Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
17. studenoga 2019.
Kazalište

Recenzija Nataše Govedić: "Povratak" Arije Rizvić i "Kad tad" Marine Pejnović

foto: eurokaz.hr
foto: eurokaz.hr
Autor:
Objavljeno: 10. prosinac 2017. u 23:08 2017-12-10T23:08:27+01:00

Ako bismo cijelu Tucićevu dramu pročitali kao jednu jedinu dosljedno argumentiranu misao, ona sasvim sigurno glasi: »Žene su kurve«. Majke i kćeri, bake i unuke, čak i lokalne pijanice, sve je sazdano od istog tucićevskog materijala himbe i jagme za novcem. 

Izvedba drame »Povratak« (1898.) Srđana Tucića u režiji Arije Rizvić i produkciji Eurokaza, Akademije dramske umjetnosti i Hrvatske kuće Zagreb, otvorena je publici na lokaciji etnografske zbirke koju nudi turistička Hrvatska kuća u zagrebačkoj Preradovićevoj ulici. Preslice, škrinje, sita i vezovi izravno upućuju gledatelje na povijest ženskog stvaranja lokalne etnografske baštine i nevidljiv ženski rad u privatnosti doma, dok je sâm dramski tekst napisan iz perspektive vehementne muške osude zatvorenih vrata »ženske kuće«, kao i s time povezanih motiva skrivene ženske izdaje, preljuba, prijetvornosti i gramzivosti.

Ako bismo cijelu Tucićevu dramu pročitali kao jednu jedinu dosljedno argumentiranu misao, ona sasvim sigurno glasi: »Žene su kurve«. Majke i kćeri, bake i unuke, čak i lokalne pijanice, sve je sazdano od istog tucićevskog materijala himbe i jagme za novcem. Redateljica Arija Rizvić bezuvjetno pristaje na mizoginiju originalnog teksta i svu svoju snagu poklanja osluškivanju muških ekspresionističkih vapaja i muške agonije u drami koju se u povijesti hrvatskog teatra dugo držalo primjerom »verizma« ili naturalizma, odnosno dokumentarističke preslike bijednih materijalnih uvjeta života na mijeni 19/20. stoljeća.

U podjeli koja uzorno spaja studente Akademije dramske umjetnosti (Tesa Litvan kao Jela i Marin Klišmanić kao Stanko), iskusne glumačke majstore (Jasmin Telalović kao Ivo, Žarko Potočnjak kao Dako, Suzana Nikolić kao Kata, Antonija Stanišić Poeranda u roli Marte), ladarice (Jasminka Gračanin Putnik, Ljiljana Ivančan) i redatelja Bornu Baletića koji ovdje hvalevrijedno nastupa u glumačkoj roli surovog i istovremeno širokogrudnog Luke, ostvarena je uistinu zadivljujuća scenska posvećenost detaljima i dramski intenzitet. Na pozornici se pojavljuje čak i pas, doduše nepotpisan u programskoj knjižici, ali nadasve dobro podučen glumljenju sablasti nekoć zatučene životinje koja tužno gleda publiku iz naručja Žarka Potočnjaka.

Prvi »posljednji« sud

Arija Rizvić evidentira da se dramski momenti Tucićeva svijeta ne događaju na planu teksta, jer tekst je maska koju likovi navlače da ne bi rekli ono što stvarno misle i osjećaju, nego u načinu na koji nježno uručuju jedni drugima platneno srce, popravljaju ga i blago namještaju na točnom mjestu grudnog koša, da bi u sljedećem trenutku u njega zarili oštricu noža.

Selo na sceni prožimaju zvuci Monteverdijeve barokne glazbe, naglašavajući sudare niskog i uzvišenog, banalnog i posvećenog, običnog i obrednog. Predstava je mišljena kao metodološka i stilska posveta aktualnom mentoru redateljice na ispitu Inovativne režije na Akademiji dramske umjetnosti Branku Brezovcu, a do te je mjere vjerna svom pedatntnom i lucidnom uzoru/učitelju da se teško oteti dojmu da gledamo originalnu Brezovčevu inscenaciju.

Od tipičnih postupaka Brezovčeva scenskog jezika prisutni su brojni pokretni paravani, sobice unutar sobica, ormari unutar ormara, mehanizmi unutar mehanizama, likovi koji razgovaraju kroz žičane konstrukcije ili »male zatvore« rasklopne četverostrane prizme, drveni modeli ljudske ruke s ispruženim kažiprstom koji pokazuje prema gore ili pak žive ljudske ruke koja nekoga vabi iz zatvorenog ormara, koreografirani zamasi sjekire, prožidranja kobasice ili igre skrivača sa skupcjenim đerdanima.

Razlika je jedino u intoniranosti i dinamici izvedbe. Brezovec kao brethijanac gotovo nikad ne odustaje od duboke ironijske distance kao analitičkog potpisa svojih predstava, a kao Benjaminov đak u pravilu nije daleko ni od tihe, lirske tragike kojoj dopušta ujednačeno pozadinsko bujanje. Arija Rizivć, nasuprot tome, bavi se temperamentnom gradacijom i konačnim eksplozivnim usijanjem psihotičnog stanja jednog ubojstva. Izbor fenomenalnog, sugestivnog Jasmina Telalovića za nesretnog povratnika Ivu gotovo da gura izvedbu prema Dostojevskom, prema poniženima i uvrijeđenima koji znaju kakva im je nepravda učinjena, vide pakao svojih postupaka i znaju da čine krivo, ali ipak dižu sjekiru i ubijaju »babu«.

Jednako je dojmljiva i izvedba Žarka Potočnjaka kao svojevrsnog tucićevskog ili slavonskog Kralja Leara: Potočnjak na vrhu scenskog ormara bespoštedno, dječje izravno i razoružavajuće samokritično oplakuje nemoć čovjeka koji nije uspio svoju ljubav ni zadržati uza sebe, ni održati na životu. Težina bespovratnog gubitka prati izvedbu u cjelini. Sudi se ne samo »primitivnom« i siromašnom selu, nego klaustrofobičnosti svake male zemlje. Sudi se i ženama, koje svaka od glumica vješto igra na svoj način: kao studiju okrutnosti (Nikolić), razvrata (Stanišić Šperanda) ili oportunizma (Litvan).

U Teatru &TD u predstavi »Kad tad« redateljice Marine Pejnović naglasak nije na muškom, nego na ženskom osjećaju izdaje. Tri glumice istražuju jedinstvenu sudbinu jedne te iste arhetipske žene ili tri aspekata iste ličnosti ili naprosto tri moguća principa svake osobnosti. I baš kao u autobiografiji »Hodaj kroza zidove« Marine Abramović, koja je svoju osobnost podijelila na tri dijela (ratnica, svećenica, govno), tako i redateljica Marina Pejnović surađuje s tri odlične glumice – Miom Biondić, Ivanom Krizmanić i Natašom Kopeč.

Drugi »posljednji« sud

Prema tekstovima Ide Jurjević glumice dotiču problem »posljednjeg suda« ili molbe upućene nekoj neimenovanoj instanci najvišeg autoriteta koja ih treba prihvatiti i priznati, bilo u smislu kucanja na vrata Raja ili u smislu kucanja na vrata nekog dugo sanjanog azila. Svaka od njih ima svoje razloge zašto dalje ne može, zašto treba utočište, zašto joj se čini da već živi svoju smrt i nepremostivu usamljenost. Predstava se na mnogo načina bavi i zabranom ženske asertivnosti, stavom da žene »ne smiju« zauzimati previše prostora (fokus Nataše Kopeč), »ne smiju« biti ni previše anksiozne ni previše maštovite (potresna, iznimno precizno nijansirana i kompleksna izvedba Mie Biondić), a »ne smiju« ni živjeti bez osjećaja da su za bar za nešto krive – ako ni za što drugo, onda zato što još od srednjovjekovlja Crkva nastoji uvjeriti ženski rod da im je znatiželja oko zabranjenih tema i voćaka prevelika (pobunu protiv nametutog osjećaja krivice moćno igra Ivana Krizmanić).

Publika hvata i humorne i mračne frekvencije ove izvedbe, a jedan od komentara mlade gledateljice s kojom sam pričala po završetku predstave čini mi se naročito zanimljiv: »Ne znam volim li ili mrzim ovu predstavu, previše je blizu onome što god sebe i volim i mrzim«. Duboki osjećaj neadekvatnosti čini se prati generaciju mladih žena koje ne biraju ni karijeru ni obitelj, zbog čega se osjećaju dvostruko krivima. Predstava »Kad tad« pokušava im pokloniti glas, pomaknuti njihova iskustva iz anonimnosti prema javnosti, otvoriti pitanja »uspješnog« i »neuspješnog« života. Predani režijski i glumački rad ravnopravno su vrijedni pozornosti publike i struke.

Dva apela

»Novcem se zapravo sve dade kupiti, al ona sreća, ono zadovoljstvo što ga osjećamo na svom ognjištu, na onom komadićku zemlje gdje smo se rodili, gdje smo se kao djeca igrali i gdje su nam stari pokopani, aj ne, to se ne da nikad i ničim kupiti...« veli Srđan Tucić u svojoj drami »Povratak«. I to je zbilja važna dimenzija predstave Arije Rizivić, u kojoj se novac zarađen samoranjavanjem (odsijecanjem ruke u tvornici) glavnog lika na kraju spaljuje kao bezvrijedan, budući da nije osigurao ljudsku povezanost. I predstava »Kad tad« ima svoj jaki etički naboj, prema kojem nitko nema pravo osuđivati ljudska bića samo zato što se teško snalaze u svom emocionalnom svijetu.

Obje mlade redateljice – i Arija Rizvić i Marina Pejnović – otvaraju pitanje temeljne vrijednosti ljudskog života. Je li život zbilja izmjeriv iznosom koji posjedujemo na tekućem računu? Ili brojem djece? Ili brojem dobivenih nagrada i priznanja? Ili možda nema metra na osnovu kojega bismo mogli donijeti konačni sud o bilo čijoj vrijednosti? Možda u svačijoj glavi živi previše sudaca i previše porota koje su zaokupljene cjelodnevnim osuđivanjem samih sebe. Kazalište na to ne pristaje. U tome je čar obiju predstava.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.