Roberto Andó: Politika ne brine o promjenama, već narcisoidno gleda sebe u zrcalu

U Italiji, ali i drugdje, politika je mrtva. Više nije ona ta koja odlučuje, već tržišta i banke. Ona više na sebe ne želi preuzeti nikakvu odgovornost. Kao da su političari ušli u tešku depresiju. Politika se totalno udaljila od života 

Iako ga smatraju pripadnikom starije generacije talijanskih autora, Roberto Andó ušao je na filmsku scenu tek sredinom devedesetih. Možda i zato jer osim snimanja filmova piše romane, te režira kazališne i operne predstave. Zato se literatura proteže čitavim njegovim opusom. 

  Njegov komad »Il manoscritto del principe« s Michelom Bouquetom i Jeanne Moreau bavi se posljednjim danima pisca Giuseppea Tommasija di Lampeduse po čijem je »Gepardu« Luchino Visconti snimio znameniti film. Autorova drama »Viaggio segreto« adaptacija je romana irske spisateljice Josephine Hart. Najnoviji film »Viva la liberta« (Živjela sloboda) snimio je prema vlastitom političkom romanu »Il trono vuoto«. Film je osvojio nagradu »David di Donatello«, svojevrsnu talijansku inačicu Oscara, i to u kategoriji najboljeg scenarija (Andó & Pasquini) i sporednog glumca (sjajni Valerio Mastandrea). 

  U filmu »Viva la liberta« koji je otvorio Dane talijanskog filma u riječkom Art-kinu »Croatia«, režiser je dodijelio uloge blizanaca talijanskom »it« glumcu Toniju Servillu, inače fetišu svih talijanskih filmskih smotri koje se događaju u Rijeci (»Il Divo«, »Gomora«, »Djevojka iz jezera«). Zato se Dani talijanskog filma mogu preimenovati i u »Dane Tonija Servilla«, jer ćemo ga uz Andóov film upoznati i kao rimskog plejboja u Sorrentinovoj dostatno vulgarnoj kronici o rimskoj post-dolce vita eri na dukan dijeti (»Velika ljepota«), te u Bellocchijevoj izvrsnoj drami »Uspavana ljepotica«. 

 Osobno i političko

Andóova strast prema literaturi puno duguje prijateljstvu sa slavnim talijanskim piscem Leonardom Sciasciom koji mu je bio mentor. A filmom se počeo baviti kao suradnik velikog Francesca Rosija kojem je posvetio doks »Sineast i labirint«. Surađivao je i s Michaelom Ciminom na »Sicilijancu«, te s Coppolom na »Kumu 3«, koji su ga angažirali kao koordinatora produkcije zbog njegove snažne povezanosti sa Sicilijom, iako mu je od mafije u zadnjem filmu bila zanimljivija kriza talijanske ljevice. 

  Zato se proročanski prosede filma »Viva la liberta« svodi na vječno ispreplitanje osobnog i političkog, dok u isti mah nehotice detektira društvenu paralizu. Zato na kraju filma ne znamo da li političar imitira luđaka, ili luđak imitira političara. 

  Jednom je autor i sam rekao da se politika ne brine o promjenama, već narcisoidno gleda sebe u zrcalu. Uostalom, dvije dominantne teme ovog iznenađujuće smirenog i kontroliranog filma su politika i ludilo. Junakov brat blizanac koji se bavi filozofijom i koji će ga zamijeniti na stranačkom tronu, netom je izašao iz umobolnice. Zato smo započeli razgovor pitanjem o tome postoje li u Italiji uopće šanse za reanimaciju politike. 

  – U Italiji ali i drugdje, politika je mrtva. Više nije ona ta koja odlučuje, već tržišta i banke. Ona više na sebe ne želi preuzeti nikakvu odgovornost. Kao da su političari ušli u tešku depresiju. 

  S druge strane, politika se totalno udaljila od života. Zato sam u ovom filmu želio pokazati da se politika mora vratiti životu. Taj povratak simbolizira lik »ludog« brata koji zamjenjuje brata na čelu njegove stranke lijevog centra. Imamo dakle pravog političara koji bježi ljubavnici u Pariz jer više nema što za reći, kao da je zanijemio. Paradoks je u tome da se život u politiku vraća dolaskom »luđaka«. Politika opet postaje životna. Jer njegov je jezik pravi jezik. Jezik koji nije lihvarski. Osim toga, on je filozof. 

 Omiljeni Servillo

Kolika je aktualnost stihova Brechtove pjesme »An den Schwankenden« koje vaš junak izgovara na mitingu? Dok ih je izgovarao, mnogi nisu znali da je to Brecht, sve dok im to nešto kasnije nije otkrio voditelj TV dnevnika.  – Danas se političari obraćaju putem televizije i govore na televiziji. Od jutra do maraka. Zato sam želio vratiti zaboravljeni diskurs mitinga kao ultimativne političke lokacije. Ali koristeći riječi koje se nikad ne izgovaraju na takvim mjestima. Riječi koje nisu čista demagogija. Očišćene od dosadnih fraza. Zato sam odabrao te prekrasne stihove koje je Brecht napisao dok se nalazio u danskom egzilu. 

  Prekrasni su zato jer govore o mistifikaciji jezika. Zato jer su građani ti koji moraju stvarati politiku, a ne prebaciti odgovornost na druge. Mnogi su bili dirnuti tom scenom i publika ju je često pratila snažnim aplauzom. Ima u njoj neka nevjerojatna vibracija koja fali politici. 

 Kako je bilo surađivati s trenutno možda najtraženijim talijanskim glumcem Tonijem Servillom?  – Toni je moj stari prijatelj i jako smo povezani. Moja biografija je slična njegovoj. On također dolazi iz teatra. Upoznali smo se putem teatra i već dugi niz godina pokušavali smo nešto zajedno napraviti na filmu. Postojali su neki projekti, ali se nisu realizirali. Da nije bilo Tonija, ne bih ni snimio film »Viva la liberta«. Kad je moj roman počeo dobivati pozitivne kritike i reakcije, shvatio sam da bi on bio idealni materijal za film i poslao sam ga Toniju. 

  Toni je poput Gian Marie Volontea, glumac koji te naprosto tjera da za njega napišeš filmski scenarij. On je glumac koji nosi sa sobom čitavu filmsku dramaturgiju. Zato ga svi vole. On ima svoj posebni način kojim postiže da u isti mah bude realist i hipotetičan. Istodobno ti priča o konkretnim stvarima i onim misaonim. 

 Jako ste povezani s literaturom. U genezi talijanskog filma baš i nema puno režisera pisaca koji odlučuju snimiti film po vlastitom romanu kao što ste to vi učinili.  – Ja sam u tome čista anomalija. Da bismo u Italiji pronašli pisca koji paralelno snima filmove, trebamo se vratiti u doba Pasolinija i Maria Soldatija. Stara vremena. 

 Povratak teatru

Kako ste u castingu za »Viaggio segreto« došli do Emira Kusturice? Kad smo već u zoni ludila, moram priznati da ga na ovim prostorima mnogi smatraju luđakom.  – Emira poznajem već dugo. Kad sam pisao scenarij za »Viaggio segreto«, nazvao me je i pozvao me na svoj rimski koncert koji je održao te večeri. Dok je svirao, rekao sam sebi da lik ludog sprskog slikara ne može glumiti nitko drugi osim njega. 

  Dobro mi je poznat njegov politički ambigvitet, sličan onom koji je pratio Petera Handkea. Na otvaranju izložbe umjetničkih fotografija Lie Pasqualino u riječkom Malom salonu, promatrao sam grupu mlađih ljudi koji su stajali pred Kusturičinim portretom i nešto su žestoko komentirali. Iako nisam shvatio o čemu su pričali, bilo mi je jasno da nijedno događanje Kusturice, bilo na filmu ili fotografiji, ne može proći bez polemika. 

 Često naglašavate utjecaj koji je na vaš rad ostavio Francesco Rosi koji je svijetu približio filmski i politički identitet talijanskog Juga, a čijem miljeu i sami pripadate.  – Prije tri dana zajedno smo sudjelovali u Rimu na jednoj tribini. Objasnio sam da sam na početku karijere kao njegov asistent shvatio da bez obzira na načine na koje želiš ispričati neku stvar, uvijek mora postojati osjećaj istine. Ali on voli u filmovima angažirati profesionalne glumce poput Gian Marie Volontea i amatere koje je pokupio s ulice. Ono što nas povezuje je moralna širina filmske igre koju treba uvažavati. To je možda najvažnija lekcija koju sam od njega naučio.   Imate li u planu neki novi filmski projekt? Ili ste odlučili biti bliži teatru?  – Nastavljam se baviti teatrom jer mi se to sviđa. Tako se radilo nekad. Sjetimo se Viscontija koji je bio veliki sineast, ali i veliki kazališni režiser. Danas to recimo radi moj kolega Mario Martone. Ove godine režirat ću Mozartovu »Čarobnu frulu« u Torinu. 

  Novi film planiram snimiti iduće ljeto, ako sve bude u redu. Već imam ideju koja mi se jako sviđa. Bit će to prilično ludi film, kao i ovaj zadnji koji sam snimio.