protagonista koga gotovo ništa ne može ozbiljno iznervirati, dakle prava je emocionalna protuteža unezvjerenoj junakinji koju igra Pakalović. Govorimo li o političkim arhetipovima, on je mnogo više »ženski« prijemčljiv, dok je ona »muški« samoživa, tvrda.

Dramatičareva tekstualna igra oko toga što je u ljudskom odnosu splet mogućnosti (ista situacija igra se s nekoliko različitih ishoda) također je uprizorena previše doslovno, bez finijeg nijansiranja varijacija, s brzim i naglim rezovima, mimo mogućnosti da usporimo izvedbu i udubimo se u osjetljive međunijanse odnosa, zbog čega vremenom postaje zamorna. U cjelini, riječ je o predstavi koja hrabro proučava bolne posljedice prevelike kontrole, ali premalo se usuđuje istražiti intimnost »nereda« i nemoći koji su također dio svakog odnosa, a bez kojeg nema dvosmjernog otvaranja. Pogotovo ne kad je u pitanju suočavanje s bolešću.

Težina iskrenosti

Predstava »Voliš li me« dovodi na pozornicu bračni par koga znalački sugestivno igraju Vesna Tominac Matačić i slovenski glumac Žiga Čamernik. Obojica su dugotrajni studenti Strasbergove glumačke metode kojom se od 1980. godine bave braća Vajevec, pri čemu je Janez Vajevec i redatelj ove predstave. U njoj je najbitniji »podtekst« izgovorenog, strujanje značenja iza i ispod deklarativnih gesti i obraćanja, u stražnjem planu ljudske komunikacije.

predstava 'Voliš li me?, teatar Exit,

I glumica Tominac Matačić i glumac Čamernik majstori su osvjetljavanja pozadinskih emocija, tako da sama tema rastave braka i njihova ponovnog približavanja nije uopće bitna u smislu nekog konkretnog lanca događaja ili zapleta. Neusporedivo je važnije što likovi jedno drugome nikako nisu u stanju reći; oko čega oklijevaju; zbog čega se dovode do eksplozivnih okrutnosti; kako izbjegavaju jedan drugoga, pritom se praveći da zainteresirano komuniciraju.

Protagonistima ove drame gotovo je nemoguće izaći iz »uloga« koje zamišljaju da moraju igrati jedno pred drugim. Ovdje je muškarcu znatno teže pokazati osjećaje, nelagodnije mu je u situacijama izravnog emocionalnog suočavanja, zatvoreniji je – ali ponovno i blaži – od partnerice. Na njegovoj strani je u prvom redu humor – duhovitost koja razbija i himbu i lažnu kontrolu. Na njenoj je strani neobična brutalnost, zbog koje je sposobna i za jaku idealizaciju i za jaku demonizaciju partnera, ali i za suočavanje sa svim darovima intenziteta koje sa sobom donose emocionalni ekstremi.

Premda predstava formalno ima sretan završetak, daje se naslutiti da kvaliteta odnosa likova i nakon pronađenog zajedničkog jezika ne može »ostati« stabilna; mora prolaziti kroz nove gubitke i opetovana traženja.

Težina roditeljstva

Najtopliju i najtužniju predstavu ove serije EXIT-ovih premijera igraju fenomenalno perceptivni Filip Križan u roli sina te ravnopravno glumački dubok i lucidan Siniša Popović u ulozi oca. Autorica i redateljica Nina Mitrović napisala je odličnu dramsku analizu muške »nepristupačnosti« i programske »zatvorenosti« kako je poimaju dvije veoma različite generacije, čiji susret/sudar dovodi i do krize mačizma. Očeva tvrdoća i promiskuitet dolaze pod povećalo nježnog, suosjećajnog sina koji traži vlastite odgovore na pitanje kako se nositi i s nadolazećim očinstvom i s ljubavnom bliskošću od koje cijeli život zazire.

Iznimno su potresne glumačke dionice u kojima mladi Filip Križan otkriva svom scenskom ocu da čak ni svojoj ljubavnoj partnerici nije u stanju priznati što je sve pretrpio tijekom djetinjstva, jer se i kao odrasla osoba boji da će time izdati oca. Iz psihologije odgoja znamo da je lojalnost djece roditeljskom nasilju veoma duboka, kao i da upravo ta lojalnost predstavlja prepreku povjerenju u životne partnere i prijatelje. Popović i Križan iznose na vidjelo prave provalije nerazumijevanja između roditelja i djece, utvrđene i osobnom tvrdoglavošću i navikama zatvorenosti, ali probijaju se i u neobično nježan prostor neizgovorene međusobne ljubavi, koja postaje sve bolnija kako predstava napreduje.

Ništa u ovoj izvedbi nije didaktično. Ni autorica ni glumci ne biraju strane. Dapače tragika oca i sina je u tome što svaki od njih ima obrambene mehanizme koji ih mnogo više udaljavaju od onoga što žele, no što ih približavaju. Samo iskustvo praćenja njihova susreta (u kojem je jasno da neće biti puno vremena za izgradnju boljeg odnosa, jer je otac i teško bolestan i veoma tvrdoglav), stavlja publiku u poziciju »čuvara tajni« koje nisu eksplicitno izgovorene, ali velikom su izvedbenom snagom prebačene preko glumačke rampe. Zbog toga je »Susret« jedna od onih predstava koja mijenja ne samo glumce i gledatelje, nego i naše kulturalno poimanje muškosti. To isto tako znači da komorna predstava može imati izuzetno jako polje utjecaja, pa i onog političkog, zaokupljenog pitanjem zašto je muškarcima povijesno zabranjena intimnost povjerenja, a preporučena osvajačka, koliko i emocionalno bolna strategija promiskuiteta, nevezivanja, straha od bliskosti.

Nakon milenija u kojima je svaka pojedina vojska trebala muškarce samo kao hladne ratnike (»muškarčine«), došli smo do točke u kojoj elementarno muško socijalno i emocionalno zdravlje ovisi o tome mogu li si priznati svoju ranjivu, uplašenu, brižnu dimenziju. Mogu li se prestati pretvarati da je potiskivanje i poricanje osjetljivosti njihov jedini način da je sačuvaju. Kao i uvijek kad su u pitanju uspostave avangarde ljudskog ponašanja, glumci – ovdje: majstorski uigrani Križan i Popović – krče nove socijalne putove. Uostalom nije li i ultrakomercijalan filmski superheroj »Iron Man« u izvedbi istodobno nježnog, izumiteljski zaigranog i stendaperski prkosnog glumca Roberta Downeyja Juniora također doveo u pitanje mnoge klišeje o muškosti koja proviruje iz tvrdog oklopa i ubojitog oružja za osvajanje svijeta? Muškosti koja se zafrkava ili otvoreno polemizira s višestoljetnim stereotipovima svakako pripada sve veći udio na kazališnim i filmskim pozornicama 21. stoljeća.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka