Robert Kolar / Foto sergej DRECHSLER
Na tragu sugestije maestra Homena koji mi je prije dvadeset godina rekao da ću biti Rigoletto kad budem i sam imao djecu, predložio sam upravi riječke Opere da s »Rigolettom« obilježim obljetnicu. Rijeka je grad Verdija i nadam se da ćemo publici donijeti barem toliko zadovoljstva koliko smo ga sami imali pripremajući ovu predstavu
Robert Kolar školovao se u Rijeci u klasi prof. Margarete Togunjac, a solo pjevanje je diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi prof. Zdenke Žapčić-Hesky. Nakon diplome postaje solist riječke Opere, gdje vrlo brzo ulazi u repertoar i ostvaruje niz zapaženih uloga. Djeluje i na koncertnom podiju, ali i na pozornicama drugih opernih kazališta u zemlji i inozemstvu – HNK Zagreb, SNG Ljubljana, NP Sarajevo, HNK Split, HNK Varaždin, GK Komedija, KD Vatroslava Lisinskog – a nastupa i na festivalima – Varaždinske barokne večeri, Zadarski ljetni festival, Dubrovačke ljetne igre, Krčko ljeto, Histria Festival, Organum Histriae i drugima. Kao solist nastupao je s Hrvatskim baroknim ansamblom, Zborom Hrvatske radio televizije, Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić, Oratorijskim zborom iz Rijeke, ansamblom Collegium Musicum Fluminense, Riječkim komornim orkestrom, Zagrebačkom filharmonijom, Riječkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom Hrvatske radio televizije, Ukrajinskim državnim simfonijskim orkestrom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Europskim orkestrom Medicinara, Filharmonijom iz Pečuha, a usavršavao se kod poznatih pedagoga, između ostalog kod primadone Dunje Vejzović te na masterclassovima u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je Specijalnog priznanja Milan Pihler i nagrade Milan Pihler za ulogu Michoneta u operi F.Cilea : »Adriana Lecovreur«. Snimio je tri nosača zvuka s umjetnicima iz Hrvatske i Italije, te s ansamblom Vox Celestis i suprugom Kristinom Kolar.
U vrijeme ravnateljstva dirigentice Nade Matošević, ostvarili ste zaista impresivan niz uloga – od Crkvenjaka u opera »Tosca« i Dr. Falkea u »Šišmišu«, do Alfia u »Cavalleriji« i Michoneta u »Adriani Lecouvreur«, za kojeg ste i dobili nagradu matične kuće.
– Da, u to sam vrijeme pjevao Belcorea u »Ljubavnom napitku«, Enrica u »Luciji od Lamermoora«, Silvana u »Krabuljnom plesu«, Corrada u »Ameliji«, nekoliko uloga u domaćim operama – u Paraćevoj »Juditi«, »Pčelici Maji« Bruna Bjelinskog, Papandopulovoj »Sunčanici«, zatim u »Svijetlećem gradu« Lhotke Kalinskog. Pjevao sam naslovnu ulogu u Zantovichevom »Marcu Polu«, a bio sam i Germont u »Traviati«.
Uz sve to, Vi ste ipak – u špici uspjeha – napustili riječku Operu. Zašto?
– Dobio sam priznanje publike, kritike, ali ne i uprave. Osjećao sam da me ne cijene adekvatno radu koji se od mene očekuje, pa sam odlučio potražiti sebi mjesto izvan Rijeke – vidjeti koliko vrijedim u pravoj konkurenciji i gdje se nalazim na putu osobnog umjetničkog razvoja.
Prešao sam u »slobodnjake« i odmah pjevao naslovnu ulogu u Verdijevom »Nabuccu« u Operi SNG-a u Ljubljani, a vrlo brzo sam dobio poziv i pjevao Onjegina u Sarajevu i Zagrebu. Dakle, posla je bilo, ali nikada nisam prekinuo veze s riječkom Operom – zvali su me u sve moje stare uloge, što je ipak bilo priznanje mom radu.
Zrelost
Vrijeme kad nisam imao striktne radne obaveze u riječkoj Operi, iskoristio sam da još više radim na sebi i kad je došla nova uprava – ponovo sam ušao u angažman.
Sada u statusu prvaka!
– Mislim da u srednjim četrdesetima, mogu najviše dati na umjetničkom planu i da mi – s obzirom na repertoar koji pjevam – status prvaka pripada. Tako misli i aktualna uprava kazališta, tako da se sve nekako prirodno posložilo. Vraćam se ulozi Onjegina na riječkoj sceni, a u lipnju bih trebao pjevati Gerarda u produkciji »Andrea Chenier«.
Vi ste, osobno, direktoru Opere predložili postavljanje »Rigoletta«, kojim obilježavate dvadeset godina umjetničkog rada.
– Da, bila je to moja ideja, na tragu one sugestije maestra Homena (starijeg). Sad imam zrelost, obitelj i djecu, a pjevam Rigoletta s maestrom Homenom (mlađim)! On je došao na probe uz klavir u prosincu i potvrdio (Vanji Zelčić koja pjeva Gildu i meni) da smo na dobrom putu. Ta mlada pjevačica sad prvi put ima veliku rolu i važno je – osim njene osobne interpretacije – da uspostavimo partnerski odnos i da nam se glasovi »slažu«. To smo, čini mi se, ostvarili i cjelokupna suradnja s Vanjom na probama bila je izvrsna.
S kim spremate uloge kad krećete od početka?
– Radim sam – sad već imam iskustva da to mogu – ali najveći oslonac mi je supruga, Kristina Kolar. Slušamo jedno drugo, analiziramo i sugeriramo što se može drugačije i bolje. Uronjeni smo u taj pjevački posao cijelim svojim bićima, vladamo materijom i osjećamo da najbolje sami sebi možemo pomoći. Dakako, uz rad s korepetitoricom Anom Anconelli, koja je ne samo spretna pijanistica već posjeduje znanje kako pomoći pjevaču da potpuno spreman dođe pred dirigenta. Na probama za »Rigoletta«, s nama je radila i Natalia Maričeva.
U predstavi je samo jedna pjevačka podjela. Je li to prednost ili teškoća za soliste?
– Kad sami pjevate ulogu, bez zamjene na probama i u izvedbama, pogotovo ako se radi o naslovnoj roli – to može biti vrlo naporno i iscrpljujuće. No, ima prednost kad radite s dobrim redateljem, jer možete do tančina promisliti lik koji igrate, a i redatelj ga stvara zajedno s vama i prema vašem habitusu. U početku smo imali zaista intenzivne probe – i muzičke, i režijske – a sada smo već ušli u predstavu, igramo s lakoćom.
Filmska režija
Kakav je novi riječki »Rigoletto«?
– Realističan, moglo bi se reći da pripada ovom vremenu. Neke su stvari u predstavi režijski namjerno naglašene, gotovo dokumentarno postavljene, da bi se dočarala izopačenost društva… A sam Rigoletto je tipičan otac koji želi zaštititi jedinu kćer od izopačenosti svijeta u kojem sam mora živjeti. I raditi. Razapet između nečasnog posla koji ga ponižava i ljubavi prema kćerki, on je psihološki vrlo kompleksan lik. Nije bilo lako proniknuti u sve nijanse njegova ponašanja, jer on se mijenja tokom opere i pokazuje čitavu lepezu reakcija i emocija – od bahatosti do razdiruće boli zbog gubitka kćerke. Treba to proživjeti na sceni! Zato ističem važnost redatelja!
Jako mi je pomogao redatelj Lary Zappia, koji je u svakom trenutku imao odgovor i razlog za sve ono što je tražio od nas. Puno smo razgovarali o svakom liku – možda najviše do sada uopće s nekim redateljem, što je bilo izuzetno korisno, jer je svatko od nas u cjelosti usvojio svoj lik. A za režiju bih rekao da je – filmska: svaki je pogled, osmijeh – izrežiran. To nam je čvrsta osnova da na predstavama dalje dorađujemo karaktere koje igramo. A ono što je još važnije a u ovoj je predstavi čvrsto postavljeno, to su odnosi među likovima. Redatelj Zappia je do tančina razradio odnose u svakom trenutku i emotivnom raspoloženju, što je rijetko u modernim inscenacijama. A ako toga nema, ako svaki pjevač samo pjeva svoju rolu – gubi se scenska dramatičnost koja onda ostaje samo u glazbi, a to nije dovoljno.
Zato sam zaista zahvalan upravi teatra što je okupila tako potentnu, pa još i čisto riječku autorsku ekipu! Kvalitet rada je bio impresivan i to su primijetili svi u podjeli, a osjetio je i zbor. S muzičke strane, imamo veliku podršku maestra Roberta Homena, koji vodi odličan orkestar, zaobljen verdijanski i u frazi, i u dinamici. Kada se nađe ekipa na istoj valnoj dužini, onda je rad čisti užitak. Svjedoči to i kolega Aljaž Farasin, koji pjeva Vojvodu. Iako mlad, on za sobom već ima tridesetak predstava »Rigoletta«, tako da najbolje zna koliko je zanimljiv rad koji smo ostvarili u Rijeci. Moram također spomenuti i druge kolege koji daju sve od sebe – Slavka Sekulića, Ivanu Srbljan – tako da mi se zaista čini da već davno nije bilo takvog zajedništva i tolike želje da projekt uspije. Rijeka je grad Verdija i nadam se da ćemo publici donijeti barem toliko zadovoljstva koliko smo ga sami imali pripremajući »Rigoletta«.
